Postoji jedna pripovijetka kod Čehova, zove se
Ogrozd. Jednog oblačnog dana, dva prijatelja krenu u šetnju pitomim ruskim krajolikom. Kako im je kiša pokvarila planove, odluče da svrate do lokalnog spahije i potraže zaklon. Spahija im se obraduje, ostavljajući ih na konaku. Nakon što su se odmorili i okrijepili, Ivan Ivanič, jedan od dvojice pokislih prijatelja, pripovijeda im o bratu Nikolaju. Nikolaj Ivanič bio je nešto mlađi od svoga brata, za razliku od Ivana, koji je bio veterinar, Nikolaj je još od 19. godine radio u gubernijskom poreskom odsjeku. No, grad mu nije odgovarao, maštao je o povratku na selo, u namjeri da sebi kupi omanji spahiluk negdje na obali rijeke ili jezera. Maštao je o tome kako će jesti svoj vlastiti šči, kako će sjediti na zelenoj travi, spavati na suncu... Ono što je bila njegova opsesija, to je bio ogrozd. Nijedan spahiluk nije mogao da zamisli bez njega. Živio je štedljivo, zakidao sebi i na jelu i na piću, ostavljajući pare na stranu. I kako su godine prolazile, on je i dalje čitao oglase u novinama, maštao o imanju, slagao kopejku po kopejku, ali odvojena suma nikad nije bila dovoljna. Međutim, nije odustajao od ideje, ostao je istrajan u namjeri da kupi sebi spahiluk sa ogrozdom, pa se tako oženio starom, ružnom udovicom, bez trunke ljubavi, samo zato što je ona imala ušteđevinu. U braku je nastavio da štedi. Supruga, nenavikla na takav život, izdahne poslije par godina, a udovac konačno ostvari san i kupi spahiluk. Imanje nije bilo baš iz Nikolajeve prvotne zamisli - bez ogrozda, bez vrta, ali mlađi Ivanič nije tugovao, odmah je posadio dvadesetak žbunova ogrozda. I tako je Ivan Ivanič došao bratu u posjetu, nakon dužeg vremena, taman u vrijeme prve berbe. Uveče, dok su pili čaj, kuvarica iznese na sto pun tanjir ogrozda.
To nije bio kupljen, već vlastiti ogrozd, ubran prvi put otkako su posađeni žbunovi. Nikolaj Ivanič se zasmija i koji časak je gledao u ogrozd, ćutke, sa suzama, nije mogao da govori od uzbuđenja, zatim je stavio u usta jedno zrno, pogledao me likujući kao dete koje je, najzad, dobilo svoju dragu igračku i rekao: "Kako je ukusno!" I on je halapljivo jeo i neprestano ponavljao: "Ah, kako je ukusno! Probaj!" Bilo je tvrdo i kiselo, ali, kako je rekao Puškin, "pored sijaset istina, nama je draža laž koja nas slavi". Ivana Ivaniča obuze teško osjećanje, blisko očajanju, tada, kad je vidio
srećnog čovjeka. Cijelu tu noć njegov brat je ustajao i prilazio tanjiru sa ogrozdom, otkidajući zrno po zrno. Rano ujutru, Ivan je napustio bratovo imanje. Nakon završene priče, na ovom drugom imanju, dva prijatelja odlaze na počinak. Iz Ivanove lule, koja je stajala na stolu, jako je mirisao duvanski pepeo.
Burkin (saputnik Ivana Ivaniča)
dugo nije mogao da zaspi i nikako nije mogao da shvati otkuda ovaj težak miris.
Ej, ropski svete, pod otim nebom! 