Pošto smo redom oplakivali sve, od toseta preko mome do stručnjaka za promenu pola, red bi bio da malo žalimo i za baka Ljubinkom. preminula je prekjuče a pretpostavljam da je bila dobra žena.
RIP
Neka joj je večna slava
Poslato: 25 Okt 2010, 22:47
od VANGEL
Koja bre Ljubinka ?
Sta vise preminuo ovaj i onaj oooooooooooooooo
Laka joj zemlja bila - al se nazivelaaaaaaaaaa .
Poslato: 25 Okt 2010, 22:51
od Kragi
RIPuj i cuti!
Poslato: 25 Okt 2010, 22:59
od Hans
I am playing a requiem.
Poslato: 25 Okt 2010, 23:03
od taurus
Poslato: 26 Okt 2010, 00:05
od bern
wtf?
Poslato: 26 Okt 2010, 00:08
od Dzelajza Rouz
Molim Vas ko se ne slaže sa Ljubinkinom smrću neka momentalno napuste prostoriju.
Poslato: 26 Okt 2010, 00:12
od castor
Poslato: 26 Okt 2010, 01:12
od Mars
''
(...na šta neki kažu "Šta, jel treba da se UBIJEM sad?! Jel treba možda da PLAČEM?!"...što je tako...JADNO nekako, takva reakcija...)
kakve veze to ima
zameras joj sto nije up to date?
c c c
Poslato: 26 Okt 2010, 11:38
od Kragi
ne, samo konstatujem da nije ova koju oplakujemo
Poslato: 26 Okt 2010, 11:38
od castor
more
Poslato: 26 Okt 2010, 11:59
od dukkehjem
kakva tema
Poslato: 26 Okt 2010, 12:18
od Mars
Jako je lep osećaj u prolazu i ničim izazvano srediti nečiji teško zapuštenii grob.
Onako randomly, nekog nepoznatog, na putu do nekog vašeg, koji ili nema potomke ili su i oni svi pomrli...ili se rasejali po beogradima, amerikama, australijama...Ili imaju ali ne stižu da odu ("Evo sledećeg vikenda")...Ili mogu ali veruju da je taj neko bio toliko loš da je nevredan to malo posthumne pažnje (ja u to ne verujem, da takvi postoje, posebno dete kad je u pitanju).
Ko to nije radio ne vredi da opisujem zahvalnost (posle čuđenja) kojom vas pogleda lice sa spomenika. I odmah posle radost i tog nekog vašeg ili vaših kod kojih ste pošli i usput uradili tu malu stvar.
I tamo se ili priča ili pa oni sve vide šta radimo, nemam pojma...
(u svoju odbranu mogu da kažem da sam takođe što organizovao što participirao i u više akcija za pomoć živima, ali je osećaj potpune ispunjenosti nekako izostajao...mrtvi su mnogo zahvalniji)
Jako je lep osećaj u prolazu i ničim izazvano srediti nečiji teško zapuštenii grob.
Onako randomly, nekog nepoznatog, na putu do nekog vašeg, koji ili nema potomke ili su i oni svi pomrli...ili se rasejali po beogradima, amerikama, australijama...Ili imaju ali ne stižu da odu ("Evo sledećeg vikenda")...Ili mogu ali veruju da je taj neko bio toliko loš da je nevredan to malo posthumne pažnje (ja u to ne verujem, da takvi postoje, posebno dete kad je u pitanju).
Ko to nije radio ne vredi da opisujem zahvalnost (posle čuđenja) kojom vas pogleda lice sa spomenika. I odmah posle radost i tog nekog vašeg ili vaših kod kojih ste pošli i usput uradili tu malu stvar.
I tamo se ili priča ili pa oni sve vide šta radimo, nemam pojma...
(u svoju odbranu mogu da kažem da sam takođe što organizovao što participirao i u više akcija za pomoć živima, ali je osećaj potpune ispunjenosti nekako izostajao...mrtvi su mnogo zahvalniji)