Ako u nekome ostavimo bosih stopala trag al’ urezan u kamen od odgromne upornosti, onda je postojati i nepostojati potpuno ista stvar.
Ostaje staza koja vodi u našem smeru.
Ostaje smer ka kom će neko ipak stići.
Ostaje stizanje koje vodi u nemoguće.
Ostaje nemoguće koje vodi u sve mogućnosti.
Probablemente ya de mi te has olvidado (verovatno si me vec zaboravila)
y sin embargo yo te seguire esperando (ali ja nastavljam da te cekam)
No me he querido ir para ver si algun dia (nisam htela da odem, jer ako se nekada vratis,)
que tu quieras volver me encuentres todavia (zelim da me nadjes na istom mestu)
Por eso aun estoy en el lugar de siempre (zato sam jos uvek tu, na starom mestu)
A en la misma ciudad y con la misma gente (u istom gradu, sa istim ljudima)
Para que tu al volver no encuentres nada extrano (da, kada se vratis, ne naidjes ni na sta nepoznato)
y sea como ayer y nunca mas dejarnos (da bude kao nekada, i da se nikad vise ne rastanemo)
Probablemente ya de mi te has olvidado (verovatno si me vec zaboravila)
y sin embargo yo te seguire esperando (ali ja nastavljam da te cekam)
No me he querido ir para ver si algun dia (nisam htela da odem, jer ako se nekada vratis,)
que tu quieras volver me encuentres todavia (zelim da me nadjes na istom mestu)
Por eso aun estoy en el lugar de siempre (zato sam jos uvek tu, na starom mestu)
A en la misma ciudad y con la misma gente (u istom gradu, sa istim ljudima)
Para que tu al volver no encuentres nada extrano (da, kada se vratis, ne naidjes ni na sta nepoznato)
y sea como ayer y nunca mas dejarnos (da bude kao nekada, i da se nikad vise ne rastanemo)
(...)
o5 ove lezbace.,. lol salim se :j ovaj drugi klip je stvarno lep.,.,
o5 ove lezbace.,. lol salim se :j ovaj drugi klip je stvarno lep.,.,
[/quote] mOw
pa ne znaju svi o cem je rec a drugi klip ne smem da gledam jer me raspekmezi, samo slusam, jer mi je to najmocnije izvedena verzija te pesme koju sam ikad cula, a pesma mi je strasna
"svi oni muškarci koji su odsečak od onoga zajedničkoga roda, koji se nazivao muškoženski, vole žene, i većina preljubnika postala je od toga roda, a opet sve žene koje vole muškarce i one koje su preljubnice, postale su takođe od toga roda. A one žene koje su odsečak od žene ne mare mnogo za muškarce, nego više naginju ka ženama, i od toga roda postaju heteristrije. A svi oni koji su polovina od muškarca, vole muškarce; i dok su još dečaci, oni, kao male polovine od muškoga, ljube muškarce i nalaze zadovoljstvo u tome da leže sa odraslim muškarcima i da ih grle; i ovo su najbolji među dečacima i mladićima, jer su od prirode najmuževniji."
Možda ste nekad i negde čuli boljeg bluzera, ali beljeg sigurno niste videli. Džoni Vinter je toliko beo da crnjeg bluza nema. „Razroki albino od šezdesetak kila nestvarno duge bele kose, svira najukusniji bluz koji uopšte postoji.” Tako je „Rolling Stone” pre četiri decenije najavio novog gospara gitare. Posle toliko godina, previše droge, bluda, slave, muzike i zaborava, pažljivo držim za ruku Sveca i Grešnika. Gladim desnicu junaka koji je svirao i porokovao sa Hendriksom, Dženis, Zapom, Madijem Votersom... U auto-prikolici parkiranoj između „Interkontinentala” i „Sava centra” delimo toplo beogradsko predvečerje. Iznad ogromna jata nadleću ka jugu. Legendarni Džoni Gitar je cvet koji neumitno vene.
Slabo vidi, teško komunicira, kost i tetovirana koža povijena kao hrast izudaran gromovima. Dok iskopavamo dijamante iz prošlih života, blesne iskra u umornom oku. Pričali smo o letu 69. Prvi put stopom stižem do samog Pikadilija. Preko puta u prodavnici ploča grmi bluz. To je London otkrivao Džonija Vintera.
Kasnije ove večeri Vinter je odvezen do bine. Poguren je i usporen pronašao put do stolice i otvorio kesu čuda. Oganj bluza je umeo da sprži bele dečake. I Grina i Bareta i Vintera... Nama svira čovek čiji se život sveo na vrat gitare. Preko njega komunicira sa svetom. Van tog prostora oivičenog žicama, verujte, ničega nema. Sada uz Džonija Vintera, samo ako hoćete, možete dospeti u otadžbinu njegove tuge. Tamo gde je teksaška glina uvek vlažna, a vazduh težak, gde dugi Misisipi traži put ka meksičkom zalivu, a Alamo je zapadni Zid plača, a zalasci sunca dugi, putevi široki i gde je svaka muzika srećna posledica afro, meksičke i došljačkih kultura.
Kad taj i takav Džoni zasvira Hendriksa, Dilana ili samog sebe, to je susret sa večnošću. Neponovljiva predstava uvek je uzvišeni gubitak. Kao da čika Duško čita „Beograde, dobro jutro”, kao da Šeki izvodi vragolije, kao ushićenje moje žene pred Van Gogovim „Suncokretima”, kao da gledaš kako Tarkovski obajkovljuje Rubljova. Onda je svaki aplauz suvišan.
