zagreb pride - report, sta je bilo posle...
Poslato: 11 Jul 2007, 02:04
preuzeto sa gay.hr
PRIDE REPORT
Aktivizam - 10.07.2007.
Ovaj izvještaj je nešto što se mora napisati, posebice zbog nezapamćenog nasilja koje je uslijedilo nakon najspektakularnije Povorke ponosa koju je Zagreb, a time i Hrvatska, ikada imao.
Nasreću i nažalost, trenutno nema nikoga drugog tko bi ga napisao. Nasreću, jer sam bio upućen u mnoge aspekte organizacije šestog po redu Zagreb Pridea, te bio među prvima informiranim o nasilju koje se događalo u subotu poslijepodne i navečer. A zašto nažalost? Pa zbog istih razloga, jer može izgledati kako želim postati glavni lik cijele ove nevjerojatne priče, a to mi uopće nije namjera. S druge strane, u nekim dijelovima ove priče samo bih falsifikacijom mogao izbjeći svoje prisustvo. Tako da smo, dragi čitatelji, htjeli-ne htjeli, osuđeni na mene, što je oduvijek bilo i blagoslov i prokletstvo.
Zli stan; 02:30h
Noć prije Pridea mnogi iz Organizacijskog odbora nisu mogli zaspati. Marko Jurčić je itekako bio uvjeren da se na Prideu neće nitko pojaviti, iako se ove godine uradilo najviše do sada po pitanju PR-a unutar same gej zajednice, u čemu je značajnu ulogu odigrao portal koji trenutno čitate. Dok se proteklih godina Gay.hr postavljao neutralno ili nezainteresirano za događanja u vezi Zagreb Pridea, a na forumu su bjesnile bespoštedne svađe, ovaj put se čitatelje redovito informiralo o svemu što se događa oko Pridea.
Zato je za sve nas koji volontiramo na Gay.hr-u bilo iznenađujuće kada smo otkrili kako je portal hakiran, i to desetak sati prije početka Pridea. Dvojica odgovornih predstavili su se kao Sick0 i Zeero, na naslovnicu portala postavivši ružičastu grafiku s tekstom koji je nepogrešivo otkrivao hrvatski smisao za humor. Hrvoje Fuček je obaviješten mobitelom što se događa, te se upustio u programersko odmjeravanje snaga s hakerskim dvojcem (koji je tvrdio kako nije protiv Pridea ili pedera!), no kako bi se stvar konačno riješila, prihvaćena je njihova ponuda da im se na dva sata ostavi grafika na portalu, što je i učinjeno za vrijeme održavanja Pridea, iako sam ja histerizirao kako se "s teroristima ne pregovara".
Trg Maršala Tita; 11:45h
Pred HNK-om se okupilo oko 250 prajdizana i prajdizanki, a zahvaljujući velikodušnosti organizatora, okupljenima su dijeljeni baloni, bedževi, majice i zvždaljke, što je u konačnici rezultiralo najšarenijom i najglasnijom povorkom do sada. Iako je zagrebački Pride još godinama daleko od ekstravagancije prosječnog zapadnoeuropskog Pridea, mogla se tu vidjeti i jedna trandža, a upečatljive outfite imali su i predstavnica queer dijaspore JZBich, te Viktor Zahtila kao gej superheroj.
Također je bilo zanimljivo vidjeti kako je jednoga mladog pedera na Pride dopratila mama, koja je na kraju, kako nam je otkrio njen out & proud sin, bila oduševljena povorkom, iako se dan prije naglas pitala može li on ipak potražiti sreću (u prijevodu: seks) među djevojkama.
Sudjelovati u povorci došle su i potpredsjednica Sabora Vesna Pusić, queer frendica i pravobraniteljica za ravopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, te predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova RH Helena Štimac-Radin, koja je za vrijeme povorka izašla na pločnik, valjda jer se ugodnije osjećala među gledateljima. Tu je bio i talijanski senator iz Stranke zelenih Gianpaolo Silvestri, inače i sam LGBTIQ osoba, koji je došao pružiti podršku svojoj toploj braći s druge strane Jadrana.
Massarykova, Teslina, Praška; 12:00h – 12,40h
Povorka je krenula na vrijeme, a predvodili su je, između ostalih, članovi OOZP-a Franko Dota i Ivan Rudić Vranić. OOZP je odlučio maksimalno iskoristiti vrijeme koje im je policija dala za marširanje centrom grada, te se povorka nekoliko puta zaustavljala. Najzabavnije je bilo ispred KIC-a, kada je okupljenima na ljetnoj terasi tog poznatog pederskog (ali ne i pretjerano gay friendly) kafića Marko Jurčić kroz megafon uputio pozdrave, te ih pozvao da se pridruže povorci, što oni, naravno, nisu učinili. Na križanju Tesline i Gajeve prajdizani su se nadali kako će pak naletiti na poremećene kršćane, koji su najavili prosvjed protiv Pridea, i to tako što će pjevati pjesme o Isusu. No, od kršćana se nije mogla čuti ni Marija, a kamoli Isus, jer su se nalazili ispred hotela Dubrovnik, ali se zato istaknuo nekakav srednjovječni pijanac ispred mafijaškog kafića "Downtown", koji je prajdizanima nudio kitu cvijeća. Kitu cvijeća, kužite? S obzirom da je bio zabavan kao Željko Pervan, nitko na njega nije pretjerano obratio pažnju, osim, kako se kasnile pokazalo, novinarske ekipe Nove TV.
