The Broken Tower (2011)
http://www.imdb.com/title/tt1756791/" target="_blank
4/10
Koliko god meni godio Džejms Franko ispred kamere, na više nivoa, iza kamere je katastrofalan. Ovo je već treći njegov film koji sam prezijevao. Sve se na kraju svede na golu usiljenost, pretencioznost i nezaobilaznu igrariju glede njegove seksualnosti. E, ni ovdje nas nije lišio svega toga, počev od crno-bijele fotografije (uopšte uzev, uz Frankovu solidnu glumu fotografija je jedino što se može pohvaliti u ovom ostvarenju), jer mora da zamiriše na "autorsko", preko šetajuće kamere, sve do "gledajte me kako dudlam vještački penis". Počinje već da me umara sva ta fama oko toga da li jeste ili nije. Franko je dovoljno harizmatična osoba i dobar glumac da mu to zaista nije potrebno i ne znam zašto to toliko forsira. Hvala mu za podršku, ali ovo njegovo prelazi polako u too much, toliko da počinjem sumnjati i u iskrenost njegovih motiva. Previše je tu koketerije koja mi je nekako sama sebi svrha. Egocentrizam par excellence. I čini mi se da iz tog stanja on nekako i režira svoje filmove, tačno se vidi taj zaštitni
Džejms Franko svrš. U redu, htio je obilježiti neke osobe, pojave, događaje, vidi se da mu to znači, ali opet iz svega toga nekako izbija Džejms Franko, a ne taj ili to o kome/o čemu je riječ. I sve to u situacijama u kojima je Franko iza kamere, kad je ispred nje, kad obavlja zadatak koji mu je dodijeljen, to savršeno funkcioniše. Navešću kao primjer
Howl (2010). Takođe je riječ o biografskom filmu, samo što je umjesto Harta Krejna u prvom planu Alen Ginzberg. Harizma, ležernost, glumačka ubjedljivost, sve je to u službi pjesnika, njegove čuvene poeme, to je mala oda bitnicima, duhu njihovog vremena. Toga u
The Broken Tower nema. Iako će u jednoj sceni Hart podvući:
But the important thing is how do we get that into poetry? All of it. Jazz, Woolworth's, typewriters, buildings, freeways. Everything. It's, it's popping up from - bridges and, and tunnels, you know, from here to San Francisco. How do you get *that* into poetry? , na ekranu se to neće dogoditi. Koliko god Krejnova poezija vrvila tim prožimanjima, koliko god u njoj bilo usisano različitih elemenata, materijalnog i nematerijalnog, fizičkog i duhovnog, vizuelnog, auditivnog, opipljivog, metafizičkog, kod Franka se to neće osjetiti. On prihvata ideju, ali je ne sprovodi u djelo. Provlači se tu i Vitmen, i Eliot, i bitnici (a svi su oni rekli svoje, svi su civilizaciju provukli kroz kulturu i umjetnost), ali kod Džejmsa toga nema. Imamo samo riječi. I opet ću se pozvati na
Howl koji je, uzgred, i gej tematiku uzdigao na viši nivo u odnosu na
The Broken Tower, u njemu sve buja od eksperimenta, tu su animacije, fotografije, grafike, vrući bi-bap, isječci iz novina, beskrajno recitovanje, poput neke mantre (recituje Franko i kao Hart, ali to je ubistveno slušati, bez ikakvog žara). Ne želim sad reći da je trebalo preslikati sve ovo, očigledno je Franko bio nadahnut da proširi ovu priču o istaknutim američkim gej umjetnicima, i hvala mu na tome, ali krajnji proizvod je nekako diletantski. I ne znam šta je to s njegovim poimanjem kategorije vremena. Prikaz protoka realnog vremena ne mora biti dosadan. Kod velikih sineasta, uzmimo samo za primjer jednog Antonionija ili Kjubrika, taj segment je uzdignut na nivo remek-djela. Pa i noviji autori, na primjer Sofija Kopola u
Izgubljenim u prevodu, dala je briljantan prikaz. To što Franko misli da je dovoljno uperiti kameru i pratiti Sala Minela (
Sal (2011) je još jedna očajna biografija koju rediteljski potpisuje Džejms Franko, u kojem se prati posljednji dan života jednog od prvih autovanih velikih glumaca ondašnjeg Holivuda Sala Minea - Plato u
Buntovniku bez razloga) kako otvara frižider, pije đus i mlijeko, pa kako vježba, pa kako jede, sa sve krupnim, nejkrupnijim mogućim kadrovima svakog njegovog zalogaja, nije nikakav autorski pristup, protok realnog vremena, već čista dosada i, po srpski rečeno, proseravanje. Ne može se na silu biti novi Gas Van Sant, pa to ti je. I upravo iz tog razloga, i nakon odgledanog vrlog mokumentarca zvanog
Interior. Leather Bar. (2013), ne pada mi na pamet da vidim kakvu je tek nekrofiliju napravio sa mučenim Foknerom, ekranizujući
Buku i bijes i
Dok ležah na samrti. A pročitah i da snima biografski film o Bukovskom. Nek nam je Zevs u pomoći.
