Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Književnost, film, TV, pozorišta, galerije...

Moderatori: Over the rainbow, Moderators

Korisnikov avatar
By maka
#1334754
PJESMA

Pjesmu jednu žalosnu i slavuji poju,
pjesmu posmrtnu za ludu glavu moju.

Bezbrižna je rasla i obijesna je cvala,
a sada je klonula, kao mrtva pala.

Misli moje, misli! I bol ispod tjemena,
propio sam mladost mnogo prije vremena.

Kako se to desilo ne znam da li zna se.
Noću jastuk studeni privijam uza se.

Zvoni pjesmo žalosna i vrati mi snagu.
U mraku se pričinja - grlim svoju dragu.

Za oknom harmonika, mjesec pali svijeću,
znam da svoju jedinu nikad sresti neću.

Krvi-zoro višnjeva, ljubavi od snova,
ko gitara stara si, kao pjesma nova.

Sa jednakim osmijehom, u muci i sjaju
što djedovi pjevaju i unuci znaju.

Pjevajte u mladosti, neka idu ljeta,
svejedno će ljubljena ocvast poput cvijeta.

Ocvao sam, ne znam gdje. U piću? Od slave?
Nekoć su me voljeli, sad se i ne jave.

Zato tako žalosno i slavuji poju
pjesmu svoju posmrtnu i za glavu moju.

Bezbrižna je rasla i obijesna je cvala,
a sada je klonula, kao mrtva pala.
By Simor
#1337452
Adrijen Rič: 21 LJUBAVNA PESMA

I
Kad god u ovom gradu ekrani zatrepere
pornografijom, vampirima naučne fantastike,
obmanjenim plaćenicima što se saginju pod bičem,
i mi moramo da idemo... jednostavno kao da koračamo
kroz smeće natopljeno kišom, kroz senzacionalističke
svireposti naših komšiluka...

Dalje >>> http://polja.eunet.rs/polja454/454-20.htm
Korisnikov avatar
By AngraMaina
#1338177
Dževahir Spahiju
(Xhevahir Spahiu, 1945-)

MOJI DUGOVI


Umreću,
umreću, ugušiću se u dugovima,
ništa nije smrt u reci ili gasnim komorama.
Dugujem majci što joj grob ne sagradih,
dugujem hrastu što ga senkom ne zaklonih,
dugujem ljubavi što joj nedelju ukradoh,
dugujem zločinu što mu ime ne dadoh.
Umreću,
umreću, ugušiću se u dugovima.
Dugujem reči što je ne prosanjah,
dugujem gavranu što mu perje ne obelih,
dugujem 1913. godini što joj rane ne izlečih,
dugujem budućnosti što je na pragu ostavih
u mraku jednog dalekog vremena.

Umreću,
umreću, ugušiću se u dugovima.
Dugujem živima,
dugujem mrtvima;
nadgrobni kamen prodajem
ne bih li vratio dugove.

I ovde stavljam tačku.

Sada vi možete da govorite
o svojim dugovima.


iz zbirke Ludo vreme (Kohë e krisur), 1991.
Korisnikov avatar
By AngraMaina
#1338185
Đelu Naum (Gellu Naum, 1915-2001)

HERAKLIT



Na korenju starom, odspavao sam čvornovat san. Po granama, moja braća sušila su duge kose. Vetar je
stao. Iznenada, potom, započelo je veliko bežanje.


1.

Drvena ptica s drveta prešla je na lim na kući
drvo je očekivalo limenu pticu
za mene sve su bile savršeno zamenjene
ali bio sam drvena ptica i limena što je sedela
na stolici i gledala kroz prozor.
(Zagrli me, moje vlažno sunce. Štap očiju
se izgubio. Onaj što spava pozajmljuje
drveću kreč naše nevinosti. U peći, reči
lagano pucketaju.)
2.

Sanjao sam zvučne krajolike
pršteće brežuljke piramide s muzikom tek olistale klavire
sanjao sam drevni damar zemlje
gitare moćne baterije
i sve to i pritisneš dirku sigurnim dodirom i oko pleše
dodirneš dobro poznatu žicu i noga se smeje i raduje.
(Penješ se sa sokom, o, sestro moja što ne
štediš. S nepomičnim cvetovima. Dok su se
planine pokrenule moje. Napolju, sunce mi
je čuvalo blago skarabeja.)
3.