Ostali slučajni prolaznici su se, u tom trenutku, mogli podijeliti na tri skupine. Jedni su bili oni koji su s odobravanjem gledali ili čak aplaudirali, drugi su se mrštili, ali šutili, a trećima se jednostavno negdje žurilo. No, treba naglasiti kako Pride nije zaustavio tramvajski promet, što se često navodilo kao jedan od njegovih crimena, te je povorka propustila tri tramvaja, a ukidanje tramvajskih linija od Borongaja prema centru je zapravo bilo rezultat građevinskih radova na Džamiji.
Trg Bana Jelačića, 12:45h
Na centralnom zagrebačkom trgu rainbow zastave vijorile su se od srijede, a prava ekplozija boja dogodila se kada je na njega umarširala povorka ponosa. No, nitko od ljudi iz nje nije primjetio moguću eksploziju molotovljevih koktela, jer su bili previše zauzeti brojanjem gej poznanika koji su stajali izvan parade, a pažnju je privukao i stariji čovjek velikog trbuha, koji je LGBTIQ-ovcima uputio zavidan repertoar uvreda, no kako se nije mogao približiti povorci, u jednom trenutku je iz frustracije pljunuo na najbližeg policajca.
Na Trgu je devet članova OOZP-a pročitalo i devet njihovih zahtjeva, a u svjetlu onoga što je uslijedilo, vrijedi istaknuti drugi: "Tražimo i zahtijevamo jasnu i nedvosmislenu osudu svih oblika homo-/bi-/transfobije, te diskriminacije LGBTIQ osoba i nasilja uvjetovanog homo-/bi-/transfobijom, od svih nositelja vlasti, u prvom redu Predsjednika Republike, hrvatskoga Sabora, Predsjednika Vlade i Vlade RH u cijelosti, bez ustezanja, političkih i predizbornih računica i okolišanja".
Cvjetni trg, 13:00h
Vesela povorka konačno je, nakon punog sata zauzimanja javnog prostora za pedere i lezbe, nastavila svoj pohod na heteropatrijarhat koncertom na Cvjetnom trgu. Prije toga su Ivan Rudić Vranić i Gabe Ivanov pročitali prigodni govor, dok su gospodarice ceremonija na stageu bile, sada nakon "Milijunaša", trula lezburžujka i spisateljica Mima Simić i već spomenuta JZBich, čije su modne transformacije oduševljavale prisutne.
S druge strane, pripremljeni program nije bio na jednakom nivou kao i povorka, pa su se tako Trpimir Matasović i Viktor Zahtila složili (a rijeke se nisu pretvorile u krv!) kako gorega nije bilo još od drugog Pridea i pojave stanovitog Coolboyja. Ipak, svi okupljeni su bili oduševljeni ovim izdanjem Pridea, te su neki se vrzmali po Cvjetnom, pržeći se na suncu, a drugi su spas potražili u obližnjim kafićima. Uskoro se od prisutnih novinara saznalo za pokušaj napada Molotovljevim koktelima, što je izazvalo malu nervozu, no kako se u blizini još uvijek šetuckala Vesna Pusić, koju su svi novinari opsjedali za izjave, a fotograf časopisa "Stars" je inzistirao da se slika s njom, prajdizani i prajdizanke su se posvetili programu, a ne lošim vijestima.
I dok je na špici trajalo LGBTIQ slavlje, policija, koja je do tada uradila odličan posao, polako je napuštala centar grada. Mržnji je otvoren prostor, i napadi su počeli.
Marulićev trg; 13:30h
Prvi napad doživjeli su bubnjari iz povorke, inače vrlo gay friendly i vrlo hetero dečki. Njih trojica (od četvorice) i prijateljica su se, nakon odlično odrađenog posla, zaputili doma, kako bi pobjegli od vrućine. Bruno, jedan od njih, ispričao nam je da su ih s palicama napala sedmorica polumaskiranih mladića, koje opisuje kao BBB-ovce. "Oborili su me na pod, a jedan je zamahnuo na moju frendicu, koja je počela vrištati, pa je nije udario. U tom trenutku su mi u pomoć priskočila dva druga bubnjara, te je nastala tuča. Na tren sam se izgubio, ali mi se čini da je sve trajalo maksimalno tri minute.", opisao nam je Bruno napad, te dodao: "Onda smo nazvali muriju, i brzo su došli, ali se nisu baš činili pretjerano zainteresirani. Napad smo prijavili. Moram spomenuti da su policajce nazvali i prolaznici, koji su nam prišli i pitali treba li pomoći." Što se ozljeda tiče, Bruno se najviše požalio na otečenu arkadu, ali i na masnice po cijelom tijelu.
Kvatrić, 14:20h
Iz Bosne i Hercegovine, što je tradicija započeta na Internacionala Prideu, došla je ekipa od desetak ljudi. Bosanci su prvu neugodnost doživjeli dan prije Pridea, kada su im u tramvaju dva mladića dobacivali, a tramvaj se pokazao kobnim i na dan povorke. "Namjerno smo ušli u prazan vagon, jer smo htjeli izbjeći gužvu. No, trojica su ušla za nama, a jednog od njih sam prepoznao s Cvjetnog trga, gdje je stajao s druge strane ograde i gledao nas.", priča Mirza.
