Najbolja gay serija je Fassbinderova
Berlin Alexanderplatz.
Evo par naslova na preskok, od onih koji se ređe viđaju na standardnim listama gledanosti.
Segunda piel (Gerardo Vera, 1999)
http://www.imdb.com/title/tt0232611/
Ambiciozni Alberto (Jordi Mollà), aeronautički inženjer oženjen je Elenom (Ariadna Gil), imaju sina. Ali seksualni život im se umrtvio i Elena naslućuje da je Alberto vara. U glavi ima pretpostavljenu ljubavnicu. I ne pomišlja da on ima ljubavnika Diega (Javier Bardem), hirurga traumatologa. Kad sazna, počeće klasično žensko samooptuživanje: u čemu sam pogrešila pa se okrenuo muškarcu? Ni u čemu, ali ona toga nije svesna.
Voor een verloren soldaat (Roeland Kerbosch, 1992)
http://www.imdb.com/title/tt0108504/
Pred kraj II svetskog rata malog Jeroena (Maarten Smit) majka ostavlja na čuvanje kod jedne seoske porodice. Ali tu se zadese američke (oslobodilačke!) trupe i među njima Kanađanin Walt (Andrew Kelley). Dok drugi vojnici padaju na jedre, plave (i mahom punoletne) Holanđanke, Walt će baciti oko na 12-godišnjeg Jeroena, zavešće ga, navesti na seksualne odnose i, kad tome dođe vreme, napustiti bez zbogom.
The Hanging Garden (Thom Fitzgerald, 1997)
Da me neko pita, mogao bih iz glave da nabrojim 300 drama u kojima se na nečijoj svadbi/sahrani iskupe rođaci i prijatelji koji se dugo nisu videli i počnu jedan drugom u lice da istresaju neugodne istine, a žene jedna drugoj da šapuću pakosne, intenzivne stvari. Ovaj film baš tako počinje (posle deset godina nejavljanja sin/brat dolazi na sestrinu svadbu), ali ja se nisam dao - gledao sam bez motanja unapred, strpljiv kao svetac. Isplatilo se.
Po čemu se ovaj film razlikuje od svoje braće po formi?
Pre svega, po tom čuvenom sasipanju istine u lice. Nema šta da saspe onaj kome je sve jasno. Niti ima kome. Disfunkcionalna porodica: otac alkoholičar i nasilnik, nezadovoljna majka koja ostaje u braku zbog dece, debeli tinejdzer sa latentnim homoseksualnim sklonostima, muškobanjasta, naprasita kći, mlađa kći (koja možda i nije kći), senilna baka koja pati od Alchajmera, pakosna očeva sestra, stari slepi pas koji se spotiče o nameštaj...
Voleo bih da vidim onoga ko je ovoj dobroj britansko-kandskoj drami podario R-rated.
Tras el Cristal (Agustí Villaronga, 1987)
Jedna od najmračnijih horor-drama ikad viđenih.
El mar (Agusti Villaronga, 2000)
Za nijansu slabiji film istog reditelja.
The Angelic Conversation (Derek Jarman, 1985)
Glumci:
Judy Dench (narator), Paul Reynolds, Phillip Williamson.
Nevidljiva žena (Judy Dench) besedi Šekspirove sonete, a dvojica prijatelja/ljubavnika provode nas kroz razne životne situacije - jedan u renesansnoj odori, drugi (kako smo već navikli kod Jarmana) u savremenom kostimu.
Azuloscurocasinegro (Daniel Sánchez Arévalo, 2006)
Ovaj film relativno mladog španskog reditelja podsetio me na meni vrlo dragog ranog Almodovara. Ali ni govora o nekakvoj konkretnoj sličnosti, samo bih rekao da se radi o atmosferi kakvu je mladi Almodovar umeo da stvori pre nego što je postao slavan i počeo da snima filmove uz koje najlakše zaspim.
Horhe radi kao đubretar, usput se školuje, završi fakultet ali ne može da se zaposli. Neguje šlogiranog oca, ima brata na robiji, najboljeg druga Izraela čiji otac preferira mušku masažu, drugaricu iz detinjstva u koju je zaljubljen. Brat na robiji upoznaje devojku koja želi da zatrudni ne bi li dobila bolji tretman u zatvoru. Ali brat ne može da joj ispuni želju a njoj se žuri...