- 11 Apr 2011, 13:01
#2198508
Naleteh na ovaj sveži intervju s Majdom, pa reko' da podelim u celosti s forumskim življem. 
Majda Puača, jedna od najpoznatijih LGBT aktivistica s ovih područja, emigrirala je prije 3 mjeseca u SAD. O svojoj odluci, životu prije i životu ovdje, pričala je s nama na sunčanoj krovnoj terasi svog doma, te nas upoznala sa segregacijom na njujorškoj sceni...
-Za početak nam reci - kako si se ti „stvorila“ ovdje u New Yorku?
-U posljednje 2 godine sam bila jako aktivna u queer pokretu u Beogradu i to je unijelo neke značajne novine moj život. Sama ta vidljivost je nosila sa sobom jednu cijenu koju je učinila moj život nepodnošljivim u smislu da nisam mogla izaći na ulicu a da me netko ne vrijeđa i tako dalje, i jednostavno nakon prošle godine i niza incidenata sam odlučila riješiti sve i da potražiti svoju sreću negdje drugdje.
-Misliš da je to specifičnost Srbije, jer mislim da drugdje, a i na Balkanu, ženske aktivistice nisu toliko na udaru kritike javnosti ili ne tako drastično kao svakodnevno vrijeđanje na ulici?
-Da, da, moja je neka teorija da ja kao osoba koja je butch, je li, i koja ima tu neku rodnu reprezentaciju koja je više muška, izgledam kao netko kako ljudi zamišljaju lezbijku i to baš kao „zlu lezbijku“ koja zavodi njihovu djecu, tako da mislim da je to zbog toga. Iako su se tijekom organiziranja Parade ponosa 2009. godine pojavljivale i druge aktivistkinje, ali koje su više femme, ja sam mnogo više na ulici svuda okolo bila zapamćena i prepoznata. Nažalost.
-Dakle postoji zadrška spram butch lezbijki? Misliš da je to drugačije ovdje, u New Yorku?
-Pa ja se do sada nisam još susrela ni sa jednim poprijekom pogledom. Na ulici me nitko ne primjećuje i niti me itko gleda a i to je ono što je najbitnije trenutno za moje mentalno zdravlje. Nitko me ne zna i sama ta sloboda je potpuno neprocjenjiva. Različitost na ulici iz ovog mog malog iskustva obilaska mjesta na kojima se okuplja lezbijska, gej i queer ekipa od undergrounda do mainstreama, je da ima kojekakvih ljudi za koje ne možeš provaliti ni tko su ni što su, i to je odlično. Mogu biti ono što jesu, oblače se i šminkaju kako žele i da ih to ne uvali ni u kakve nevolje.
Prvi primjer koji mi dolazi u sjećanje je da sam susrela goth dečka koji je u minici i mrežastim čarapama, u kožnoj jakni i potpuno našminkan – a ja sam si pomislila da bi u Beogradu taj nakon 3 metra na ulici dobio batina. Iako naravno da se i ovdje dešava gej bashing, ima homofobije. Netremično prije nego sam došla, bio je jedan ozbiljni slučaj grupnog bashinga i silovanja – dakle i ovdje se to dešava, a New York je nekakva prijestolnica slobode u Americi.
-Rekla si da si se susrela s nekim community mjestima – je li i ovdje manje zastupljena vidljivost lezbijki?
-Da, imam taj osjećaj da kad kao pravi turist upišeš u Google, izlistat će ti se preko 30 gej mjesta, a da ima samo 2 ili 3 lezbijska kafića. I čini mi se i iz mog iskustva da je segregacija zastupljena, dakle jasno je obilježeno da su neka mjesta lezbijska a neka gej, naravno postoje i neka mješovita mjesta, a meni je najdraže da postoje neka specijalizirana mjesta gdje dolazi trans populacija, i gdje dođeš na party gdje je 80% posjetitelja trans, queer ili nekako tako „gender non-conforming“… Postoji međutim ta dodatna segregacija, čak i u klasnom smislu, gdje sam bila na partijima na kojima su bile samo bijele djevojke, što me zaprepastilo jer je Amerika baš jedno - šareno mjesto, i onda kad dođeš na ovakav nekakav događaj, odmah znaš da tu nešto ne valja.
-Postoji li onda više manjih zajednica, scena, u New Yorku, postoji li uopće osjećaj zajedništva?