Neugodna vožnja u dvanaestici trajala je do Kvatrića, a čitavim putem su trojica nasilnika napadno gledala u tri dečka i dvije djevojke iz BiH. "Kada smo izašli iz tramvaja, oni su nas pratili. Okružili su me, a ja sam im rekao kako nema potrebe za ovim, no kao odgovor sam dobio šakom u vrat i nogom u leđa. Prije nego sam se uopće snašao, napali su i moja dva prijatelja. Miloš, koji ima sedamnaest godina i ovo mu je bio prvi Pride, dobio je šakom u desnu sljepoočnicu i razbili su mu naočale.", potreseno je prepričavao Mirza, paleći cigaretu za cigaretom. Jedna od dvije djevojke iz BiH koja je bila dio istog društva je Slobodanka Dekić iz sarajevskog Udruženja Q: "Homofobi su bili fokusirani na momke, a kada smo nas dve pokušale da se umešamo i zaustavimo ih, zapretili su da će da nas išamaraju, no nisu ništa uradili, osim što su nas psovali i nazivali kurvama."
Ekipa iz Bosne uspjela je nekako pobjeći u obližnji haustor i spasiti se. Autom su otišli na policiju, kako bi prijavili napad. Iz prve policijske postaje su ih uz pratnju poslali u četvrtu, a svi kažu kako su policajci u Petrovoj bili iznimno ljubazni i susretljivi.
Glavni kolodvor, 14:30h
"Zoran, Viktor i ja uputili smo se do Glavnog kolodvora. U jednome trenutku, oko Strossmayerovog trga uočio sam dvojicu mladića, lijevo od nas, s druge strane ceste, koji su djelovali sumnjivo. Do trenutka kada smo stigli na peron bilo je očito da je riječ o organiziranoj skupini od kojih pet, možda šest mladića koji su nas pratili i okupili se u našoj blizini na kolodvoru. Tada sam još mislio da nas samo pokušavaju zastrašiti i da neće doći do okršaja na javnom mjestu, među ljudima. No kada je Zoran stao na stepenice vlaka, dvojica su se također popela za njim na vlak, no kroz druga vrata, te kroz vagon stigli do njega. Situacija je bila poprilično neugodna i Zoran je konačno sišao s vlaka i pridružio nam se na peronu. Vlak je krenuo kroz minutu, a skupina mladića je nastavila "lešinariti" oko nas. Viktor je tada nazvao policiju.", ispričao nam je Marin Ježić, kojemu je ovo bio prvi gay bashing, iako je out od svoje šesnaeste godine. Nasilnici su ih tada okružili, a po Marinovim riječima, uslijedilo je sljedeće: "Opsovali su mi pedersku majku. Tada sam povikao Viktoru i Zoranu da bježe. Okrenuo sam se od napadača, iako sam znao da je najmanje jedan napadač s druge strane. On me je prvo udario stopalom u prsnu kost i rebra, a zatim ponovo nogom u leđa s lijeve strane. Nekako sam ga odgurnuo od sebe i izgrebao lijevu ruku, te natukao šaku. Skočio sam na tračnice i potrčao tri koraka, a onda se okrenuo da vidim što se događa s Viktorom, koji se naguravao s njima trojicom ili četvoricom, a jednoga je i oborio. Ljudi na peronu su počeli vikati da tučnjava prestane, i napadači su nestali. Sve je bilo vrlo brzo, u hit&run maniri." Marin napadače opisuje kao osamnaestogodišnjake, zamaskirane zelenim maramama, kojima su pokrili usta i nos.
Ovaj napad zanimljiv je zbog nekoliko stvari. Odmah je prijavljen policiji, a na Glavnom kolodvoru postoje sigurnosne kamere, koje su sve morale snimiti.
Viktor Zahtila, jedan od trojice napadnutih, nazvao me je na mobitel odmah nakon napada, a ja sam pak nazvao novinarku RTL-a, koja je došla prije mene na Glavni kolodvor i svjedočila tome kako se napad prijavljuje policiji, te od Zahtile (inače člana Upravnog odbora Iskoraka), s još raskrvavljenim nosom, uzela izjavu o svemu. No, u službenom policijskom izvješću, koje je izašlo dan nakon Pridea, ovaj napad uopće nije spomenut, kao da se uopće nije ni dogodio!
Paromlinska, 15:30h
Da je i ovaj Pride bio koban za Iskorak, pokazalo je i ono što se odigralo u Paromlinskoj ulici, iz koje su Dalibor Stanić i Hrvoje Fuček s frendovima Robertom i Darkom išli na autobus. Stanić ovako opisuje napad, zbog kojeg je s Robertom završio u Vinogradskoj bolnici: "S leđa nas je napala grupa od pet-šest mladića vičući za nama 'pederi'. Prvo smo pokušali pobjeći, ali nismo uspjeli. Dobio sam više udaraca rukama po cijelom tijelu, posebice po glavi. Tukli su me sa svih strana, a jedan od njih je vikao da me sruše. To im je uspjelo, nastavili su tući, ovaj puta nogama.“ Malo bolje je prošao Hrvoje, koji događaj opisuje ovako: "Uspio sam se obraniti od direktnih udaraca, ali su me pogodili na nekoliko mjesta po tijelu i glavi. Oslobodio sam se napadača i potrčao u smjeru Poglavarstva Grada Zagreba u nadi da će u blizini negdje postojati policijska potrola koja će priskočiti u pomoć." Fuček je vidio kako su napadači otišli u smjeru FER-a, a policiju su pozvali i on i Stanić, te prijavili napad. Hrvoje i Darko su odvedeni na Traumatologiju u Draškovićevoj, gdje su im ustanovljene lakše tjelesne ozljede.
Robert, kojem je ovo bio, kao i Milošu iz Bosne, i prvi Pride i prvi gay bashing, kaže da je u bolnici bio u šoku, te je morao primiti injekciju protiv bolova: "Glava me užasno boljela, mislio sam da sam nešto slomio, a brinuo sam se i šta će reći starci. Sve mi je to bilo totalno koma, u jednom trenutku sam se skoro rasplakao. Najviše me živciralo to što su svi doktori pitali: 'Kada? Kako? Zašto?', a kada bih odgovorio da smo bili na Prideu, nastao bi muk."
