Bootstrap Framework 3.3.6

[MeaCulpa]

1.

Ti ne znash kako je charobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri
i ne dochekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap shto ne otiche,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Sreccom ne gube klovnovi
na kraju svake priche
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te chuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budes bodezh
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
shto jos uvijek negdje postojis.


2.

Te jeseni je u mojoj usheccerenoj krvi
zaspalo Ciganche modrozelenih ochiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjeccas se... bio sam kochijas
zaljubljen u svoju kochiju
i u svjetlost nashe zvjezde koja polako gasne...

Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijecce
nashem nerodjenom sinu.
Oprosti...
Na nebu je ushtap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu...

Sad... nemam nishta sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sishao ranjiv.
Necu ti recci hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac shto sam njezhan i ranjiv...


3.

Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio...


4.

A kada ostavim zvijezde
hocu da budes kraj mene
jer mogle bi i one
zachas da odu vragu...
...duboko ispod vode...
mutno ogledalo...
Bar zbog najljepshih tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak...
ostani
samo
jos
malo...

Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strashnu
ja cu manirom klovna
staviti sheshir od slame,
poderan kaput
i troshnu krvavu leptir mashnu
...i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame...


5.

Kisha i nebo mutno do placha...
San je posljednja moguccnost
da se sachuva
ono shto mora da ode.
Ne budi me
U ochima pijanog sviracha
jutros je previshe vode
...nemir... i jedna jesen daleka..

Ni slavuji ne zvizhduccu pjesmu
koju znaju sve ptice...
Pusti...
u praskozorje izmedju smreka
nacci ce uplashene zvijezde
i upaljene svice...
veche... i jedan komadic bola...

Rijechi ce uvijek reci
manje
nego shto govore ochi...
Ne okrecci se...
Chashe su na kraju stola
al vishe nikog nema
da ih natochi.


6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA

Mozhda zvijezde vecheras namjerno na pchelinjak liche
dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu.
Ti znas da postoje i dobre i loshe priche,
al ne znas kada dodju, jos manje kada odu.

VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU

Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdrazhem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi... a dalje... tko zna kada ce smjeti...

MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VISHE SOLI OD MIRISA MORA

Ne budi me... u snovima je nedostizhno malo tuge.
Smijucci se mi igramo jednako komichnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
mozhda ce u drugu jesen s andjelima icci u shkolu.

I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao shto pchela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke vjechno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam dushe u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi vishe soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.


7.

Ja vishe nemam za chim da zhalim ni kome da prashtam,
sem maloj krpici svjetla shto me pokatkad dodirne i razbudi
...i da vjerujem i da ne vjerujem...
...i da sanjam i ne sanjam...
isto se vraccam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu bijeloga zlata
...a zhivot teche dalje...

Ti i ne znas
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema nishta po chemu bi ga prepoznao
sem malog ozhiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proljecce,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi...

Ne, ne boj se.
Moje rime sem shto me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da shute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao...
A ti?
Shta ces ti?


8.

Da li se ponekad sjeti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kishne, da l' je bar malo zaboli...
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

Ona ne zna koliko boli ono shto se nikad ne vrati
kao nocci koje se chuvaju u ochima shto dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca shto pada u more.

Ja sam najljepshu pjesmu zakljuchao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmjehe sakrio u zavjesu kishe,
a ona je predobro znala shta ta jesen nosi
al nije htjela da prizna i nije nas bilo vishe.

Ko zna... mozda joj noccas neke slike ponovo znache,
mozhda se zaista voli samo jednom u zhivotu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plache
sa zheljom da samog sebe igra za bijednu svotu.

Da li se ponekad sjeti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kishne, da l' je bar malo zaboli...
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.


9.

Milion svjetionika u nocci i nebo od pechene gline
i tvoje ruke i usne, sochnije od zreloga nara,
u ochima usnula kisha i oblak vrele tishine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Sjeccam se bila si zvijezda vecca od Velikih kola,
sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna.

I onda sam do obale s ochima shto ne drzhe plimu,
tezhak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noccas gubi: vatra shto gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili mozhda i jedno i drugo.

Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjeccam vishe
sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kishe
kao shto mrtav delfin zamishlja usnulo more...

