'Ljudima je čudno što se nisam predala'
S glazbenicom koja će 10. prosinca u Hypo centru održati koncert kao posvetu Karlu Metikošu, razgovarali smo o njezinom unikatnom stilu, ljubavi i predanosti glazbi
Josipa Lisac zasigurno je neponovljiva ličnost na domaćoj glazbenoj sceni. Od ranih 90-ih, brojne koncerte posvećuje svojoj životnoj ljubavi i suputniku u glazbenom razvoju, prerano preminulome Karlu Metikošu. Njihov zajednički album iz 1973. godine, 'Dnevnik jedne ljubavi', ostao je do današnjeg dana jednim od najboljih konceptualnih rock ostvarenja i antologija hrvatske diskografije. Zajedno su ostvarili oko 13 LP albuma i CD-a, s njegovim autorskim i producentskim pečatom. Koncert koji će se 10. prosinca održati u Hypo centru još jedna je unikatna i topla glazbena posveta Karlu u kojoj će publika imati priliku uživati. Povodom njezina nastupa, popričali smo o stilskim pripremama.
Par riječi o originalnoj odjevnoj kreaciji koju možemo očekivati na koncertu 10. prosinca?
Dizajnerica Ksenije Vrbanić, koja vodi Xenia design upravo dotjeruje komplet za koncert. Upravo mi je javila da nije još gotova, tako da još nisam sigurna bez koje polovice, gornje ili donje ću se pojaviti na koncertu. Inače, ja sama skiciram modele, onda puno komuniciramo, a na drugima je da na temelju vlastite mašte i umješnosti usliše želje po narudžbi. Zato volim raditi s ljudima koji su provjereni, s kojima surađujem dugi niz godina. Obično kad dođe konačni model, oduševim se i pomislim: kako je to famozno! Naravno, u tom procesu, uvijek krećemo ispočetka. Devedesetih sam najviše surađivala s Idom Stipčić Jakšić s Brača. Kad bih naručivala od nje, kreacije bi bile od metala, žica, ponekad bi se dogodilo da stignu dva sata prije samog nastupa, spakirane u nizu kutija. To su bile više konstrukcije koje bi trebalo nekako odjenuti! Onda bih provodila vrijeme konzultirajući se s njom preko telefona kako se primjenjuju njezine kreacije. Uvijek je bilo ludo i zanimljivo! Isto, kad mi je stigla maska od slovenskog dizajnera i kostimografa Alana Hranitelja, odmah sam rekla samoj sebi – to je to! Volim iznenađenja, ne mogu podnijeti dosadu i predvidljive reakcije pa tako ni klasične kreacije. Ja sve nosim, ništa ne nosi mene. Ljudi me stalno zapitkuju za stil, ali to je samo zato što sam ih naučila na stalne promjene i neobičnosti, to je moja normala.
Kakav repertoar pripremate za ovogodišnji nastup?
Mislim da svi radimo u zadnji čas najbolje, mene zadnje dane prije nastupa uhvate kreativni nemir i neki uzurpirajući ritam. Mnoge stvari za koncert još slažem, preslagujem, pripremam, gledam što još mogu dodati, hodam po stanu i mislim, mislim, mislim, sve dok mi u zadnji čas ne sine: dođe mi neka riječ ili neko rješenje. Jako se veselim izvođenju pjesama koje su na repertoaru, a uz njih naći će se i jedno glazbeno iznenađenje, koje moram koncipirati do kraja. Prije koncerta uvijek se osjećam izrazito lijepo i pozitivno uzbuđeno, jer znam da su svi moji koncerti, a ne samo ovaj posvećeni Karlu, kao uostalom i sve u mom životu. Moje razmišljanje je da se ljudi trebaju naći i da se stvari trebaju dogoditi u životu, ništa nije slučajno. Karlo i ja smo slične osobe koje su pronašle isti put i strast prema glazbi. Usto smo bili jedno drugom i najveći prijatelji. Zbog nekih energija, to se trebalo dogoditi.