Dalibor i dalje osjeća posljedice napada: "Mene boli na raznim mjestima po tijelu i glavi i teško mi je leći jer mi je bolan svaki dodir po udarenim mjestima. Osjećam strah kada pomislim da trebam izaći iz stana, ali sam ipak bio u gradu, iako se nisam osjećao posve sigurno. Ljut sam, ispričao sam novinarima što se dogodilo kako bi ljudi bili upoznati s takvim stvarima. Mama nije sretna zbog toga, ali bijes je jači od svega i morao sam to učiniti. Nadam se da će počinitelji biti uhvaćeni, iako sumnjam u to."
Tkalčićeva, 16:30h
S obzirom na sve što se već događalo po gradu, organizatori Pridea smatrali su potrebnim provesti u djelo svoj evakuacijski plan, koji je od njih u tijeku priprema ove manifestacije zahtijevala policija. Konkretno, radilo se o tome da su najizdržljiviji s Cvjetnog trga prevezeni u tzv. "sigurnu lokaciju" u centru grada. Kada se smatralo kako je opasnost prošla, ljudi su se polako krenuli razilaziti po gradu, no ipak uz odgovarajuće mjere opreza, krećući se u većim skupinama.
Jedna od njih bila je i skupina od desetak ljudi, koji su uključivali članove OOZP-a Franka Dotu, Marka Jurčića, Ivana Rudića Vranića, senatora Silvestrija, te goste iz sestrinskog ljubljanskog Pridea, zaputila se na ručak u Tkalčićevu ulicu. Tamo ih je primjetila skupina od deset do petnaest muškaraca, koji su sjedili u jednoj od ljetnih terasa. Prvo je započelo dobacivanje i vrijeđanje, a onda su i krenuli prema njima uz povike "To su pederi, držite ih!". Kako bi izbjegla batine, gej ekipa je potrčala, no napadači su sustigli Mitju Blažiča, slovenskog aktivista, i počeli ga udarati šakama. On se žilavo branio, koristeći i svojh rainbow kišobran, vičući na njih kako će pozvati policiju, što ih je zbunilo, pa su na trenutak zastali. Mitja je to iskoristio kako bi umakao napadačima, koji su ga "počastili" s još nekoliko uvreda.
Napad su otišli prijaviti u postaju na Zrinjevcu, no tamo ih je dočekalo još neugodnosti. Policajci su ih vrijeđali, derali se na njih, njihove iskaze pogrešno predstavljali u svojim zapisnicima (koje su napadnuti onda odbili potpisati), prijetili kaznenim prijavama, a vrhunac policijske neprofesionalnosti i jasne homofobije predstavljala je činjenica da su neko vrijeme bili smješteni u istu prostoriju zajedno s trima osobama koje su privedene zbog napada na povorku. Dvije cure i jedan mladić su im tako prijetili kako će "vidjeti svoje", a policija na to nije reagirala.
Viki Kern ovako opisuje jedan dio zbivanja u Prvoj postaji: "U jednom trenutku je u čekaonicu ušao policajac u civilu i ljutito rekao da oni koji ovdje čekaju moraju za sobom pokupiti smeće sa stola. Odgovorili smo mu da budemo. Nakon toga je zahtjev ponovio još ljuće i upitao je li netko od prisutnih partner žrtve (Mitje Blažiča, koji je u tom trenutku bio na saslušanju). Odgovorio sam da sam to ja i upitao zašto ga to zanima. Vidno uznemiren, policajac je odgovorio da to pita 'samo tako, zašto to ne bi smio pitati?'. Još jednom sam ga upitao zašto ga to zanima. Nije htio reći zašto i umjesto toga je odgovorio: 'Da se ne bi ovdje slučajno dodirivali, grlili, ljubili ili radili neke slične stvari!'. Upitao sam ga zašto ne, a policajac u civilu je odgovorio da je to javni prostor i da je to policijska postaja, te je otišao."
Mora se još dodati i to kako su dvoje od troje privedenih homofoba bili par, te su se više puta zagrlili i poljubili, dok su, zajedno s žrtvama homofobnih napada, čekali na obranu. Svo to policijsko vrijeđanje i podsmijeh zaokruženo je time da se većina prisutnih policajaca odbila predstaviti, iako su upitani za imena.
Maksimirska; 20:00h
"Je li iko osim mene napadnut dvaput danas?!", pitao je na kraju razgovora 17-godišnji Miloš, jedino time pokazujući svoju potresenost onime što mu se dogodilo. Inače je smireno ispričao okolnosti drugog napada: "Nakon što smo se vratili iz policije, gdje smo prijavili prvi napad, moj poznanik iz Švedske, Jonathan, i ja zaputili smo se u prodavnicu. Imao sam preko ramena torbu na kojoj je bio rainbow sticker, koju su vidjela petorica mladića iz tramvaja koji je išao u pravcu centra. Kako je tu bila stanica, odmah su izašli, a mi smo krenuli bježati preko ceste. Imali smo nesreću da je u tom trenutku i s druge strane naišao tramvaj za Dubravu, pa smo se našli na sred ulice, okruženi njima. Trojica su nasrnula na mene, a dvojica na Jonathana. Udarili su me u glavu, a imam i masnice po rukama, jer sam se pokušao braniti. Jonathan se otrgnuo od svojih napadača i potrčao prema haustoru u kojem se nalazio stan u kojem smo bili, a onda je isto uspjelo i meni. Kako se tu nešto gradi, oni su uzeli kamenje s ceste i počeli ga bacati za nama, a vidio sam da su pogodili jednu ženu koja je prolazila. Jonathanu su razbili nos, koji je krvario, s pauzama, tri sata, pa smo na kraju morali autom otići na Rebro, kako bi se to sredilo."