...Iznad pepela najdrazhe slike nashli su dushu slikara
valovi shto u zoru ugushe sve shto se olako zari.
Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.


Miladin Beric

[spf 3000]

Originally posted by MeaCulpa
1.

Ti ne znash kako je charobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri
i ne dochekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap shto ne otiche,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
....

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te chuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budes bodezh
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
shto jos uvijek negdje postojis.


2.

....
Sjeccas se... bio sam kochijas
zaljubljen u svoju kochiju
i u svjetlost nashe zvjezde koja polako gasne...

....
Sad... nemam nishta sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sishao ranjiv.
Necu ti recci hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac shto sam njezhan i ranjiv...



4.

A kada ostavim zvijezde
hocu da budes kraj mene
jer mogle bi i one
zachas da odu vragu...
...



5.

Kisha i nebo mutno do placha...
San je posljednja moguccnost
da se sachuva
ono shto mora da ode.

...

Rijechi ce uvijek reci
manje
nego shto govore ochi...
...

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA

Mozhda zvijezde vecheras namjerno na pchelinjak liche
dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu.
Ti znas da postoje i dobre i loshe priche,
al ne znas kada dodju, jos manje kada odu.


I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao shto pchela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke vjechno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam dushe u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi vishe soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.


7.

Ja vishe nemam za chim da zhalim ni kome da prashtam,
sem maloj krpici svjetla shto me pokatkad dodirne i razbudi
...i da vjerujem i da ne vjerujem...
...i da sanjam i ne sanjam...
isto se vraccam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu bijeloga zlata
...a zhivot teche dalje...

Ti i ne znas
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema nishta po chemu bi ga prepoznao
sem malog ozhiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proljecce,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi...

Ne, ne boj se.
Moje rime sem shto me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da shute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao...
A ti?
Shta ces ti?


8.

Da li se ponekad sjeti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kishne, da l' je bar malo zaboli...
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

Ona ne zna koliko boli ono shto se nikad ne vrati
kao nocci koje se chuvaju u ochima shto dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca shto pada u more.

Ja sam najljepshu pjesmu zakljuchao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmjehe sakrio u zavjesu kishe,
a ona je predobro znala shta ta jesen nosi
al nije htjela da prizna i nije nas bilo vishe.

Ko zna... mozda joj noccas neke slike ponovo znache,
mozhda se zaista voli samo jednom u zhivotu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plache
sa zheljom da samog sebe igra za bijednu svotu.

Da li se ponekad sjeti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kishne, da l' je bar malo zaboli...
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.


9.

Milion svjetionika u nocci i nebo od pechene gline
i tvoje ruke i usne, sochnije od zreloga nara,
u ochima usnula kisha i oblak vrele tishine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Sjeccam se bila si zvijezda vecca od Velikih kola,
sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna.

...

Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjeccam vishe
sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kishe
kao shto mrtav delfin zamishlja usnulo more...

...Iznad pepela najdrazhe slike nashli su dushu slikara
valovi shto u zoru ugushe sve shto se olako zari.
Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.


Miladin Beric

rascmizdrila sam se za medalju

edit: delić otishao u potpis

[MeaCulpa]

Savrsheno je...

[Tot]

JA TJERAM KRDO RIJEČI


Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.
A sumrak zeleno ječi,
i mlin žuboravo stenje

Vjetar uljuljava brdo
šuma u žudnjama gine.
Ja tjeram živahno krdo
izvoru bistre doline.

Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.
U travi nemirnoj
grgolji rijeka od milja.

A zviježđe rasuto, sjajno
na odsjev vode čeka.
Jezik je disanje tajno
i draga duboka jeka.

Večer stišava zjene
kudelju plavu mi dariva.
Ja njišem mekane sjene,
u san se srce sakriva.

Vesna Parun

[DarkAngel]

"Nada"

P.S. A rekoh da se vise ne nadam ...

Pred ovim mojim srcem mladim,
proslo je mnogo zivotnih jada
bilo je tuge, boli
i pada.
I u sta se pretvori moje srce sada?

