- 19 Feb 2009, 16:44
#1389698
I sada, naravno, prošlo je šest godina... Još nikada nisam pričao ovu priču. Kada su me drugovi ponovo videli, bili su veoma zadovoljni što me vide živa. Bio sam tužan, ali sam im rekao: »To je od zamora...«
Sada sam se malo utešio. To jest... ne sasvim. Ali znam da se on vratio na svoju planetu, jer u zoru nisam pronašao njegovo telo. To nije bilo tako teško telo... A ja volim noću da slušam zvezde. Kao pet stotina miliona zvončića...
Ali evo, dogadja se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam da stavim kožni kaiš! Nikada je neće moći da namesti svojoj ovci. I ja se pitam: »Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu...«
Ponekad kažem sebi: »Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu...« Tada sam srećan. I sve zvezde se smeju umiljato.
Ponekad opet kažem sebi: »Katkada je čovek rasejan i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno...« Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!...
Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negde, bogzna gde, jedan ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu...
Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I videćete kako se sve menja...
I nijedna odrasla osoba neće nikada razumeti da to ima toliko značaja!
.....
Sada sam se malo utešio. To jest... ne sasvim. Ali znam da se on vratio na svoju planetu, jer u zoru nisam pronašao njegovo telo. To nije bilo tako teško telo... A ja volim noću da slušam zvezde. Kao pet stotina miliona zvončića...
Ali evo, dogadja se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam da stavim kožni kaiš! Nikada je neće moći da namesti svojoj ovci. I ja se pitam: »Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu...«
Ponekad kažem sebi: »Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu...« Tada sam srećan. I sve zvezde se smeju umiljato.
Ponekad opet kažem sebi: »Katkada je čovek rasejan i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno...« Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!...
Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negde, bogzna gde, jedan ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu...
Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I videćete kako se sve menja...
I nijedna odrasla osoba neće nikada razumeti da to ima toliko značaja!
.....