Napad su prijavili policiji, koja im je došla u stan. kada su ih zapitali kako je moguće da se sve ovo događa po gradu, u sred bijela dana, jedan policajac im je rekao kako trenutno u njihovoj postaji ima pet djelatnika na 300 000 ljudi koji žive od Kvatrića do Peščenice!
Zli stan; 21:00h
Nakon svega što se dogodilo taj dan, organizatori Queer School partija (OOZP, Gay.hr, Iskorak), koji je u zadnji čas premješten (jer nam je Škola otkazala pet dana prije Pridea!) u Bogaloo u Vukovarskoj, nisu baš bili raspoloženi za zabavu. Grozničavo se telefoniralo između Hrvoja Fučeka (napadnut!), Viktora Zahtile (napadnut!), Franka Dote (napadnut!), Marka Jurčića (napadnut!) i moje malenkosti (jebi ga, nisam bio napadnut) o tome treba li party otkazati ili ne. Sigurnost na samom partiju je bila zagarantirana, jer smo unajmili trojicu zaštitara, a i policija je trebala biti u blizini, iako to, kao što se vidi, ne mora ništa značiti. Veliki problem je bio kako da ljudi bez problema dođu i odu iz Bogalooa, te je na Gay.hr-u objavljen savjet da se izbjegava gradski prijevoz, dolazi u većoj skupini ljudi ili taksijem, a isti način i da se ide doma. Odlučeno je kako se party ipak mora održati, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što nismo bili sigurni kako obavijestiti sve ljude koji su pozvani na party da ga ipak neće biti.
Svi LGBTIQ aktivisti su se, također, željeli naći na jednom mjestu i dogovoriti što im je činiti nakon divljanja homofobnih bandi i jasne policijske nesposobnosti ili, još gore, dopuštanja takvog ponašanja.
Onda je stigao poziv od Ane Piponske i Jelene Poštić iz Pride odbora, koje su se nalazile u Bogaloou, te smo obaviješteni kako je vlasnik otkazao party! U drugom dijelu OTV doma slavio se rođendan, a okupljeni na njemu su čuli da se sprema "pederski party", te su pokazali želju da svoju tisućljetnu uljudbu iskažu šakama. A u izboru između pristojnih pedera i standardnih heteroseljačina u Hrvata, vlasnik Bogalooa se nije pretjerano premišljao, usput počastivši Anu i Jelenu s nekoliko sočnih psovki.
Draškovićeva; 21:40h
Prva vijest o skupini od 50 do 70 mladića, koji su noseći ustaško znakovlje i mantrajući "Ubij, ubij pedere!" prošli Draškovićevom ulicom, došla je od Mime Simić. Ona je nazvala Marka Jurčića, te mu rekla kako ju je upravo nazvala jedna prijateljica, koja ih je vidjela. Isprva je bilo teško povjerovati kako se to doista događa, no Mima nije poznata kao lažljivica, nego baš suprotno, no ipak se, prije podizanja opće LGBTIQ uzbune na forumu Gay.hr-a, kontaktiralo i njenu prijateljicu Martinu, koja nam je sve to potvrdila: "Išla sam od Importanne galerije prema Draškovićevoj. Već tamo sam čula buku, a kada sam zakoračila u Draškovićevu tamo sam vidjela grupu mladića u dobi između 16 i 20 godina. S njima su bile i 3-4 djevojke, a procjenjujem da ih je bilo najmanje 60. Imali su veliku crnu zastavu s ustaškim znakovljem i bubnjeve. Pjevali su i Dinamove pjesme. Čekala sam da prođu kraj mene i nazvala sam policiju. Kasnije sam ispred Udruge navijača Dinama vidjela skupinu koja je izgledala slično, no ne mogu reći radi li se o istim ljudima."
Istom događaju svjedočila je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, koja je također sve prijavila policiji (te dala izjavu o tome za Večernji list), kao i nekoliko stanara Draškovićeve. Neki od njih su nam rekli kako su zvali policiju, ali bi im ona spuštala slušalicu ili se nitko nije javljao.
Jedan od svjedoka, koji je, ne čudi, htio ostati anoniman, ovako opisuje neoustašku povorku ponosa: "Koliko sam uspio vidjeti, svi su bili od 15 do 20 godina. Bili su glasni i urlali 'Ubij, ubij pederaaaa!' uz popratno pljeskanje i neartikulirano urlanje. Postali su još glasniji kad su vidjeli dvojicu dečkiju od oko 25 godina koji su prolazili Đorđićevom. Onda su tek počeli ujednačeno urlati 'Ubij pedera!', ali nisu im prilazili, nego su nastavili niz Draškovićevu prema Branimirovoj. Njihov dolazak, prolazak i odlazak iz mog vidnog polja trajao je sve skupa 10 sekundi."
Policija nije reagirala na brojne dojave građana, pa čak niti pravobraniteljice, i nikoga od ovih čudovišta nije privela, a u izvješću koje je prezentirano sutradan, nije bilo ni riječi o ovome. No, kao što je već napisano, to nije jedina stvar koju je PU zagrebačka odlučila zataškati.
Zli stan; 23:00h
Osjećaj nemoći je u jednom trenutku prevladao.