Cuvalo je nekad u nitima svojim
najtise reci i najlepse tajne,
skrilo je slova, reci
sve beskrajne.
A eto ostase samo najtanje!

I tako mlado u njedrima bujnim
skriva svoje najlepse sanje
jer oziljci stoje, peku-
ne manje.
Al ipak nada raste u svitanje!

Jos jedna nada tu ipak tinja
i nova iskra u dusi se radja
dal' je to sreca, ljubav
milostinja?
To ono ne zna, al nekog zara i dalje ima!

Dark

[spf 3000]

Invictus - W.E.Henley

Out of the night that covers me,
Black as the Pit from pole to pole,
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.

In the fell clutch of circumstance
I have not winced nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance
My head is bloody, but unbowed.

Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade,
And yet the menace of the years
Finds, and shall find, me unafraid.

It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll,
I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.

[spf 3000]

mika antic


Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s cim sam se spajao,
A nisam ni takao?

Mozda sam boravio i u svom zivotu,
Mozda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno.
Sa mnom je opasno ici, ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve cesce mi se cini
Da nisam nikakav oblik
Vec da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepusten suncevom vetru
Odlivam se i dolivam.

Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom, poseban slucaj samoce.
Ponekad izmislim sadasnjost,
Da imam gde da prenocim.
I suvise sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

Pokusavam da shvatim ucenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Tesko je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno.
Sa mnom je cudno cak i umreti, jer ja se ne zavrsavam.



Prorocanstvo

Ne osecati hladnocu,
ni munje koje grme
i s vriskom paraju nebo.

Nasmejan, otici mirno.

Pretociti se u vodu,
u vazduh,
u zemlju,
u sume,
ovakve jedne noci
pod maglom neprozirnom.

I onda:
ziveti prostran.

Biti do kraja sveta
sve sto se doseci moze.

Nikad ne ostati mali.

Biti miris i boja,
biti tisina u vetru,
i biti okean zvezda
sto se u vecnosti pali.



Pesma za nas dvoje

Znam, mora biti da je tako:

nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.

Po obrazima vetar me mlati.
Cupa drvecu zutu kosu.
U koji deo grada da svratim?

Dan je niz mutne ulice prosut.

Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.

Koga da pitam,
smesan i mokar,
zasto je nisam sreo nikad?

Il' je vec bilo?
Trebalo korak?

Mozda je sasvim do mene dosla,
al' ja: za ugao skrenuo,
gorak,
a ona: ne znajuci prosla.

Mozda smo celu jesen obisli
u zudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoisli?

Da. Mora biti da je tako.




edit: mozda je trebalo da mu otvorim zasebnu temu

[MeaCulpa]

Zadrhtacu bez sumnje
ako se ikada budemo sreli
u drugom zivotu,u svjetlosti udaljenog svijeta.
Zaustavljajuci se prepoznacu tvoje oci,
tamne kao jutarnje zvijezde... Reci cu:
Car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svjetlost
moga pogleda pri susretu koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala tajnu koja se izgubila...
Uvecala si me svojom ljubavlju,
mene koji sam samo jedan covjek izmedju drugih,
koji plovi obicnim tokom,
pokretan voljom promjenljive milosti svijeta.
Dala si mi mjesto
tamo gdje pjesnici svih vremena donose svoje darove,
gdje ljubavnici svih vremena pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeca.
Ljudi zurno prolaze pored mene na trgu-ne opazajuci kako je moje
tijelo postalo dragocjeno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce nosi u svojoj lopti vatru bozanskog dodira,
koja sija vjecito...

[MeaCulpa]

Pablo Neruda - Kraj

Onda zbogom, ništa nećeš zaboraviti?
U redu, idi. Više nema šta da se kaže.
Treba se rastati. Možeš otići.
Ali, pričekaj, vidi...
Pada kiša, pričekaj još, možda će prestati.


Obuci se dobro. Napolju je vrlo hladno, znaš.
Trebalo je da uzmeš nešto toplije...
Ja sam Ti sve vratio? Nema ništa tvoje?
Uzela si svoja pisma? Svoje fotografije?


Hajde, pogledaj me, pošto se rastajemo sada.
Ali, molim Te – bez suza! To bi bilo glupo.
Treba učiniti napor, zar ne, da se desi čudo,
I za trenutak postanemo oni od nekada.