-Čini mi se da s jedne strane postoje te neke alternativnije grupe koje se bave ekonomskim i klasnim aspektima LGBT/queer egzistencije, rasizmom, beskućništvom mladih LGBT osoba, postoji čitav set tih nekih organizacija, oko 30 samo u New Yorku. Dok s druge strane, postoje i te mainstream organizacije koje su više u medijima i koje furaju te nekakve teme poput gej brakova i DADT-a – dobro, ta je priča napokon završena, tako da ćemo još vidjeti koja će biti sljedeća priča koju će oni "izvući" u mainstream.
Dakle mislim da je to podijeljeno – postoji komunikacija uglavnom samo među grupama koje se bave istim stvarima. Već sam doživjela sukob između nekih grupa koje su više mainstream i onih alternativnijih, po pitanju jednog LGBT centra, gdje je početkom ožujka tamo trebala program organizirati grupa koja je protiv izraelskog aparthejda Palestine, i donatori Centra su zaprijetili uskraćivanje dotacija Centru i oni su morali otkazati program. To je nešto što se ovdje zove Pink washing. Naposljetku su te alternativnije organizacije i protestirale ispred Centra, što je nevjerojatno kad dođeš iz Srbije gdje se borimo za neke najbazičnije stvari, a ovdje imaš queer grupe i mainstream LGBT grupe koje troše vrijeme i novac na svoje konflikte, mislim trošimo i mi, ali ne toliko, ne na razini službeno organiziranih protesta.
-Dakle ti si već stupila u kontakt s nekim lokalnim organizacijama – ne možeš ti daleko od aktivizma, ili u čemu je riječ?
-(smijeh)Naravno – za sada su me najviše zainteresirale dvije, pa ćemo dalje vidjeti. Jedna se zove „Queers for economic justice“, koja ima i svratište za LGBT tinejdžere koji su izbačeni iz doma. Druga grupa se zove Queer forum koja je jedna grupica dosta slična Queer Beogradu odakle ja dolazim, jučer sam bila na sastanku gdje su prolazili kroz neke odrednice po kojima oni rade, i to mi je bilo tako lijepo poznato, da dođeš na drugi kraj svijeta i da vidiš te neke puno mlađe ljude s puno manje aktivističkog iskustva koji rade ipak slične stvari.
-Pa kako bi onda usporedila aktiviste u Srbiji i ovdje? Gdje oni ovdje nalaze motivaciju?
-Dakle postoje te grupe gdje imamo plaćene ljude i organizacije koje su posve volonterske. S neke strane su ovdje stvari puno bolje, međutim nije sve idealno. Po meni je možda dio motivacije za sudjelovanje u tim manjim queer grupama upravo to što se te veće, vidljivije, organizacije, dakle one o kojima se čuje u medijima, bave nekim stvarima poput brakova i DADT-a, i onda se oni usmjere na ove druge stvari koje smatraju bitnijima.
-Čini mi se da si se našla ovdje – namjeravaš ostati?
-Da, totalno namjeravam ostati ovdje. Zaljubila sam se u ovaj grad. Počela sam upoznavati nove ljude koji su super, izlazim na super mjesta, toliko toga se ovdje dešava, i aktivističkih događaja i izlazaka, već u biti pomalo pokušavam naći mjeru..! Konstantno se nešto događa i toliko zanimljivih stvari, ne samo u odnosu na Zagreb, ili Beograd, nego čak i u odnosu na Berlin ili London. Imala sam svakako sreću i s ljudima koje poznajem i koji mi pomažu, a ostajem i u kontaktu s ljudima od prije – tu je ipak Skype! (smijeh)…čak mislim da se sad čujem još i više s obitelji i prijateljima.
Ono što me posebno usrećuje i što mi daje taj „kućni osjećaj“ je to što su u Washingtonu dvije cure iz Queer Sarajeva – Alma i Svetlana, u San Diegu je Jelena Poštić, pa se viđamo, pravimo neke zajedničke planove – možda ćemo osnovati jugoslavensku queer dijasporu! (smijeh)…Super je nailaziti na tako neke poznate ljude, možda doduše uz neku konstataciju da smo mi malo potrošna roba, naročito mi iz Srbije i Bosne, koje smo započele neke stvari koje su pak donijele određenu vidljivost, to smo na kraju mi i platile, tu cijenu na osobnoj razini i morale se maknuti. No opet, to je sve toga vrijedno, i evo nas sada u SAD-u!
