Pa nisu dali, oduzeli su nam telefone i fotoaparate na ulazu.

Ali taj osjećaj... Dvorište u betonskim pločama, tek pokoja travka, jedna klupica, jedna kanta za đubre, jedan improvizovani koš, jedna lopta i sa sve četiri strane zidine zgrade koje idu, čini se, u nebo. Prozori zamandaljeni, preko njih debele rešetke. Sablasno djeluje. Izmiješa se neki osjećaj klaustrofobije, straha i nelagodnosti, a opet ti je sve nekako novo, veličanstveno, pa te sve zanima, gdje jedu, šta jedu, šta oblače, kuda se kreću... Hodnici su isto priča za sebe. Iz glavnih se račvaju na desetine sporednih, na svakom ima po jedan telefon. Vrata u rešetkama, moderna vrata sa elektronskim otključavanjem, bio sam i u biblioteci. Sobičak od desetak kvadrata, ali ima jedno pet, šest hiljada naslova. Šteta što u ponudi TOS, u dogovoru sa državnom vrhuškom, ne postoji neka turistička tura unutra samog zatvora, po dvorištu i sl., cijenim da bi bilo vrlo posjećeno.