Stajao sam iza sebe i sanjao da se radujem kao moja noga
tražio sam reči heksagonalne
na tananoj žici tišine
tražio sam izdužene boje gladan sam bio predugih boja
sanjao sam rukavice i cipele ljubičastih zvukova
i kuće su zvonile i oblaci šumeli
a ja sam u mislima davao kiseonik nebrojenim stadima ovaca
i šminkao ih na velikoj promeni proleća
prošao ispred sebe i brisao znoj sa čela.


4.

Noću su petlovi imali kreste od vriska
disanje sveta zamaglilo mi je prozor
a ja sam ga brisao čistim peškirom
bilo ko da si idi da vidiš ovakvog psa
potom jedna prelepa žena davala mi je mleko
moguće da je bila mnogo srećna ne sećam se
šaputao sam da joj ne pocepam košulju
ona mi je dala mleko i hleb i pošla bosa putem
prema istoku prema zapadu prema jugu prema smrti.


5.

Zatim reka žuboreći
i moji usnuli prijatelji ploveći.
(Voleli smo se kao drveće, u senki nekih
gustih obrva. Kao prolaznici u dimu. Sve-
će naše bile su pune voća. Brao sam sebe
iz tebe. Odmarala si se na klupi mojih
ćutanja.)
6.

S večeri kad ponovo ulazih u tvoju kocku
želeh da se radujem
i stvari su bežale u nemoguće konture
komšijin jelen tapkao je u kuhinji
ali ta dva starca s jajetom pored uva
slušali su nedirnutu tišinu žumanca
i ritmički su treptali po tik-takanju časovnika.


7.
(Daleko video sam kako ti gori vrisak. S me-
sta na mesto, gde je pesak uobličio obraz
ubijene vlage, ostajala si vidljiva. Kao most
ovim prelascima, noć je vezala krajeve puta.)
Zatim ogromna provalija
i među tolikim stvarima izuzetno teškim
na moje kamene uši sletali su leptiri.
By mikka
#1338407
RIMBAUD
Ophélie

I
Sur l'onde calme et noire où dorment les étoiles
La blanche Ophélia flotte comme un grand lys,
Flotte très lentement, couchée en ses longs voiles ...
- On entend dans les bois lointains des hallalis.


Voici plus de mille ans que la triste Ophélie
Passe, fantôme blanc, sur le long fleuve noir;
Voici plus de mille ans que sa douce folie
Murmure sa romance à la brise du soir.


Le vent baise ses seins et déploie en corolle
Ses grands voiles bercés mollement par les eaux;
Les saules frissonnants pleurent sur son épaule,
Sur son grand front rêveur s'inclinent les roseaux.


Les nénuphars froissés soupirent autour d'elle;
Elle éveille parfois, dans un aune qui dort,
Quelque nid, d'où s'échappe un petit frisson d'aile:
- Un chant mystérieux tombe des astres d'or.



II
O pâle Ophélia! belle comme la neige!
Oui, tu mourus, enfant, par un fleuve emporté!
- C'est que les vents tombant des grands monts de Norwège
T'avaient parlé tout bas de l'âpre liberté;


C'est qu'un souffle, tordant ta grande chevelure,
A ton esprit rêveur portait d'étranges bruits;
Que ton coeur écoutait le chant de la Nature
Dans les plaintes de l'arbre et les soupirs des nuits;


C'est que la voix des mers folles, immense râle,
Brisait ton sein d'enfant, trop humain et trop doux;
C'est qu'un matin d'avril, un beau cavalier pâle,
Un pauvre fou, s'assit muet à tes genoux!


Ciel! Amour! Liberté! Quel rêve, ô pauvre Folle!
Tu te fondais à lui comme une neige au feu:
Tes grandes visions étranglaient ta parole
- Et l'Infini terrible effara ton oeil bleu!



III
- Et le Poète dit qu'aux rayons des étoiles
Tu viens chercher, la nuit, les fleurs que tu cueillis,
Et qu'il a vu sur l'eau, couchée en ses longs voiles,
La blanche Ophélia flotter, comme un grand lys.




Ofelija

I

Na mirnom crnom valu gde zvezde sanjaju
Bela Ofelija poput velikog krina
Leluja velovima koji uranjaju...
Odjek hajke stiže iz šuma, iz daljina.

Već vekovima Tužna Ofelija tako
Plovi, sablast bela, rekom što crna teče.
Već vekovima krotka ludost njena lako
Romori svoju romansu u lahor, u veče.

Vetar velove vije, grudi joj celiva,
voda ljuljuška velove, spletene, bele;
Na ramenu joj drhte, plaču rese iva,
Nad čelom koje sanja trske se nadnele.

Uzdišu oko nje lokvanji koji venu;
Katkada u jovi zaspaloj budi gnezda
Iz kojih mali drhtaj prhne u trenu:
- Tajanstvena pesma sa zlatnih pada zvezda.

II

Bleda Ofelijo! Lepa poput snegova!
Da, Ti umre, dete, odnele su te vode.
- Vetrovi što se ruše s norveških bregova
Šaptali su ti reči opore slobode;

To dah jedan što ti guste svijao kose
Čudne nosaše zvuke tvom dahu što sanja;
Slušao ti je srce pev prirode, što se
Javi uzdahom noći i tužaljkom granja.

To ti glas lugih mora, grcaj nedogledan
Slomi detinju grud, a preblaga je bila;
To u aprilsko jutro lep bledi vitez jedan,
Jadni ludak, nemo sede do tvog krila.

Raj! Ljubav! Sloboda! Ludo, kakva snivanja!
Na toj si vatri bila ko sneg što se topi;
Reč ti vizija stesni u svoja zbivanja
- Sa stravom se beskraj u plavom oku stopi.

III

A pesnik kaže da preko zvezdane pruge
Dolaziš noću, tražiš cveće što si brala,
I da vide na vodi velove tvoje duge;
Ofelija plovi, veliki krin vrh vala.
Korisnikov avatar
By starsailor
#1338556
Originally posted by Simor
Adrijen Rič: 21 LJUBAVNA PESMA

I
Kad god u ovom gradu ekrani zatrepere
pornografijom, vampirima naučne fantastike,
obmanjenim plaćenicima što se saginju pod bičem,
i mi moramo da idemo... jednostavno kao da koračamo
kroz smeće natopljeno kišom, kroz senzacionalističke
svireposti naših komšiluka...

Dalje >>> http://polja.eunet.rs/polja454/454-20.htm
Simore :love: ja nju obozavam
Korisnikov avatar
By ElectricB
#1338582
Ta ljubav
Tako silovita
Tako krhka
Tako nezna
Tako ocajna
Ta ljubav
Lepa kao dan
Losa kao vreme
Kad je vreme lose
Tako istinita
Tako lepa
Tako srecna
I radosna
I tako sirota
Sto drhti od straha k`o dete u mraku
Tako sigurna u sebe
Kao spokojan covek usred gluve noci
Ta ljubav sto je plasila druge
Terala ih da govore
Terala ih da blede
Ta ljubav uhodjena
Jer smo ih uhodili
Gonjena,ranjena,gazena,dotucena,poreknuta,zaboravljena
Jer smo je gonili,ranili,gazili,dotukli,porekli,zaboravili
Cela ta ljubav
Toliko ziva
I suncem okupana
To je moja ljubav
Tvoja
Nekog kog nema vise
To nesto uvek novo
A sto se ipak promenilo nije
Istinito kao biljka
Drhtavo kao ptica
Vrelo i zivo kao leto
Mi oboje mozemo
Otici i doci
Zaboraviti
I nastaviti san
Probuditi se,patiti,ostariti
Zaspati opet
Sanjati smrt
Probuditi se,radovati se i smejati
Pomladiti se
Ljubav nam ostaje tu
Tvrdoglava kao mazga
Ziva ko zelja ziva
Surova kao secanje
Glupa kao kajanje
Nezna kao uspomena
Hladna kao mermer
Lepa kao dan
Slabasna kao dete
Gleda nas i smesi nam se
I govori nam bez reci
Slusam je drhteci
I molim je
Zbog tebe
Zbog mene
Preklinjem je
Zbog tebe,zbog mene i svih koji se vole
I koji su se voleli nekad
Zovem je
Zbog tebe,zbog mene i svih drugih
Koje i ne znam
Ostani tu
Gde jesi
Tu gde si bila
Ostani tu
Ne mici se
Ne idi
Mi voljeni
Zaboravismo te
Ali ti ne zaboravi nas
Jedino smo tebe na svetu imali
Ne dozvoli da postanemo hladni
Dalje,stalno dalje
Bilo gde
Javi nam se
Kada sve prodje na rubu cestara
U sumi secanja
Izroni odjednom
Pruzi nam ruku
I spasi nas.

*Ta ljubav - Prever
By Swanheart
#1338753
Originally posted by starky
Originally posted by KgCS3
Snevaj da uvidis da prolazni snovi
jos najblize stoje postojanoj sreci
da ne pitas nikad zasto jadi ovi
a ne koji drugi a ne koji treci?

Ljubi, ljubi silno, uvek istovetan
u ljubavi samo ti ces jasno znati
kako malo treba da se bude sretan
i sto puta manje, da se vecno pati.