Ovaj put kao posebni gosti pojavit će se Matija i Arsen Dedić, možete li opisati suradnju s njima?
Arsen je vrhunski glazbenik i s njim je već sve dogovoreno. Njemu i Matiji potpuno vjerujem, dala sam im slobodu da na svoj način prorade i pripreme neke teme i znam da će biti najljepše što može biti.
S jedne strane, ističete da volite stalne promjene i uzbuđenja, a opet, već godinama vjerni ste jednom muškarcu ili bolje rečeno, uspomeni na njega. Osjećate li to ponekad kao kontradiktornosti u karakteru?
Mnogo sam razmišljala upravo o toj dimenziji moje ličnosti: odana sam i imam dugogodišnja prijateljstva, visok prag tolerancije, znam slušati ljude i tolerirati nesporazume, jer ljudi su kompleksni. To zapravo ide tom linijom da sam tradicionalna, a kad se okrenem oko sebe i pogledam tuđe živote, nije bitno, mlađe ili starije generacije, oni su samo naizgled jako odani i vjerni, a u svima postoji neki skriveni vjetropir. Postoje dugogodišnji brakovi u kojima ljudi više nisu vjerni ili nikada ni nisu osjećali pravu ljubav i to nikoga ne čudi. Tako da je moje ponašanje možda iznenađujuće za društvo u kojem se tako živi i razmišlja, ali ja savršeno pašem u svoj milje. Naravno, u današnje vrijeme, teško je povjerovati da postoji takva vrsta predanosti i da se na to gleda kao na bajku. Ja uvijek idem svojim putem, ne smatram da sam tu uopće kontradiktorna. To je jedna od vrijednosti do kojih držim, kao do stvaranja pjesama.
Proteže li se ta neukalupljenost i na druge aspekte Vašeg života, a ne samo na glazbeni izričaj?
Možemo to primijeniti na sve dimenzije: recimo, ja ne izlazim na domjenke, pogotovo kad svi idu da bi tamo bili viđeni. Ne želim raditi isto što i svi. To me na neki način i smeta: na tim domjencima se uglavnom ništa ne radi, ne priča se ni o čemu sadržajnom, ljudi se samo dolaze pokazati. Više mi se ne sviđa ni što me ističu kao originalnu: to nisam ja, to je samo dio mene koji ide na scenu, ali ja sam i oni manje razvikani, skriveni dijelovi koji se kasnije ne vide, bitno je sagledati cijelu priču.
Gdje nalazite inspiraciju?
Otkuda taj poriv, o tome se jednostavno ne razmišlja, jer kad bi taj poziv bio namjeran, iskalkuliran, odmah bi se primijetila artificijelnost. To je nešto što dolazi iznutra, iz mlade djevojke koja još uvijek mašta, sanjari i sniva. Meni je uvijek kao da je prvi put. Nisam htjela postati čangrizava iako sam svjesna stvarnosti koja me okružuje. Ipak, na dva sata koncerta meni se promijeni svijet. Ništa me nije pokolebalo da ostanem entuzijast. Ljudi se danas tome čude i ponekad me pitaju kako to da se nisam predala, da me život nije slomio, a iza mene je takav dugi slijed godina. Za mene je zanos života Karlova ljubav, prenosim to kroz svaku pjesmu. Divim se ljudima koji žive ljubav i spremni su je pokazati. Recimo džez je moj prijatelj. Svi se slažu da glazbenike ne bi trebalo pitati za žanrovsko određenje, sam umjetnik jasno pokazuje što radi i kakav stil ima. U glazbi i u svemu drugome. Puno toga kod mene dolazi iz inspiracije klasičnom glazbom, džezom, u zadnje vrijeme sam zaljubljena u new age, elektroniku, house. Davno sam išla i na partyje, s nekim mladim ljudima... OK, bilo mi je bez veze, ali poanta je da sam otvorena prema novim glazbenim idiomima i sve to nosim u sebi.
Imate li male dnevne rituale i kakav način života Vam odgovara?
Ja sam zapravo snježna osoba. Tek po zimi prodišem, kad padne prvi snijeg, sve se zabijeli, tako je lakše živjeti u bjelini i čistoći. Ali najviše volim čistoću duše, savjesti i srca. Fascinira me priroda. Inače ne pazim na prehranu, jedem ono što mi je fino, ipak se zadnjih godina klonim mesa, ponekad probam piletinu, obožavam integralnu rižu i jedem puno povrća. Rekreiram se svaki dan.
Koje bitne poruke prenosite publici? Postoji li neka impresija nakon nastupa koja Vas je izrazito dotakla?
Uvijek najjače poruke dolaze kroz moj rad, ali i moju cjelokupnu osobnost. Bilo je prekrasno kad mi je jednom prilikom pristupila jedna djevojka koja mi je povjerila da je oduvijek pokušavala raditi stvari na svoj način, ali da je to uvijek bilo osuđivano od okoline. Bilo joj je jako teško sve dok nije našla u meni nekoga tko je bio sličan i od koga je dobila poruku da može sve što poželi.
Često ste isticali da preferirate nastupe u intimnijim klubovima.
Hypo centar mi se čini kao lijepa dvorana za koncert, mislim da je tih otprilike tisuću mjesta sasvim lijepa mjera. Naravno, ja više volim intimne prostore i najradije bih imala koncert u svom stanu, a već sam ga jednom priredila u vrtu za 70-ak ljudi. Najdraži su mi takvi neobični koncerti, a opet oni su i najteži. Najbolje je kad nastupam pred stotinjak ljudi, da se vidimo, imamo kontakt, da se osjećamo. Takva intimnija interakcija za umjetnika je najbolji feedback. U većem prostoru nekako imam osjećaj da gubim kontakt, ne znam gdje sam, kao da neka zavjesa, zastor pada između publike i mene, a to mi nekako nije drago.
Što slušate u zadnje vrijeme, postoji li određena domaća glazbena struja koja Vam je posebno zanimljiva?
Slušam apsolutno sve, volim biti jako informirana. Od klasike, new agea, jazza, popa i rocka, jedino ne mogu slušati dok se vozim u autu. Što većina ljudi tako površno radi, zamislite! Uopće se ne mogu koncentrirati na doživljaj glazbe ako nisam posvećena slušanju, i to u odgovarajućem prostoru. Dragi su mi Coldplay, Muse, uvijek sam vjerna Bobu Dylanu, Diani Reeves, ali oduševljavaju me i mladi reperi, TBF, Elemental, zatim Lidija Bajuk, Tony Cetinski, Ivana Kindl koja ima prekrasan glas, Đani Stipaničev… sve su to odlični glazbenici.
Kad se ne bavite glazbom, što radite? Imate li neki hobi koji Vas okupira?
Nemam hobi, sve što radim podređeno je glazbi i koncertima. Nisu mi jasni ljudi koji imaju hobije. Obično ono što nazivaju hobijima zapravo doživljavaju kao osnovnu strast, ali koju možda nisu osvijestili u ranijim godinama života.
Poznato je da radite duge stanke između albuma. 'Živim po svome' izdan je prošle godine, radite li već na novom projektu?
Malo je rano za razmišljanje o novom albumu! Ali već imam neke ideje. Voljela bih da moj idući album bude pregled naših hrvatskih tradicionalnih pjesama. Već planiram nešto s Elvisom Stanićem, ali čekamo pravi trenutak.. Ima prekrasnih pjesama u našoj baštini, međimurski blues je divan, taj glazbeni izričaj mi je fascinantan. Htjeli bih prošetati kroz Slavoniju, Dalmaciju, Istru i sakupiti niz pjesama.
LINK
Opet ne mogu ici:sigh:
