autohomofobna ormaruša, actually. koji nije podnosio sto mu je kcerka lezba, a sin peder, i to jos oboje out.
zato i nije iznenadjujuce sto je 'smrt u veneciji' tako fatalisticki nastrojen romancic, u kojem se pederska zudnja kaznjava smrcu, a emocije su u njemu opsesivno nezrele dozlaboga. zapravo je dovoljno usporediti ga s 'hadrijanovim memoarima' da se vidi koliko je 'smrt u veneciji' infantilno knjizevno djelo u svojem tretiranju pederluka, pa i ne cudi da ga je visconti pretvorio u savrseno odgovarajuce kičast film. oboje su djela emocija i estetike iskompleksiranog i skrivenog burzujskog
homoseksualizma, bez trunke transgresije, cija se tragedija temelji na tome sto je netko peder i nista vise. da stvar bude gora, konzekventno se ignorira i drustveni kontekst u svemu tome, koji je aschenbacha (a i thomasa manna) odredio preko granice prihvatljivog.
zato se meni jako svidio "odgovor" alana hollinghursta na 'smrt u veneciji', u hrvatskoj preveden kao 'vecernja zvijezda' (the folding star), u kojem zudnja starijeg pedera za mladjim zavrsim njihovim seksom (opisanom visokim, ispoliranim hollinghurtsovim stilom na pet-sest stranica

), a ni jedan od njih zbog toga ne bude kaznjen, a kamoli umre. nego jednostavno nastave dalje, kako to i jest u zivotu.