I umri da spases verovanje cisto
da si kadgod stao pred istinom golom
I da u zivotu nisi jedno isto
jednom zvao srecom a drugi put bolom.

Jovan Dučić :hvala:
to mi je omiljena duciceva pesma

:love:

molim te idi skoci pod neko vozilo gsp-a
aj aj
nije teshko
Korisnikov avatar
By cranky
#1338872
Uvecala si me
svojom ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan covek izmedju drugih,
koji plovi obicnim tokom,
pokretan voljom
promenljive milosti sveta.
Dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove,
gde ljubavnici u ime vecnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoleca.
Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu -
ne opazajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce nosi u svojoj lopti
vatru bozanskog dodira,
kojom sija vecito.
By mikka
#1339213
Originally posted by AngraMaina
@ mikka :love:

:drama:

hehe :mazi:
Pesma je tako zvučna i slikovita, i lepa u svoj poetskoj punoći; hteo sam i ja da posvetim jednu Ofeliji :blush: , ali posle ove čini mi se da je taj pokušaj kao drznuti se na kakvo božanstvo sa Olimpa.

Meni se odmah pojavi u svesti čuvena slika, Ser John Everett Millais-a, toliko tužna, da je ipak ne bih ovde postavio :(
Stihovi ipak mogu "sakriti" tragičnost, dok se ne pročitaju.

Evo i odgovarajućeg dela iz Hamleta:

There is a willow grows aslant a brook,
That shows his hoar leaves in the glassy stream;
There with fantastic garlands did she come,
Of crow-flowers, nettles, daisies, and long purples,
That liberal shepherds give a grosser name,
But our cold maids do dead men's fingers call them:
There, on the pendent boughs her coronet weeds
Clambering to hang, an envious sliver broke,
When down her weedy trophies and herself
Fell in the weeping brook. Her clothes spread wide,
And, mermaid-like, awhile they bore her up;
Which time she chanted snatches of old tunes,
As one incapable of her own distress,
Or like a creature native and indu'd
Unto that element; but long it could not be
Till that her garments, heavy with their drink,
Pull'd the poor wretch from her melodious lay
To muddy death
Korisnikov avatar
By cranky
#1339903
Tuzne su tvoje pronikljive oci.
Ispituju dusu moju kao mesec
kada bi hteo da pronikne more.
Razgolitio sam svoj zivot
pred ocima tvojim od kraja do kraja,
i nista nisam sakrio ni zadrzao.
Zato me ne poznajes.
Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti
u stotine zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.
Da je cvet, svez i malen i sladak,
otkino bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu.
Ali to je srce moje, dragana.
Gde su obale njegove, a gde njegovo dno?
Ne poznajes medje toga kraljevstva
a ipak si njegova kraljica.
Da je samo trenutak radosti,
on bi procvetao u laki osmejak,
i ti bi ga mogla videti i citati u trenutku.
Da je samo bol, on bi se rastopio
u sjajne suze, u kojima bi se ogledala
njegova najdublja tajna,
tajna bez reci.
Ali to je ljubav, dragana moja.
Njena je radost i bol bez granica,
beskrajne su njene zelje
i njeno bogatstvo.
Ona ti je bliska kao zivot,
pa ipak je ne mozes potpuno poznati.
Korisnikov avatar
By Delete
#1339929
Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…

nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…

nikada ne uzimaš što bi trebalo.
Korisnikov avatar
By Orlando the Lady
#1341458
Najsentimentalnija o sitosti legenda - Rastko Petrović

U duši mi je odaja prostrana,
U njoj klupe drvene, i tri peći zidane.
Neko zdesna ulazi i ovakvu čudnu priču ispriča:
"Ima li ičeg lepšeg od tresišta pokrivenog biljem,
I ptica koje se nad njim dovikuju;
Ima li ičeg veselijeg od premlade devojčice
Što trči uskom stazicom?
Evo je skače čas na jednu nogu, čas na dve,
Toliko je vesela.

Htela je već da prođe, da nađe ubavog mladića,
Da ga poljubi na usta, kada ševar ugleda.

U ševara tri su lista: jedan crven, jedan plav,
Jedan od zlata. Ševar se na sve strane poklanja,
Jedan list veli: poljubi; drugi veli: zagrizi;
Treći najzad: pojedi,
Devojče potrča da ih uzbere.

Ali je tresište rovito: više se nikud ne može
Nego u dubinu do kraja.
Devojka pomisli: da li je dovoljno duboko
Da joj se visoko telo utopi.
Pa kada se uveri, nasmeši se i opusti!"

U duši mi je odaja prostrana,
U njoj svako veče jedu jegulje pržene.
By Kragi
#1341541
Moja takodje starky, Swanheart duvaj ga! :D



Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.

Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronaðeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.

Il crkneš, ako crći treba zbog
svega što smo najlepše hteli.


Mika Antic
Korisnikov avatar
By mrle
#1341580
jedna od mojih omiljenih pesama :)
Korisnikov avatar
By AngraMaina
#1342453
Mika Antic
KROJ


Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
By Kragi
#1343131
... i naravno Crnjanski

Nasa eligija


Ne boli nas.
Gracanice vise nema,
sta bi nam takovska groblja?
Marko se gadi budjenja i zore,
grobovi cute, ne zbore.
U nebo dize nas
prezriv osmeh roblja.



Necemo ni pobedu ni sjaj.
Da nam ponude raj,
sve zvezde sa neba skinu.
Da nas zagrle koji nas more,
i njina zemlja sva izgore,
i kleknu pred nas u prasinu.
Da nam svi ruke ljube,
i klicu i krune mecu,
i opet zatrube trube,
cvece i cast i srecu.



Mi vise tome ne verujemo,
nit ista na svetu postujemo.
Nista zeljno ne ocekujemo,
mi nista ne oplakujemo.



Nama je dobro.
Prokleta pobeda i odusevljenje.
Da zivi mrznja smrt i prezrenje.



Prica

Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.

Sucajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise,
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.



Trag


Zelim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.


Da poneses od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag...


puteva zasutih liscem svelim
sa jablanova.




:hvala:
Korisnikov avatar
By Orlando the Lady
#1344216
jedna od najlepsih Garsije Lorke:




TISINA


Cuj, sine moj, tisinu.
To je tisina valovita,
tisina
gdje klize doline i jeke
i koja prigiba cela
prema zemlji.
By mikka
#1344310
Једна од најдирљивијих и најпоетичнијих прича које сам икада прочитао...


Стеван Раичковић

ЗАПИСИ О ЦРНОМ ВЛАДИМИРУ

(Уместо фусноте)
Од нас десеторице у соби, у најтежем положају био је Владимир Пурић, тридесетпетогодишњи Циганин из села Сопота на Космају, земљорадник, оболео од рака. Када сам му једном приликом помогао да изађе из собе у болнички ходник, да пуши, поче наш први разговор.

Чуо сам да сте песник - рече ми чим је сео на клупу и запалио цигарету.

Помислио сам, по навици, да избегнем одговор на овакво питање, али сам у истом тренутку и осетио да је то у овом случају бесмислено.

Замолио ме је да напишем песму о њему и његовој болести.

А шта ће ти то, Владимире? - питао сам.

Па тако ... Ако останем жив да имам за успомену кад сам болово ... А ако не останем...

Шта ако не останеш? - покушао сам да се насмејем, не би ли му на шалу окренуо овакву мисао.

Па тако ... Нека остане вама ...

Данима ме је Владимир Пурић посматрао из свог кревета у углу. Кад год бих се окренуо на ту страну, у мене су биле уперене његове беоњаче, које су блештале из црног, мршавог лица: очекивао је песму. Тих дана је већ био забаталио и лекове. Нисам га видео ни храну да узима.

Једном смо у ходнику заподели и овакав разговор:

Како си успео, Владимире, да се толико разболиш?

Много сам радио ... Косио сам и ноћу ...


1.

Моја је болест, изгледа, ипак туга.
Кад тежак болује, тежи је него тег.
Март је и овде сред болничкога круга
У коме копне: црни Владимир и снег.

Он кроз лекара као кроз стакло гледа
И тражи песника, јединог за ког зна.
Он својом раном и туђој рани не да
Да се тишином, ко кором, зацели сва.

Он хоће песму место пилула, капи,
Кад не помаже ништа, ни бог, нити лек.
Он хоће песму - ко кад је песник вапи -
Да му живоме ил мртвом продужи век.

Он хоће песму о томе како пати,
Како га тишти све и цепа му се дроб
И о том како ће једном да се врати
На своју ливаду ко косац или гроб ...

2.

(Фрагменти)

О, зар да слушам, како се из тог гласа
Последње жито према мени таласа?

И чујем, са тих усана што се грче,
Како последњи јагањци к мени трче?

*
Зар ће тај црни лик, већ налик сени,
Да лежи тек ко пејзаж према мени?

Зар ћу одсад и те поноћне крике
Да памтим и да претварам у слике?

*
Зар да му измишљам песме и певам оде,
Место да му отворим прозор, додам воде?

3.

