
By
VolandiMajstor
Fernando Pesoa (1887-1935)
„Nisam nista.
Nikad necu biti nista.
Ne mogu zeleti da budem nista.
Ako se to izuzme,
Imam u sebi sve snove sveta.“
iz poeme Trafika
***
Da bi bio velik, budi potpun: nek kod tebe
Nista nije prekomerno, okrnjeno.
Budi sav u svakoj stvari. Ulozi citavog sebe
U najmanje sto cinis.
Tako u jezeru svakom ceo mesec
Blista, jer zivi u visini.
***
U stravicnoj noci, prirodnoj sustini svih noci,
U besanoj noci, prirodnoj sustini svih mojih noci,
Prisecam se, budan, u nelagodnom dremezu,
Prisecam se onog sto sam ucinio i sto sam mogao
da ucinim u zivotu.
Prisecam se, i neka teskoba
Podilazi me kao jeza ili strah.
Nepopravljivost moje proslosti – to je les!
Svi ostali lesevi mozda su samo varka.
Svi moji vlastiti minuli trenuci mozda jos uvek postoje,
U prividu prostora i vremena,
U laznoj prolaznosti.
Ali ono sto nisam bio, ono sto nisam ucinio, sto cak ni sanjao nisam;
Sto tek sad vidim da sam morao uciniti,
Sto tek sad jasno vidim da sam morao biti –
To je ono sto je mrtvo, uprkos svim Bogovima,
To – sto je zapravo bilo najbolji deo mene – ni Bogovi vise ne mogu da ozive...
Da sam u odredjenoj prilici
Skrenuo nalevo umesto nadesno,
Da sam u datom trenutku
Rekao da umesto ne, ili ne umesto da;
Da sam u izvesnom razgovoru
Imao spremne recenice koje tek sada, u polusnu, sklapam –
Da se sve tako zbilo,
Bio bih drugi danas, a mozda bi se tada i sav svemir
Neosetno privoleo da se preobrati.
Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,
Nisam skrenuo niti sam pomisljao da skrenem, i tek sada to shvatam,
Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uvidjam da nisam rekao;
Ali ovog casa naviru mi sve recenice koje sam propustio da kazem,
Jasne, neizbezne, prirodne,
I razgovor uspesno okoncan,
I sve nedoumice razresene...
Ali tek sada me boli sve sto nikada nisam bio i sto se povratiti nece,
Za ono sto mi je promaklo zaista nema nikakve nade
Ni u jednom metafizickom sistemu.
Mozda bih na drugi svet mogao poneti svoje snove.
Ali zar cu moci da ponesem na drugi svet ono sto sam zaboravio da sanjam ?
I bas ti snovi, ti snovi koje je trebalo snivati, oni su les.
Sahranjujem ih u svom srcu zauvek, za sva vremena dok traje sveta i veka.
Ove noci budan sred spokoja sto me obavija
Kao neka tudja istina,
A napolju je mesecina, kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.
***
Grad Lisabon se budi
Kasnije od gradova drugih…
I usred sveopšteg buđenja –
Stanica koja nikad ne spava,
Kao srce što mora da kuca
kroz bdenje i kroza san.
***
Samo ja bdim i sanjivo osluškujem
iščekujući Nešto,
pre no što usnim.
KADA TRAVA PORASTE
Kada trava poraste na mom grobu,
neka to bude znak da me sasvim zaborave.
Priroda se nikad ne seca, i zato je lepa.
I ako neko oseti bolesnu potrebu
da "objasni" zelenu travu na mom grobu,
neka kaze da se i dalje zelenim
i da sam prirodan.
ODA
Dodji, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako tece i naucimo od nje.
da zivot prolazi, a mi se ne drzimo za ruke
(Drzimo se za ruke)
Onda cemo misliti, velika djeca, da ovaj zivot
prolazi i ne staje,nista ne ostavlja i ne vraca se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uzivali, ne uzivali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbudjenja.
Bez ljubavi, bez mrznje i strasti koje podizu glas,
bez zavisti koja previse uznemirava oci,
bez briga, jer i s njima rijeka ce jednako teci
i uvijek ce odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleci da mozemo,
ako hocemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, miloste,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka tece.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blazi ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u sta,
nevini pogani propadanja.
Bar ces ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjecanje na me nece opeci ni raniti,
jer nikad se ne drzasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mracnom brodaru,
necu morati da patim kad te se budem sjecao.
Bit ces mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tuzna poganko s cvijecem u krilu.
OVO
Kazu mi da sve sto pisem
foliram, lazem. Ne, nikako.
Mastom cutim, nista vise.
Iskljucivo njom, dakako.
Ne sluzim se srcem tako.
Sve sto vidim ili sanjam,
sto mi manjka il se svrsi
ko balkon je nekog zdanja
sto nad necim drugim strsi
koje lepo bas sadrzi.
Stoga pisem sred sredista
onog sto uopste nije.
Oslobodjen okolisa,
o stvarnom ozbiljnije.
Osetiti? Osetice ko me cita.
SMRT DOLAZI
Smrt dolazi uvek rano,
svaki zivot malo traje.
Trenutak je precrt samo
stvari koja iscezla je.
Ljubav tek smo zapoceli,
ideal se ne dostize,
neko nesto postigne li,
taj i ne zna sto postize.