Imali smo do sada najljepšu i najbolju povorku ponosa, a ona je zamalo završila u plamenu. Sudionici i organizatori iste su u periodu od šest i pol sati (još jednom da ponovim: u sred bijela dana, u centru glavnog grada države!) bili napadnuti na šest različitih lokacija, a sveukupni broj napadnutih kretao se oko trideset. Policija je radila po principu "ne bi se štel mešat". Pride party je izbačen na ulicu, a ulicama se kretala skupina ustašoidnih i homofobnih kreatura, sa samo jednim ciljem, koji su definirali u tri jasne riječi: "UBIJ, UBIJ PEDERA!"
I tada je Milena Zajović, bivša potpredsjednica Iskoraka (i moja luda cimerica) rekla: "Imat ćemo sastanak kod nas u stanu! Obavijesti ljude."
Ja sam se pak dao na telefoniranje, te je u roku od sat vremena u Mileninoj sobi bilo oko 30 ljudi, a među njima i sljedeći: Marko Jurčić (OOZP), Ivan Rudić Vranić (OOZP, InQueerzicija), Trpimir Matasović (InQueerzicija), Viktor Zahtila (Iskorak), Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović (Queer Zagreb), Stjepan Pavlek (InQueerzicija), Jelena Poštić (OOZP, Ženska soba), Ana Piponska (OOZP, Queer Zagreb) i dvije aktivistice iz BiH, Svetlana Đurković i Slobodanka Dekić (Udruženje Q). Franko Dota, inače najbolji PR kojeg je Zagreb Pride imao, ostao je doma, zbog iscrpljenosti od odlično obavljenog posla, ali i napada koji je doživio, no bio je na stalnoj telefonskoj vezi.
Odlučeno je kako se sutra mora održati press-konferencija, te je Gordan Bosanac u tri telefonska poziva sredio da nam MAMA otvori svoja vrata u 12:30 sati, pola sata prije održavanja pressice. Odlučeno je kako će na njoj govoriti Viktor, Slobodanka, Franko i Marko, a da će Trpimir, koji je sastavio i poziv medijima, moderirati.
Pressicu su zajednički sazvali Zagreb Pride, LGBTIQ koordinacija Hrvatske (Inicijativa Q, inQueerzicija, Iskorak, Kontra, LORI, Queer Zagreb, Queerilica, Ženska soba), te grupe Direktna akcija, Gay.hr, kugA, i Udruženje Q (BiH), a u pozivu za medije se, između ostaloga, moglo pročitati i ovo: "Osobito želimo upozoriti ne samo na nasilje i govor mržnje prema pripadnicama i pripadnicima LGBTIQ zajednice, nego i na nezadovoljavajuće reagiranje policije nakon završetka skupa."
Sve to je dogovoreno u roku od dva-tri sata. Svim medijima, pa i Glasu koncila, poslan je poziv na pressicu. Onda se pokušalo ići spavati, iako, koliko znam, skoro pa nitko te noći nije sklopio oči na više od dva-tri sata.
MAMA; 13:00h
Konačno je nazvala i mama. Moja mama. Prethodni put smo se čuli kada sam tek umarširao u Cvjetni trg i tada sam joj rekao kako je sve u redu, te da nema razloga za brigu. A ona je ipak odlučila bojkotirati sve vijesti i dnevnike i novine taj i sljedeći dan, pa nije znala nizašta od onoga što se desilo. Kada sam joj ispričao što se sve dogodilo, jedino je htjela znati jesam li ja doista dobro i lažem li joj u vezi toga da nisam napadnut. Nisam lagao, ali sam tek u tom trenutku shvatio kako su skoro pa svi ljudi s kojima se družim bili napadnuti.
No, nisam imao previše vremena za tješenje, jer je upravo počinjala press-konferencija. Trpimir je pozdravio prisutne novinare, te riječ prepustio Franku, koji je iznio detaljnu kronologiju napada. Onda je na redu bio Viktor Zahtila, čije riječi vrijedi opširno citirati:
"Prvi napad doživio sam sa 17 godina, kada sam po prvi puta jasno naučio što to znači biti homoseksualac u Hrvatskoj. Od onda, ja sam osobno napadnut šest puta, u kojima su me, između ostalog, pokušali pregaziti automobilom, izbosti i, u krajnjoj liniji – ubiti. Imao sam zapravo sreću, pa sam 'samo' mnogo puta premlaćen, što je postalo dio folklora za LGBTIQ osobe iz Hrvatske.
Ni jedan od mojih napadača nikada nije krivično gonjen. Mnogi moji prijatelji, isti oni među kojima nema osobe koja nije pretrpjela fizičko nasilje, danas se plaše hodati ulicama, izaći van iz kuće i ne mogu se opustiti u javnosti na pet minuta bez da se ne osvrnu preko ramena i pogledaju nije li netko uočio njihov 'strašan prekršaj', poput toga da su poljubili svog dečka, držali se za ruke, ili možda samo da su odijeveni ili gestikuliraju drukčije nego većina. Taj strah se možda može pripisati i nekom obliku PTSP-a, ali na žalost mnogo se više može pripisati ovoj državi i njenom nedjelovanju, jer ona ne čini ništa da razlozi za njihov strah nestanu.
Svakodnevno, na Iskorakov S.O.S. telefon slušamo prijave maloljetne djece koja su izbačena iz svojih kuća, ljudi koji su vrijeđani, kojima se prijeti nasiljem i nad kojima se nasilje provodi i samo rijetki odluče to prijaviti. Kada ih pitamo zašto, najčešće je odgovor kako jedna prekršajna prijava nije vrijedna njihovog života. Pravni tim Iskoraka & Kontre svakodnevno kuca na vrata policije, Državnog odvjetništva i Sabora ali rijetko se dobije odgovor, a kada se odgovor i dobije, najčešće se radi o omalovažavanju i vrijeđanju. Samo prošle godine zabilježeno je preko 25 incidenata gdje je počinjen zločin iz mržnje nad LGBTIQ osobama. Realna brojka je, vjerojatno, mnogo mnogo veća.