Шта то он сакрива сада у својој сети?
Можда неки јули са свилом која лети?

Ил један сумрак, тајан и непознат свима,
Који се загуби и кога још он има?

Али шта ће бити кад не буде и њега,
Владимира, који се ето сећа свега?

Блескаће под сунцем час лемеш, а час виле,
Ал ће онај јули и сумрак да ишчиле...

(Можда већ замишља и какав ће да буде
Тај први дан над њиме кад легне под груде.)

4.

Зар ће све то што он за дана
Прича мени о риби с јаза
Остати ко у месу рана
Или по окну шара мраза?

Зар ће и то, кад он за ноћи
Сетив се у сну коња - рже,
Из мене икад више моћи
Да сперу кише, сунца спрже?

Ја већ по нешто с њиме делим
(И помало се са њим рушим):
Кад ходницима шетам белим
Ја и за њега једну пушим.

Па ко да ће и што је моро
Да копа још и коси, врше,
Пасти на моја плећа скоро,
На моје руке да то сврше,

Већ као да сам му у сени
И стојим пред њим сличан робу.
И кад умре, он ће у мени
Да труне дуже но у гробу ...

5.

Има лековитих трава, глина, зрака
И воде која је са њима једнака.

Има и тих који знају до њих стазе,
Тајне, јер по њима прво у сну газе.

И ја сам у једној ноћи на дохвату
Био нечем - налик на реч непознату.

(Као да је било мало у тој речи
И нешто од оног са чиме се лечи.)

Ал се мени није ни у сну сва хтела
Та реч да покаже и да буде цела.

Па када се и сан још примаче јави -
Тражио сам залуд и њен траг у глави.

Тако, ја и сада, ево, ко раније,
Излазим из песме у којој лек није.

6.

(Песма о боловању Владимира Пурића)

Владимир Пурић из Сопота села
Бол болује ево зима цела.

У белој соби црн Владимир лежи.
Гледа: за окном снег последњи снежи.

Све крај њега тоне у белину меку
Само он мисли црну мисо неку.

Онда се сети: месеца у воћу
И себе како коси жито ноћу.

Очима ме питаш, видим, Владимире:
"Да л ће да се коси или да умире?"

Косићеш црни Владимире. Ево
Нисам ти залуд ради лека пево.

Овај (шести) запис сам једнога јутра прочитао Владимиру Пурићу. Дао сам му после тога и рукопис. Ставио га је у коверат и гурнуо у фиоку свог столића. Био је толико узнемирен, а тако слаб, да није успео ни да ми се захвали. Учинио је то, доста касније, када му је поново наишао један од оних тренутака, сада све ређих, у којима је добијао вољу да пуши и поприча.

7.

Већ као да чујем у Сопоту цигански плач:
Лелечу три сина, две кћери, удовица.
Паде ноћ: мир, свитац, звезда. Блесну и совица.
Над Космајем: месец, као ужарени сач.

Сви мисле да те нема, а замаче за стог.
Засја ти у руци коса, па утрну.
Од твога корака ниједна птица не прну.
Наоштрио си косу. (Сад стављаш брус у рог.)

Под месецом се пружило жито као мир.
Велики посо, ал предуго је сад твоје време...

Ево га где и у песми, мртав, носи најтеже бреме:
Замахнуо је косом црни Владимир...

8.

(Варијације)

Ко то у смирај навали
Најлакше тамне тегове
По Космају и Авали
Као да мери брегове?

Ко то са косе литице
Бере у поноћ цветове
Па их дене у китице
Да реси тајне светове?

*

Ако ти жита погазе
Или растуре живице
То можда крче богазе
Неки са оне ивице.

Ако се станеш будити
Од росе усред атара
Немој се чудом чудити
То је зној бивших ратара.

*

Понекад тако стајати
Скривен у сени поноћи
Када зашкрипе вајати
Као да ишту помоћи:

Пуцају греде дебеле
Начете тајном секиром,
А даске криве, небеле,
Одјећу ко под звекиром.

И воња све на амове,
Кожухе, крње рогове,
Славине, коце чамове,
Ланене дреје, стогове.

И шушти слама уморна
И цури зоб из зобнице
И зјапе врата суморна
Ко одшкринуте гробнице.

Све што је икад имало
Живот, до уре удесне,
О није мртво нимало
(Бар неке ноћи чудесне).

*

Огрнут белом тежином
С косиром преко рамена
Краде се косац брежином
Побего испод камена.

Мирише тешка комина
Над селом и над ледином.
Ноћ је ко црна домина
Са белом тачком једином ...

9.

Данима се тако у мом духу врти
Владимир између живота и смрти.

