- 08 Apr 2010, 15:04
#1832480
Odmah sam se setila snage koju beli papir ima i strahopostovanja prema prvoj reci, prema prvoj liniji koja ga ne sme oskvrnuti. Imam taj osecaj uzbudjenosti kada god zelim staviti nesto na nj.
- Vec dugo slikate?
- Nikada nisam radio nista drugo.
...
- Znaci, dnevno nacinite jednu ovakvu sliku?
- Na neki nacin...
- Zasigurno vam je soba vec pretrpana njima....
- Ne, bacam ih.
- Bacate?
- Vidite ovu ovde na stalku?
- Da.
- Sve su manje-vise takve.
- ...
- Vi biste ih zadrzali?
- ....
- Tesko je.
- Nemojte to meni govoriti. Ja ne bih znao nacrtati ni ovaj komad sira, za mene je tajna kako uopste uspevate raditi takvo sto, za mene je to prava tajna.
- More je tesko.
- ...
- Tesko je shvatiti odakle poceti. Vidite, dok sam slikao portrete, portrete ljudi, znao samn odakle poceti, gledao sam lica i tocno sam znao.... Uvek sam pocinjao od ociju. Zaboravljao bih sve drugo i usredotocio se na oci, proucavajuci ih dugo, dugo, a potom bih ih skicirao, olovkom, i u tome je bila sva tajna, jer jednom kada nacrtate oci...
- I sto onda, kad nacrtate oci?
- Onda sve ostalo dolazi samo od sebe, i to vam je kao da se svi ostali delovi sami porazmeste oko te pocetne tecke, i uopste nema potrebe da...
- Nema potrebe.
- Problem je gde su dovraga, moru oci? Nikada nista necu uspeti napraviti dok to ne otkrijem, jer to je pocetak, razumete, pocetak svega, i sve dok ne budem shvatio gde je, provodit cu dane promatrajuci to prokleto vodeno prostranstvo bez...
....
- A sto vi proucavate tim svojim smesnim spravama?
- Gde zavrsava more.
Dva dela puzzlea. Stvoreni jedno za drugo. U tom trenutku negde na nebu jedan stari Gospodin napokon ih je pronasao.
Alessandro Baricco, Ocean more