U Hrvatskoj postoje skupine ljudi koje smatraju kako mogu nekažnjeno provoditi nove oblike 'etničkog čiščenja', samo što je etnicitet sada zamijenjen seksualnom orijentacijom. Država im, za sada, nije rekla: 'Ne možete!' te, još važnije, učinila nešto po tom pitanju. Građanke i građani ove zemlje, između ostalih i mi koji smo danas ovdje, u opasnosti smo od terora čim izađemo iz ove prostorije, čim izađemo na ulice, čim izađemo u javnost."
Marko je pak rekao sljedeće: "Od premijera Ive Sanadera i predsjednika Stjepana Mesića tražimo da osude napade na sudionike prekjučerašnjeg Zagreb Pridea, te da to jasno nazovu zločinom iz mržnje. Također tražimo da nas premijer i predsjednik što hitnje prime da definiramo strategiju borbe protiv homofobije. Osiguranje skupa bilo je primjereno. Policija je prvi put reagirala i na govor mržnje pa je privodila i ljude koji su nas vrijeđali, što nije činila prijašnjih godina. Ipak, nakon završetka policajci su se povukli, a gradom su zavladale nasilničke bande i više nismo bili sigurni."
Nakon uvodnih izlaganja, počela su pitanja, a novinarka Nove TV se iskazala u svojoj homofobnoj tendencioznosti, pitajući, između ostaloga, šta očekuju homoseksualci, da ih policija svakog pojedinačno prati doma s Pridea. Na to je odlično replicirao Trpimir: "Mi ne govorimo o incidentima u mračnim ulicama u Španskom, nego o napadima koji su se događali u samom središtu Zagreba."
Što se tiče izvještaja policije, koji je medijima prezentiran to jutro, jedino što mogu reći jest da ga uporedite s činjenicama iznesenim u ovom tekstu. Pametnom dosta.
Nakon sat vremena, press-konferencija je bila gotova. Dalibor Stanić, koji je napadnut u Paromlinskoj, po prvi je put stao pred kamere, kako bi ispričao što mu se dogodilo.
Svi aktivisti su bili još uvijek iscrpljeni, umorni, bijesni, razočarani, i općenito sjebani. U jednom trenutku, nakon svega, htio sam cinično zapjevati "Moj dom je Hrvatska", ali sam shvatio da nema vremena za jadne zajebancije na račun ove još jadnije države, te sam se otišao naći s napadnutom ekipom iz BiH, kako bih uzeo njihove izjave za članak koji ste upravo pročitali.
Surađivali: Ana Obad, Dejan Ferić, Mirza Beširović & www.medvjedi.com
Gordan Duhaček
PRIDE REPORT
Aktivizam - 10.07.2007.
Ovaj izvještaj je nešto što se mora napisati, posebice zbog nezapamćenog nasilja koje je uslijedilo nakon najspektakularnije Povorke ponosa koju je Zagreb, a time i Hrvatska, ikada imao.
Nasreću i nažalost, trenutno nema nikoga drugog tko bi ga napisao. Nasreću, jer sam bio upućen u mnoge aspekte organizacije šestog po redu Zagreb Pridea, te bio među prvima informiranim o nasilju koje se događalo u subotu poslijepodne i navečer. A zašto nažalost? Pa zbog istih razloga, jer može izgledati kako želim postati glavni lik cijele ove nevjerojatne priče, a to mi uopće nije namjera. S druge strane, u nekim dijelovima ove priče samo bih falsifikacijom mogao izbjeći svoje prisustvo. Tako da smo, dragi čitatelji, htjeli-ne htjeli, osuđeni na mene, što je oduvijek bilo i blagoslov i prokletstvo.
Zli stan; 02:30h
Noć prije Pridea mnogi iz Organizacijskog odbora nisu mogli zaspati. Marko Jurčić je itekako bio uvjeren da se na Prideu neće nitko pojaviti, iako se ove godine uradilo najviše do sada po pitanju PR-a unutar same gej zajednice, u čemu je značajnu ulogu odigrao portal koji trenutno čitate. Dok se proteklih godina Gay.hr postavljao neutralno ili nezainteresirano za događanja u vezi Zagreb Pridea, a na forumu su bjesnile bespoštedne svađe, ovaj put se čitatelje redovito informiralo o svemu što se događa oko Pridea.
Zato je za sve nas koji volontiramo na Gay.hr-u bilo iznenađujuće kada smo otkrili kako je portal hakiran, i to desetak sati prije početka Pridea. Dvojica odgovornih predstavili su se kao Sick0 i Zeero, na naslovnicu portala postavivši ružičastu grafiku s tekstom koji je nepogrešivo otkrivao hrvatski smisao za humor. Hrvoje Fuček je obaviješten mobitelom što se događa, te se upustio u programersko odmjeravanje snaga s hakerskim dvojcem (koji je tvrdio kako nije protiv Pridea ili pedera!), no kako bi se stvar konačno riješila, prihvaćena je njihova ponuda da im se na dva sata ostavi grafika na portalu, što je i učinjeno za vrijeme održavanja Pridea, iako sam ja histerizirao kako se "s teroristima ne pregovara".