Izvor: http://www.queer.hr/component/content/article/2022
Majda Puača, jedna od najpoznatijih LGBT aktivistica s ovih područja, emigrirala je prije 3 mjeseca u SAD. O svojoj odluci, životu prije i životu ovdje, pričala je s nama na sunčanoj krovnoj terasi svog doma, te nas upoznala sa segregacijom na njujorškoj sceni...
-Za početak nam reci - kako si se ti „stvorila“ ovdje u New Yorku?
-U posljednje 2 godine sam bila jako aktivna u queer pokretu u Beogradu i to je unijelo neke značajne novine moj život. Sama ta vidljivost je nosila sa sobom jednu cijenu koju je učinila moj život nepodnošljivim u smislu da nisam mogla izaći na ulicu a da me netko ne vrijeđa i tako dalje, i jednostavno nakon prošle godine i niza incidenata sam odlučila riješiti sve i da potražiti svoju sreću negdje drugdje.
-Misliš da je to specifičnost Srbije, jer mislim da drugdje, a i na Balkanu, ženske aktivistice nisu toliko na udaru kritike javnosti ili ne tako drastično kao svakodnevno vrijeđanje na ulici?
-Da, da, moja je neka teorija da ja kao osoba koja je butch, je li, i koja ima tu neku rodnu reprezentaciju koja je više muška, izgledam kao netko kako ljudi zamišljaju lezbijku i to baš kao „zlu lezbijku“ koja zavodi njihovu djecu, tako da mislim da je to zbog toga. Iako su se tijekom organiziranja Parade ponosa 2009. godine pojavljivale i druge aktivistkinje, ali koje su više femme, ja sam mnogo više na ulici svuda okolo bila zapamćena i prepoznata. Nažalost.
-Dakle postoji zadrška spram butch lezbijki? Misliš da je to drugačije ovdje, u New Yorku?
-Pa ja se do sada nisam još susrela ni sa jednim poprijekom pogledom. Na ulici me nitko ne primjećuje i niti me itko gleda a i to je ono što je najbitnije trenutno za moje mentalno zdravlje. Nitko me ne zna i sama ta sloboda je potpuno neprocjenjiva. Različitost na ulici iz ovog mog malog iskustva obilaska mjesta na kojima se okuplja lezbijska, gej i queer ekipa od undergrounda do mainstreama, je da ima kojekakvih ljudi za koje ne možeš provaliti ni tko su ni što su, i to je odlično. Mogu biti ono što jesu, oblače se i šminkaju kako žele i da ih to ne uvali ni u kakve nevolje.
Prvi primjer koji mi dolazi u sjećanje je da sam susrela goth dečka koji je u minici i mrežastim čarapama, u kožnoj jakni i potpuno našminkan – a ja sam si pomislila da bi u Beogradu taj nakon 3 metra na ulici dobio batina. Iako naravno da se i ovdje dešava gej bashing, ima homofobije. Netremično prije nego sam došla, bio je jedan ozbiljni slučaj grupnog bashinga i silovanja – dakle i ovdje se to dešava, a New York je nekakva prijestolnica slobode u Americi.
-Rekla si da si se susrela s nekim community mjestima – je li i ovdje manje zastupljena vidljivost lezbijki?
-Da, imam taj osjećaj da kad kao pravi turist upišeš u Google, izlistat će ti se preko 30 gej mjesta, a da ima samo 2 ili 3 lezbijska kafića. I čini mi se i iz mog iskustva da je segregacija zastupljena, dakle jasno je obilježeno da su neka mjesta lezbijska a neka gej, naravno postoje i neka mješovita mjesta, a meni je najdraže da postoje neka specijalizirana mjesta gdje dolazi trans populacija, i gdje dođeš na party gdje je 80% posjetitelja trans, queer ili nekako tako „gender non-conforming“… Postoji međutim ta dodatna segregacija, čak i u klasnom smislu, gdje sam bila na partijima na kojima su bile samo bijele djevojke, što me zaprepastilo jer je Amerika baš jedno - šareno mjesto, i onda kad dođeš na ovakav nekakav događaj, odmah znaš da tu nešto ne valja.
-Postoji li onda više manjih zajednica, scena, u New Yorku, postoji li uopće osjećaj zajedništva?