Већ сам га видео како мртав бежи
Преко поља, мада ту крај мене лежи.

Ето мога лека: још је жив, а ја му
Копам овим пером пре времена јаму.


10.
Он ипак нестаје, одлази и зима.
Ја се опет враћам вама, песницима
Долазим из туђе смрти, као своје,
У све наше бриге које не постоје.

(Без епилога)
Од мог првог разговора са Владимиром Парићем, који се збио већ другог или трећег дана по мом уласку у болницу, ја сам скоро заборавио на своји болест и као да сам отпочео да болујем његову. Најтеже ми је у овој, ионако опакој болести, пала она нова компликација везана за песму, јер сам у њој и ја, заиста равноправно, био умешан.

Желео сам да бар њу одстраним, па да тако, макар и привидно, ублажим ову двоструку болест,

Уистини, ово је био и једини случај у мом животу да је неко од мене затражио да му учиним нешто од онога што ја, заправо, једино и знам.

Тако су почели да се редају и ови записи, који у неку руку и не носе баш адекватно име, јер су скоро свој целовити облик, далеко пре записивања, добијали у глави. Записивани су тек касније, обично ноћу, кад би болница заспала, у ходнику где је једино и горела светлост. На овако нешто ме је нагонила околност што сам се даноноћно налазио у заједничкој соби, а
нисам поседовао навику да пишем пред другима.

После неколико дана сам осетио да се постепено одвајам од свега онога због чега је ово записивање и почело. Уместо да изађем у сусрет Владимиру, ја сам се враћао поезији, заправо себи.

Истина, ометала ме је и једна чудна околност: никако нисам успевао да се определим за начин на који би песма о боловању Владимира Пурића могла
понајбоље да одговори својој намени, то јест њему.

Напокон сам решио да и то сазнам од њега.

Па каква би волео да буде та песма, Владимире? ... Онако проста, једноставна? ... Као народна? ...

Мучио сам се да погодим онакву реч, на коју би Владимир, као блиску, могао да реагује. Поменуо сам и десетерац, чак и гусле.

Међутим, после дужег ћутања, он се сам изрекао:

Па нека, буде онако ... ко оно кад је умирао Бранко Радичевић ...


По први пут откад се познајемо, као да сам осетио како се овај црни човек у тренутку сасвим осветило изнутра - и како га тек сад заправо видим. Иако је целог живота био земљорадник, тежак, у њему је ево пред крај ипак победио Циганин и луталица, са лаком, виолинском душом.

Тако је настао и крај мојим дилемама о песми.

Неколико дана након оног, када сам му дао рукопис, морао сам да напустим болницу. При поласку сам се распитивао код лекара о Владимировом стању. Сви су ми говорили да су му дани избројани.

Иако станујем недалеко од болнице, коју сам напустио, још нисам свратио до ње да се распитам о крају Владимира Пурића. Не умем ни сам себи да објасним како је дошло до овога. Прошле су већ две године од тада: ево пада и други снег. И ја, пошто још увек немам правих доказа о његовој смрти, ево могу помало и да замишљам како тај снег можда и не завејава један далеки гроб, него се полако осипа по његовој црној коси...
By Swanheart
#1347360
Prever
FIESTA

I case su bile prazne
I flasa razbijena
I krevet raspremljen
I vrata zatvorena
I sve staklene zvezde
Srece i lepote
Treptale su u prasini
Nepociscene sobe
I bio sam mrtav pijan
I lud od radosti
I ti ziva pijana
Gola u mom zagrljaju.
Korisnikov avatar
By Myself
#1348388
Ljubavna pesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje
Ne takne? Kako mimo tebe njom
Da grlim druge stvari i daljine?
Al' rado bih da sklonim je na koje
Zaboravljeno mesto usred tmine,
U neki strani tudji kut, u kom
Neće je tvoje nijati dubine.

Al' ipak sve što dodirne nas dvoje
Ko potez gudala nas spaja, koje
Iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ono svirac drži nas?
O, pesmo slatka?


R. M. Rilke
By Ulix
#1357387
Suzanne
(Leonard Cohen)

Suzanne takes you down to her place near the river
You can hear the boats go by
You can spend the night beside her
And you know that she's half crazy
But that's why you want to be there
And she feeds you tea and oranges
That come all the way from China
And just when you mean to tell her
That you have no love to give her
Then she gets you on her wavelength
And she lets the river answer
That you've always been her lover
And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you know that she will trust you
For you've touched her perfect body with your mind.