Naša dva života bila su data jedan drugome zauvek.

A sada ih prisvajamo ponovo
I odlazimo svako na svoju stranu,
Svako sa svojim imenom da ponovo
Započinjemo da lutamo...
O sigurno!


Biće nam teško... Neko vreme.
A onda će doći zaborav koji razrešava sve tegobe...
I postojaću ja i postojaćeš ti,
Bićemo među mnogima dve osobe.


I tako, uskoro, postaćeš deo moje prošlosti.
Srešćemo se ponekad slučajno na ulicama.
Gledaću te, ne prilazeći, a ti ćeš prolaziti,
U nepoznatim haljinama.


A zatim se nećemo viđati dugo vremena,
A moji prijatelji će te obaveštavati o meni,
A ja ću pitati za tebe, koja si
Bila život moj, lepota i večnost moja:
Kako je njoj?

[Ulix]

Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?

Možda sam boravio i u svom životu,
Možda, postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini svedok, koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini,
Da nisam nikakav oblik,
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam...

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam...

Mika Antić

[Machkodlak]

Ja sam ovde stavio jednu svoju pesmicu ako nije problem trenutno mi je ona omiljena i jedna od svezijih....

***
Od jutros pada sneg, magija lepote.
Nadahnuce koje ulepsava trenutke zivotne.
Od jutros razmisljam o toj magiji cudesnoj,
i u njoj , svrstanoj, ljubavi meni dragoj.
Kolika je to magija, kada sam srecan kad ti cujem glas?
Da ne pomisljam na sobu koja podrhtava, skoro je ziva, posle nas.
Teska rec mi na usmnama, lako izgovorena u punom svome sjaju.
Rec sudbine koja plamti i na svome besmrtnom kraju.
Dodir tvoje ruke zapali mi telo,
dodir tvoje misli ozari mi srecno, lepe misli vrelo(izvor).
Magija nad kojom niko nema moc,
prepustio sam joj se, sigurno me nece ostaviti kada padne noc.
Vara se onaj koji kaze da je pobedio,
moze samo pobeci, a onda je najveci poraz primio.
Tesko mi je pesme srecnom rukom pisati,
ali jutros rekoh sebi, moram pokusati,
Evo ti jedan zapis srecne moje misli,
neostetnoj povezanosti mi smo sada prisli.
Kada otvoris svoje lepe oci, safirnog plama najaci sjaj,
zelim da procitas ove pesme kraj...
VOLIM TE....

[CokoladnaBananica]

prisjecam se ljubavi
koja mi je na rukama umirala,
muzike koja me je voljela,
koraka koji su me nosili,
ulica koje sam zivio,
neba koje je plakalo..

Nisam ni pijan,
ni drogiran,
a buljim ispred sebe
i pokusavam da stignem misli
koje jure
kao preplaseni leptiri
na sve strane...

I ljudi.. I dani..
I pogledi, dodiri..
Sve se cini tako daleko...
A jebene suze ovoga puta
nece napolje....

by

[DarkAngel]

Originally posted by MeaCulpa
Pablo Neruda - Kraj

Onda zbogom, ništa nećeš zaboraviti?
U redu, idi. Više nema šta da se kaže.
Treba se rastati. Možeš otići.
Ali, pričekaj, vidi...
Pada kiša, pričekaj još, možda će prestati.


Obuci se dobro. Napolju je vrlo hladno, znaš.
Trebalo je da uzmeš nešto toplije...
Ja sam Ti sve vratio? Nema ništa tvoje?
Uzela si svoja pisma? Svoje fotografije?


Hajde, pogledaj me, pošto se rastajemo sada.
Ali, molim Te – bez suza! To bi bilo glupo.
Treba učiniti napor, zar ne, da se desi čudo,
I za trenutak postanemo oni od nekada.


Naša dva života bila su data jedan drugome zauvek.

A sada ih prisvajamo ponovo
I odlazimo svako na svoju stranu,
Svako sa svojim imenom da ponovo
Započinjemo da lutamo...
O sigurno!