-Čini mi se da s jedne strane postoje te neke alternativnije grupe koje se bave ekonomskim i klasnim aspektima LGBT/queer egzistencije, rasizmom, beskućništvom mladih LGBT osoba, postoji čitav set tih nekih organizacija, oko 30 samo u New Yorku. Dok s druge strane, postoje i te mainstream organizacije koje su više u medijima i koje furaju te nekakve teme poput gej brakova i DADT-a – dobro, ta je priča napokon završena, tako da ćemo još vidjeti koja će biti sljedeća priča koju će oni "izvući" u mainstream.
Dakle mislim da je to podijeljeno – postoji komunikacija uglavnom samo među grupama koje se bave istim stvarima. Već sam doživjela sukob između nekih grupa koje su više mainstream i onih alternativnijih, po pitanju jednog LGBT centra, gdje je početkom ožujka tamo trebala program organizirati grupa koja je protiv izraelskog aparthejda Palestine, i donatori Centra su zaprijetili uskraćivanje dotacija Centru i oni su morali otkazati program. To je nešto što se ovdje zove Pink washing. Naposljetku su te alternativnije organizacije i protestirale ispred Centra, što je nevjerojatno kad dođeš iz Srbije gdje se borimo za neke najbazičnije stvari, a ovdje imaš queer grupe i mainstream LGBT grupe koje troše vrijeme i novac na svoje konflikte, mislim trošimo i mi, ali ne toliko, ne na razini službeno organiziranih protesta.
-Dakle ti si već stupila u kontakt s nekim lokalnim organizacijama – ne možeš ti daleko od aktivizma, ili u čemu je riječ?
-(smijeh)Naravno – za sada su me najviše zainteresirale dvije, pa ćemo dalje vidjeti. Jedna se zove „Queers for economic justice“, koja ima i svratište za LGBT tinejdžere koji su izbačeni iz doma. Druga grupa se zove Queer forum koja je jedna grupica dosta slična Queer Beogradu odakle ja dolazim, jučer sam bila na sastanku gdje su prolazili kroz neke odrednice po kojima oni rade, i to mi je bilo tako lijepo poznato, da dođeš na drugi kraj svijeta i da vidiš te neke puno mlađe ljude s puno manje aktivističkog iskustva koji rade ipak slične stvari.
-Pa kako bi onda usporedila aktiviste u Srbiji i ovdje? Gdje oni ovdje nalaze motivaciju?
-Dakle postoje te grupe gdje imamo plaćene ljude i organizacije koje su posve volonterske. S neke strane su ovdje stvari puno bolje, međutim nije sve idealno. Po meni je možda dio motivacije za sudjelovanje u tim manjim queer grupama upravo to što se te veće, vidljivije, organizacije, dakle one o kojima se čuje u medijima, bave nekim stvarima poput brakova i DADT-a, i onda se oni usmjere na ove druge stvari koje smatraju bitnijima.
-Čini mi se da si se našla ovdje – namjeravaš ostati?
-Da, totalno namjeravam ostati ovdje. Zaljubila sam se u ovaj grad. Počela sam upoznavati nove ljude koji su super, izlazim na super mjesta, toliko toga se ovdje dešava, i aktivističkih događaja i izlazaka, već u biti pomalo pokušavam naći mjeru..! Konstantno se nešto događa i toliko zanimljivih stvari, ne samo u odnosu na Zagreb, ili Beograd, nego čak i u odnosu na Berlin ili London. Imala sam svakako sreću i s ljudima koje poznajem i koji mi pomažu, a ostajem i u kontaktu s ljudima od prije – tu je ipak Skype! (smijeh)…čak mislim da se sad čujem još i više s obitelji i prijateljima.
Ono što me posebno usrećuje i što mi daje taj „kućni osjećaj“ je to što su u Washingtonu dvije cure iz Queer Sarajeva – Alma i Svetlana, u San Diegu je Jelena Poštić, pa se viđamo, pravimo neke zajedničke planove – možda ćemo osnovati jugoslavensku queer dijasporu! (smijeh)…Super je nailaziti na tako neke poznate ljude, možda doduše uz neku konstataciju da smo mi malo potrošna roba, naročito mi iz Srbije i Bosne, koje smo započele neke stvari koje su pak donijele određenu vidljivost, to smo na kraju mi i platile, tu cijenu na osobnoj razini i morale se maknuti. No opet, to je sve toga vrijedno, i evo nas sada u SAD-u!
Izvor: http://www.queer.hr/component/content/article/2022
) je sam kraj intervjua:
