- 26 Okt 2010, 12:18
#2027990
Jako je lep osećaj u prolazu i ničim izazvano srediti nečiji teško zapuštenii grob.
Onako randomly, nekog nepoznatog, na putu do nekog vašeg, koji ili nema potomke ili su i oni svi pomrli...ili se rasejali po beogradima, amerikama, australijama...Ili imaju ali ne stižu da odu ("Evo sledećeg vikenda")...Ili mogu ali veruju da je taj neko bio toliko loš da je nevredan to malo posthumne pažnje (ja u to ne verujem, da takvi postoje, posebno dete kad je u pitanju).
Ko to nije radio ne vredi da opisujem zahvalnost (posle čuđenja) kojom vas pogleda lice sa spomenika. I odmah posle radost i tog nekog vašeg ili vaših kod kojih ste pošli i usput uradili tu malu stvar.
I tamo se ili priča ili pa oni sve vide šta radimo, nemam pojma...
(u svoju odbranu mogu da kažem da sam takođe što organizovao što participirao i u više akcija za pomoć živima, ali je osećaj potpune ispunjenosti nekako izostajao...mrtvi su mnogo zahvalniji)