And Jesus was a sailor
When he walked upon the water
And he spent a long time watching
From his lonely wooden tower
And when he knew for certain
Only drowning men could see him
He said "All men will be sailors then
Until the sea shall free them"
But he himself was broken
Long before the sky would open
Forsaken, almost human
He sank beneath your wisdom like a stone
And you want to travel with him
And you want to travel blind
And you think maybe you'll trust him
For he's touched your perfect body with his mind.

Now Suzanne takes your hand
And she leads you to the river
She is wearing rags and feathers
From Salvation Army counters
And the sun pours down like honey
On our lady of the harbour
And she shows you where to look
Among the garbage and the flowers
There are heroes in the seaweed
There are children in the morning
They are leaning out for love
And they will lean that way forever
While Suzanne holds the mirror
And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you know that you can trust her
For she's touched your perfect body with her mind.

:love:
By Garbo
#1357482
NE
Jose Luis Hidalgo

Noc te unistava da bih te trazio
kao ludak u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost rusi, zivot se zatvorio.
Kakva samoca i mrak, kakav suh mesec na nebu
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca
za tvoju neocekivanu odsutnost u noci koja raste.
Moje ruke te ne stezu i moje oci te ne poznaju.
Moje su reci uspravne trazeci te utaman.
Spokojna noc u meni, horizontalna i duga
pruzena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te trazim, otimam te i cupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje secanje.
Tisina gradi tvoju neobjasnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostajes.
By Garbo
#1357805
НАВЕДНАТ ВО КВЕЧЕРИНАТА

Пабло Неруда


Наведнат во квечерината ги влечам
моите тажни мрежи
пред твоите океански очи.

Тука се простира и гори на највисоката клада
мојата осаменост што ги крши рацете
како бродоломник.

Се јавувам со црвени знаци пред твоите отсутни очи
што како морето го заплискуваат
подножјето на светилникот.

Само темнини криеш-жено далечна и моја
од твојот поглед се укажува понекогаш
брегот на стравот.

Наведнат во квечерината ги фрлам
моите тажни мрежи
во ова море што ги ниша твоите океански очи.

Ноќните птици ги колваат првите ѕвезди
што се искрат како мојата душа
кога те сакам.

Во трка јава ноќта на својата темна кобила
расфрлајќи ги по полето
своите сини класја.
By Garbo
#1357810
СЈАЈОТ ВО ТРЕВАТА

Иако ништо не може да го врати
сјајот во тревата
и убавината на цвеќето
ние не ќе зажалиме
ќе најдеме сила во она што преостанува
во блажените мисли
кои се шират низ човековото страдание
во верата која гледа низ смртта...
By Garbo
#1357818
ЕДНОРАКИОТ ЧОВЕК

Игор Исаковски


Ти праќам илјада сништа
и црвена птица
од ова магливо дрво.

Не постои превод за моето име
на ниеден јазик.
Не постои доволно добар превод.
Именувај го твојот син по мене
биди добра девојка
шири ги усните
кога ветрот дува
таму ќе биде мојот бакнеж
таму ке бидат моите деца
со копнеж по твоите гради.

И кога брановите ке нацртаат
полукруг на брегот
ќе знаеш дека јас
мислам на тебе
со навик што е подобар
од секој навик
во овој сино-зелен свет.
By Garbo
#1357821
УМРЕЛ В МУГРИ

Федерико Гарсија Лорка


Ноќ, четири месечини
и дрво во осама.
Сал една сенка има
и птица една сама.

Трагите од твоите усни
врз снагава ги барам.
Изворот ветрот го љуби
не оставајќи трага.

Она не што ми го кажа
го носам на дланка.
И како лимон бел
восочен ми стана.

Ноќ, четири месечини
и дрво во осама.
На врв од игла игра
љубовта моја сама.
By Garbo
#1357827
ЉУБОВЕН СОНЕТ

Пабло Неруда


Кога ке умрам положи ги дланките врз моите очи
сакам светлината и житото на твоите сакани раце
со својата свежина врз мене уште еднаш да минат
да ја почувствувам нежноста што ми ја мени судбината.

Сакам да живееш додека заспан те чекам
твоето уво и натаму ветрот да го слуша
да го чувствуваш уште саканиот здив на морето
и да продолжиш да одиш по песокта по која чекоревме.

Сакам да живее и понатаму се она што го љубев
а јас те љубев тебе и ти пеев за се
затоа продолжи да цветаш
за да го допреш она што љубовта моја го бара
за да ти минува по косите мојата сенка
за да се сфати така смислата на мојата песна.
  • 1
  • 33
  • 34
  • 35
  • 36
  • 37
  • 92
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!