Biće nam teško... Neko vreme.
A onda će doći zaborav koji razrešava sve tegobe...
I postojaću ja i postojaćeš ti,
Bićemo među mnogima dve osobe.


I tako, uskoro, postaćeš deo moje prošlosti.
Srešćemo se ponekad slučajno na ulicama.
Gledaću te, ne prilazeći, a ti ćeš prolaziti,
U nepoznatim haljinama.


A zatim se nećemo viđati dugo vremena,
A moji prijatelji će te obaveštavati o meni,
A ja ću pitati za tebe, koja si
Bila život moj, lepota i večnost moja:
Kako je njoj?

[Ulix]

Senka
(Mika Antić)

Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.

Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronaðeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.

Il crkneš, ako crći treba zbog
svega što smo najlepše hteli.

[lez from bg]

Milan Rakic ISKRENA PESMA

[Dzelajza Rouz]

Originally posted by lez from bg
Milan Rakic ISKRENA PESMA

Cini mi se da ovde nesto nedostaje.

Elem...

Oprostaj

Dan sto je potkopao nas rastanak.
Dan sjajan i blag i uzasan poput mracnog andjela.
Dan, kada su nase usne zivele u blagoj bliskosti poljupca.
Neizbezno vreme prelilo se iznad uzaludnog zagrljaja.
Oboje smo rasipali strast, ne za nas, nego za blisku samocu.
Danja svetlost nas je odbacila; noc je zacas pala.
Posli smo do ograde pritisnuti mrakom sto ga vec Danica blazi
Kao sto se covek vraca iz zemlje maceva, ja se vratih iz tvojih suza.
Dan koji je zivo urezan, kao san, medju drugim danima.
Tek kasnije sam dohvatio i nadmasio noci i plovidbe.

Borhes

[Sunce]

Notturno



Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević

[Dzelajza Rouz]

Originally posted by Sunce
Notturno



Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević

Jao, ja sad zamislila kako ovu pesmu peva Silvana Armenulic.

[SeoskiLola]

evo jos malko poezije za decu

Nije pravo - J.J.Zmaj

Nije pravo seko
sama srces mleko

A sirota cica
to joj glad golica

I ona bi htela
tog napitka bela

Tebi dade mati
Ti ces cici dati

Da budete siti
i ciculjka i ti.

[Ulix]

Utjeha kose
(Antun Gustav Matoš)

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

[MeaCulpa]

Odlazish...
Kazhesh - zauvek.
uzimash chak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz chiste sentimentalnosti,
i rukavice izmedju ostalog
koje si nosila one hladne zime
kad su ti samo OCHI bile tople..
Ljubavi..

Ova godina mora da je loshe pocela .

Ima u tome neshto
shto necemo nikad razumeti..
Ima tako nekih tuga
koje ne osetish
i koje te zateknu pri budjenju.

I sad ti odlazish.

Nervozno palish cigaretu.
Okreni se još jednom
i pogledaj me u ochi,
pogledaj u buducnost
koja gori negde Daleko,
i reci,
poshteno ,od srca.

Znash i sama da takvih ljubavi
nema na svetu!
I sad kad idesh,
izadji tiho na prstima,
predji tih par koraka
iz sadashnjosti..

Zaustavi vetar.

Poneku sitnicu namerno zaboravi
da se možeš vratiti
kad prodju godine
i kad srce sabere sve dobro i loshe.

Odlazish.

Chak i to chinish na svoj prefinjeni nachin..
U sobi tishina,
samo neka pesma na radiju,
dopola izgorjela sveca,
napolju prve pahulje snega..

Kraj koji sam vec negde chitao u romanima.

Blesav i nepotreban.

Ubitachan.

Kraj koji ostavlja tragove.

Godina ce biti losha...

[MeaCulpa]

Mizera

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?
Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, k'o u mrtvačkom sanduku,
što škripi.
Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.
O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?
O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam ptice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.
Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

Miloš Crnjanski

[sofia]

Padni mi samo na pamet
Misli moje da ti obraz izgrebu

Izadji samo preda me
Oci da mi zalaju na tebe

Samo otvori usta
Cutanje moje da ti vilice razbije

Seti me samo na sebe
Secanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je medju nama doslo

Vasko Popa

[sofia]

Prisutna si
U zizi moje samoce
Sa dve ruke
Kako bih svet zagrlio
Prisutna si
U prozoru moje suze
U dva oka
Kako bih svet udomio
Prisutna si
U svakoj mojoj pesmi
Kako bih svet obogatio


Vasko Popa

[Galadriel]

In this ancient house,
Paved with a hundred stones,
Ferns grow in the eaves;
But numerous as they are,
My old memories are more.

