- 11 Apr 2015, 15:30
#2701353
Problem vecine roditelja dece sa ometenoscu je sto se nikada sustinski ne pomire sa prirodom njihove dece i sto imaju iskrivljenu sliku stvarnosti.
Kada cujes one bulsite na tv kako je retarditano dete, daunovac dar s neba... u pitanju je klasicna religijska zatucanost "tako je moralo biti, tako je onaj hteo"...
Svaka romansirana prica iz medija kako oni obozavaju svoju cerku sa autizmom, sa daunom, dcp-om je bulsit. Cvece, srca, baloncici... a nikada nece da vam kazu drugu stranu price, da nemaju odmor, da nemaju svoje vreme, da ne idu kod prijatelja, ne idu na zimovanja, ne mogu da se opuste, ne mogu da odspavaju duze vikendom u krevetu... brakovi im se poremete, zapostave drugu decu...
Ometena deca (izuzeci su funkcionalne osobe koje su u malom procentu) su dojencad na nogama. Moras im oprati, skuvati, opeglati, odvesti u skolicu, dovesti, raditi s njim, okupati ga... sve... samo sto hoda i jede samo (a neki ni to ne rade)...
Zbog prirode stanja ovih roditelja drzava im je obezbedila odredjene benificije u drustvu koje oni iskoriste, ali kada ih pitate reci ce vam "drzava nam nista ucinila nije".
Imaju predrasude o vakcinama, predrasude o terapiji ("to je hemija"), predrasude o tretmanu, lecenju, svemu...
Prodju sve faze od dana dijagnoze od neverice, razocarenja, ljutnje, besa, preko mirenja (nikad do kraja), borbenog stava, prekriticnosti, osecaja bespomocnosti... Probaju zvanicnu medicinu, hodze, popove, vracare, orgonite, zeolite, cudotvorne enzime, rekonekcije...
Samoinicijativno menjaju ili ukidaju terapiju deci, vrate je tek onda kad naude sebi i drugima... jer nikad se ne otresu sna o tome da njihovo dete ne mora da uzme saku benzodijazepina dnevno ili antiepileptika. Teorije zavere, osecaj vrhunskog autoriteta u smislu potreba i terapije svog deteta, nepoverenje prema lekarima i informisanje sa interneta, od drugih isto tako unesrecenih roditelja i nadrilekara.
Krajnja neka faza je faza oguglanosti... slegnu ramenima i kad im dete gura prst u struju, i kad povredi neko drugo dete, recnik u komunikaciji im ide i do otvorene vulgarnosti prema ljudima koji rade s njihovom decom (potpuno "verbalno inkontinentni")...
Naravno mimo ovog obrasca postoje izuzeci koji su divni ljudi, svesni zivota i stanja u kome im se dete nalazi, ali su u velikoj manjini.
Ova zena je tipican primer osobe koja ne razume da joj je dete jednostavno uslo u statistiku populacije sa autizmom i da je vakcina najmanji problem koji ce u zivotu imati.