Jer smrt sve brise, nema
stvari neke postojane,
u knjiznici sudbine nam
da otvoren Bog ostane.
NEKI STO JE CUO
Neki sto je cuo moje stihove veli mi: «Pa sto u njima ima novog?
Svako znade da je cvet cvet, a stablo stablo.»
Odvratih mu: «Svako? Zaista...
Drugi vole cvece stoga sto je lepo, ja se razlikujem.
Drugi vole drvece stoga sto je zeleno i senovito, ja ne.
Volim cvece jer je cvece, izravno.
Volim drvece jer je drvece, bez primisli.»
ZELIM CVET STO SI
Zelim cvet sto si, ne onaj sto dajes.
Jer mi odbijas ono sto ne istem.
Bice casa da odbijes
posle nego budes dala.
Cvete, budi mi cvet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, vecna ces
seno, lutati besmislena
trazeci ono sto ne dade.
BOLJA JE PTICA
Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego zivotinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Zivotinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je vise nema,
a to nicemu ne sluzi.
Sjecanje, to je izdaja Prirode,
jer jucerasnja Priroda nije Priroda.
Ono sto je bilo vise nije nista
i sjecati se znaci ne vidjeti.
Prolazi, ptico, prolazi, i nauci me prolaziti.
***_ ***
sva ljubavna pisma su
smešna.
ne bi bila ljubavna pisma da nisu
smešna.
i ja sam u svoje vreme pisao ljubavna pisma.
kao i sva druga,
smešna.
ljubavna pisma, ako ima ljubavi,
moraju biti
smešna.
ali, na kraju krajeva,
samo su stvorenja koja nikad nisu pisala
ljubavna pisma
zaista
smešna.
šta bih dao da se vratim u ono doba
kada sam nesvesno pisao
ljubavna pisma
smešna.
...
Dve stvari se najcesce pominju kad se govori o Pesoi. Prva stvar su heteronimi. Kao sto se zna, pesnici zapravo nemaju biografije. Biografije pesnika su njihovo dela. Sta je dakle nagnalo Pesou da veci deo svog stvaralastva ispise pod heteronimima Alberto Kaejro, Rikardo Reis, Alvaro de Kampus i da pri tom izmisli biografije ovih pesnika? (Treba reci da je on koristio i pseudonime ili heteronime Bernardo Soares, Koeljo Paceko, Aleksandar Serc, Antonio Mora, Rafael Baldaja, Carls Robert Anon, Zan Sej de Melire, Abiliu Fereira Keresma, Pantaleo, Pero Boteljo, Cesar Sik, Ferdinand Saman, Kap di Montale i jos mnoge druge.) Kod stvaranja heteronima sigurno nije bila rec o zelji za mistifikacijom i pukim poigravanjem, mada Pesoa nije bezao ni od toga. Setimo se da je i Rembo u "Pismu vidovitog" rekao: "Ja, to je neko drugi".
U svakom slucaju, Pesoina tri glavna heteronima verovatno su nastala iz potrebe da se na poeticki razlicite nacine iskaze ono heterogeno obilje ("sve", kako bi rekao pesnik) koje je on nosio u sebi. Ili kako je na drugom mestu rekao: "Bilo mi je potrebno da osecam sve" i "Biti samo jedan, to je tamnica./Biti ja, to je uopste ne biti." Panteista Kaejro, neoklasicista i tradicionalista Reis i modernista i futurista De Kampus, na osoben nacin pokusavaju da iskazu ono sto Pesoa naziva "sve". U pesmi "Autopsihografija", koju je napisao pod svojim imenom, Pesoa kaze da je pesnik onaj sto izmislja, a "izmislja tako savrseno/ da mu uspeva da izmisli svoj bol/ i da ga potom zaista oseca."
Druga stvar koju vezujemo za Pesou i njegovu poeziju jeste grad Lisabon. Cinjenica je da on posle povratka iz Juzne Afrike nije napustao rodni grad. Banalno zvuci kad to kazem, ali Pesoa je bio pesnik Lisabona. Atmosfera lisabonskih krcmi i vinarija, buka tramvaja, ritam vreve ulica prepoznaju se u njegovim pesmama. Specificnost ove poezije je i to sto gotovo iz svakog njenog stiha zraci ona cuvena portugalska zalost
(saudade), a sto se inace najbolje izrazava pevanjem
fada.
Velicanstveni luzitanski mit plovidbe, suprotstavljanja silama prirode kao izraz neustrasivosti i pobedonosnog duha, koji je u Kamoensu dobio svog najveceg pesnika, krajem devetnaestog veka i u prvoj polovini dvadesetog veka, preobrazio se u melanholicnu zudnju za daljinama i necim sto se ne moze iskazati recima. Zalosni narod pomoraca i samoubica, kako ga je pomalo okrutno nazivao Unamuno, ovu svoju melanholiju ispoljavao je najcesce pevajuci fado. Stoga nije ni cudo sto u Pesoinim pesmama nailazimo na jezicke obrte kakve srecemo kod onih sto pevaju fado u kafanama i koji su takodje skloni da se sluze paradoksima. Ma koliko ondasnja zvanicna portugalska knjizevnost dozivljavala Pesoino stvaralastvo kao "strano telo", ono je bilo prozeto upravo tim neponovljivo portugalskim saudade i melanholicnim dozivljajem sveta.