[Galadriel]

On that far mountain
On the slope below the peak
Cherries are in flower.
Oh, let the mountain mists
Not arise to hide the scene.

[Galadriel]

Famous are the waves
That break on Takashi beach
In noisy arrogance.
If I should go near that shore.
I would only wet my sleeves.

[Ulix]

Branislava
(Djordje Balašević)


U prvi suton jesen je napala na kej
Park se šepurio u žutom k'o stari ušminkani gej
Na uglu Glavne i Dunavske u moj je prostor kročila
Titrava, poput sveće slavske... senka sa njenim očima

Bila je cvetak... No, to je jučerašnja vest
Svi smo mi Gospodari Sveta tu negde s dvadeset i šest
Naš grad je bio njen lični atelje
Veliki film se snimao
Bila je jedna od tri želje koje sam ikad imao

Za druge je smišljala slatke kolekcije...
Više ukrase... u bojama nežnim i toplim
Za sebe žaketiće od nekih grubih štofova
Nisu vredele lekcije...
Navukla se... na pilule i Dženis Džoplin
I prve paketiće od onih Propalih Grofova
A priču je moju slušala skeptično
Za nju je, naravno, to bilo totalno falš i patetično
Banalne strasti... Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično
Užas... Patetično

U prvi suton odjednom je zahladilo
Davno sam nučuo da je "na žutom"... Nije me iznenadilo
Do gala revije smo, eto, napokon stigli...
Dame i gospodo, ofucana kolekcija za strašila
Na koncu priča vodi igli... E, lutko... Super si model sašila

Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...

Pričaj mi malo o patetici
Tvoji su sveci za mene tek ubogi mali heretici?
Pričaj mi malo... Ili nemoj?

[Swanheart]

Sima Pandurović
“Promena”

O,tako prosto,tužno velim
Da nisam više što sam bio.
Osećam,češće no što želim,
Veliki umor drag I mio.
Dani su mojih želja ređi,
A horizonti misli bleđi;
Pauk u svojoj tankoj pređi
Na nadana se sunča svelim.

Bilo je dobrih,starih dana,
Kada je srce moje znalo,
K’o jasikovo lišće s grana,
Treptati svakad,mnogo,malo,
Treptati uvek:u tišini,
U burnom vetru,na visini,
U mirnom kutu,gde se čini
Da ne dopire val orkana.

Tada su jedan cvet na putu
I miran pogled mutna oka,
Senka drveta,list u kutu,
Uzdah,il’ osmeh,noć,duboka,
Dizali često silne,veće
Šumove tuge,bola,sreće
U mojim grud’ma…Sad se spleće
Sve to u ništa u minutu.

Osećam da se neka kora
Na srcu mome tvrdo hvata;
Da se uvlači tromost spora,
Tužna k’o dani kiše,blata;
Da sam već danas miran I ja,
Da meni dugi odmor prija,
Da sunce drukče sija,
I da se bliži starost skora.

[^Inaniel^]

Ne marim da pijem, al` sam pijan cesto
U graji, bez druga, sam, kraj pune case,
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto,
Na kome se jadi i poroci zbrase.

Ne marim da pijem. Al` kad pridje tako
Svet mojih radosti, umoran, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne ocaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan zivot, i njime se krece,
Uzvik ga prolama..”Nece biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti nece”.

I ja zalim sebe. Meni nije dano
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oci plave, tople kao leto rano,
Zivot u svetlosti bez mraka i studi.

I zeleci da se zaklonim od srama
Pijem, i zazelim da sam pijan dovek,
Tad ne vidim porok, drustvo gde je cama,
Tad ne vidim ni stid sto sam i ja covek.

Vladislav Petkovic Dis - Pijanstvo