Možda ste nekad i negde čuli boljeg bluzera, ali beljeg sigurno niste videli. Džoni Vinter je toliko beo da crnjeg bluza nema. „Razroki albino od šezdesetak kila nestvarno duge bele kose, svira najukusniji bluz koji uopšte postoji.” Tako je „Rolling Stone” pre četiri decenije najavio novog gospara gitare. Posle toliko godina, previše droge, bluda, slave, muzike i zaborava, pažljivo držim za ruku Sveca i Grešnika. Gladim desnicu junaka koji je svirao i porokovao sa Hendriksom, Dženis, Zapom, Madijem Votersom... U auto-prikolici parkiranoj između „Interkontinentala” i „Sava centra” delimo toplo beogradsko predvečerje. Iznad ogromna jata nadleću ka jugu. Legendarni Džoni Gitar je cvet koji neumitno vene.
Slabo vidi, teško komunicira, kost i tetovirana koža povijena kao hrast izudaran gromovima. Dok iskopavamo dijamante iz prošlih života, blesne iskra u umornom oku. Pričali smo o letu 69. Prvi put stopom stižem do samog Pikadilija. Preko puta u prodavnici ploča grmi bluz. To je London otkrivao Džonija Vintera.
Kasnije ove večeri Vinter je odvezen do bine. Poguren je i usporen pronašao put do stolice i otvorio kesu čuda. Oganj bluza je umeo da sprži bele dečake. I Grina i Bareta i Vintera... Nama svira čovek čiji se život sveo na vrat gitare. Preko njega komunicira sa svetom. Van tog prostora oivičenog žicama, verujte, ničega nema. Sada uz Džonija Vintera, samo ako hoćete, možete dospeti u otadžbinu njegove tuge. Tamo gde je teksaška glina uvek vlažna, a vazduh težak, gde dugi Misisipi traži put ka meksičkom zalivu, a Alamo je zapadni Zid plača, a zalasci sunca dugi, putevi široki i gde je svaka muzika srećna posledica afro, meksičke i došljačkih kultura.
Kad taj i takav Džoni zasvira Hendriksa, Dilana ili samog sebe, to je susret sa večnošću. Neponovljiva predstava uvek je uzvišeni gubitak. Kao da čika Duško čita „Beograde, dobro jutro”, kao da Šeki izvodi vragolije, kao ushićenje moje žene pred Van Gogovim „Suncokretima”, kao da gledaš kako Tarkovski obajkovljuje Rubljova. Onda je svaki aplauz suvišan.
" Ne..
Nismo mi bili ljubavnici..
Nikad...
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...
I to je sve...
Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali
da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena kao
ukleta lađa...
Negde ovde daleko...
Negde tamo blizu...
Ni na nebu, ni na zemlji... "
Umro sam, a ti mi oprosti
Sto sam tako žureći
Zaboravio ruku da ti stisnem...
I poljubim te onako
Kako sam to uvijek činio odlazeći...
Oprosti mi što sam proljeće jedno
Zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
Ostale su pjesme
U desnoj ladici neuredno složene...
Snaći ćeš se...
Iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme... to sam ti sad ja.
Oprosti mi
Nije bilo vremena za opraštanje
Suviše smo se voljeli
Da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
Da ćeš biti tužna zbog svega
I sad mi je žao zbog te praznine
Koja nas dijeli
Zbog toga što će nas jednu vječnost
Zvijezde razdvajati
I što više neću moći usne da ti dodirnem...
Zasto se meni cini da svaki Srbin ko je imao 18 i vise godina 1990 bar jednom (jednom!) u zivotu pomislio kako ce Slobodan Milosevic vratiti ponos srpskom narodu? To je pomislio i onaj Zoran Djindjic, koji sticajem okolnosti postaje legenda - da je poziveo, shvatio bi srpski narod ko je i sta je i koliko ima u glavi doticna persona, ali ne bih o tome (molim, bez off topica na ovu temu!).
Kad se ubio
pricaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inace iza portala docaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pricaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pricaju
tog jutra sve radnike u kazališnom bifeu
zadnjim picem pocastio
i sa smiješkom u podrume teatra otišao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ružama i oružjem
gdje je vecinu dana provodio
što je zadnje pomislio kad se ubio
pricaju da je tog jutra
svu rekvizitu za vecernju predstavu na mjesta složio
i sitne dugove uredno platio
i još se
tako pricaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoocnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ožujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kišu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se nicem radovao
kad se ubio
uvijek je šutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu ženu njegovao
s nikakvom placom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra život živio
i nikog ni za što nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog ništa nije molio
kad se ubio
samo je
tako pricaju
jednog jutra glavu
topovskom salvom
Richarda III raznio
Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da sedim nemo pored tebe; ali se ne usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvek; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla oktriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne
Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag
od Mike bih mogla sve da stavim ovde,al evo večeras,neka bude ova...
JASTUK ZA DVOJE
Ova je pesma za tvoja usta od visanja i pogled crni
Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove
ja umem u svakoj kapiji da napravim juni
i nemam obicne srece i nemam obicne grehove
Podelicu sa tobom sve bolesti i zdravlja
zavoli moju priliku sto tetura niz dan
sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja
-svejedno lepo je nemati plan.
Lepo je biti cinovnik ili doktor,
uputi telegram mom ocu:"Postoji tuzna divota
vas sin ne ume ljude da spasava od smrti,
on, znate, spasava od - zivota..."
Zavoli moj trag osmeha na rubu case,
na cigareti,
i blatnjav hod duz ulica koje
nekuda vode.
Bicemo suvise voljeni ili suvise prokleti.
Budi uz mene kada odem.
Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da sedim nemo pored tebe; ali se ne usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvek; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla oktriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne
Why Would you Settle for Less when you can have More? Do not let other Authors Fool you with Empty Marketing Keywords. FLATBOOTS is what you Deserve. Built to last, Built from Scratch, Nothing Less.