Trg Maršala Tita; 11:45h
Pred HNK-om se okupilo oko 250 prajdizana i prajdizanki, a zahvaljujući velikodušnosti organizatora, okupljenima su dijeljeni baloni, bedževi, majice i zvždaljke, što je u konačnici rezultiralo najšarenijom i najglasnijom povorkom do sada. Iako je zagrebački Pride još godinama daleko od ekstravagancije prosječnog zapadnoeuropskog Pridea, mogla se tu vidjeti i jedna trandža, a upečatljive outfite imali su i predstavnica queer dijaspore JZBich, te Viktor Zahtila kao gej superheroj.
Također je bilo zanimljivo vidjeti kako je jednoga mladog pedera na Pride dopratila mama, koja je na kraju, kako nam je otkrio njen out & proud sin, bila oduševljena povorkom, iako se dan prije naglas pitala može li on ipak potražiti sreću (u prijevodu: seks) među djevojkama.
Sudjelovati u povorci došle su i potpredsjednica Sabora Vesna Pusić, queer frendica i pravobraniteljica za ravopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, te predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova RH Helena Štimac-Radin, koja je za vrijeme povorka izašla na pločnik, valjda jer se ugodnije osjećala među gledateljima. Tu je bio i talijanski senator iz Stranke zelenih Gianpaolo Silvestri, inače i sam LGBTIQ osoba, koji je došao pružiti podršku svojoj toploj braći s druge strane Jadrana.
Massarykova, Teslina, Praška; 12:00h – 12,40h
Povorka je krenula na vrijeme, a predvodili su je, između ostalih, članovi OOZP-a Franko Dota i Ivan Rudić Vranić. OOZP je odlučio maksimalno iskoristiti vrijeme koje im je policija dala za marširanje centrom grada, te se povorka nekoliko puta zaustavljala. Najzabavnije je bilo ispred KIC-a, kada je okupljenima na ljetnoj terasi tog poznatog pederskog (ali ne i pretjerano gay friendly) kafića Marko Jurčić kroz megafon uputio pozdrave, te ih pozvao da se pridruže povorci, što oni, naravno, nisu učinili. Na križanju Tesline i Gajeve prajdizani su se nadali kako će pak naletiti na poremećene kršćane, koji su najavili prosvjed protiv Pridea, i to tako što će pjevati pjesme o Isusu. No, od kršćana se nije mogla čuti ni Marija, a kamoli Isus, jer su se nalazili ispred hotela Dubrovnik, ali se zato istaknuo nekakav srednjovječni pijanac ispred mafijaškog kafića "Downtown", koji je prajdizanima nudio kitu cvijeća. Kitu cvijeća, kužite? S obzirom da je bio zabavan kao Željko Pervan, nitko na njega nije pretjerano obratio pažnju, osim, kako se kasnile pokazalo, novinarske ekipe Nove TV.
Ostali slučajni prolaznici su se, u tom trenutku, mogli podijeliti na tri skupine. Jedni su bili oni koji su s odobravanjem gledali ili čak aplaudirali, drugi su se mrštili, ali šutili, a trećima se jednostavno negdje žurilo. No, treba naglasiti kako Pride nije zaustavio tramvajski promet, što se često navodilo kao jedan od njegovih crimena, te je povorka propustila tri tramvaja, a ukidanje tramvajskih linija od Borongaja prema centru je zapravo bilo rezultat građevinskih radova na Džamiji.
Trg Bana Jelačića, 12:45h
Na centralnom zagrebačkom trgu rainbow zastave vijorile su se od srijede, a prava ekplozija boja dogodila se kada je na njega umarširala povorka ponosa. No, nitko od ljudi iz nje nije primjetio moguću eksploziju molotovljevih koktela, jer su bili previše zauzeti brojanjem gej poznanika koji su stajali izvan parade, a pažnju je privukao i stariji čovjek velikog trbuha, koji je LGBTIQ-ovcima uputio zavidan repertoar uvreda, no kako se nije mogao približiti povorci, u jednom trenutku je iz frustracije pljunuo na najbližeg policajca.
Na Trgu je devet članova OOZP-a pročitalo i devet njihovih zahtjeva, a u svjetlu onoga što je uslijedilo, vrijedi istaknuti drugi: "Tražimo i zahtijevamo jasnu i nedvosmislenu osudu svih oblika homo-/bi-/transfobije, te diskriminacije LGBTIQ osoba i nasilja uvjetovanog homo-/bi-/transfobijom, od svih nositelja vlasti, u prvom redu Predsjednika Republike, hrvatskoga Sabora, Predsjednika Vlade i Vlade RH u cijelosti, bez ustezanja, političkih i predizbornih računica i okolišanja".
Cvjetni trg, 13:00h
Vesela povorka konačno je, nakon punog sata zauzimanja javnog prostora za pedere i lezbe, nastavila svoj pohod na heteropatrijarhat koncertom na Cvjetnom trgu. Prije toga su Ivan Rudić Vranić i Gabe Ivanov pročitali prigodni govor, dok su gospodarice ceremonija na stageu bile, sada nakon "Milijunaša", trula lezburžujka i spisateljica Mima Simić i već spomenuta JZBich, čije su modne transformacije oduševljavale prisutne.
S druge strane, pripremljeni program nije bio na jednakom nivou kao i povorka, pa su se tako Trpimir Matasović i Viktor Zahtila složili (a rijeke se nisu pretvorile u krv!) kako gorega nije bilo još od drugog Pridea i pojave stanovitog Coolboyja. Ipak, svi okupljeni su bili oduševljeni ovim izdanjem Pridea, te su neki se vrzmali po Cvjetnom, pržeći se na suncu, a drugi su spas potražili u obližnjim kafićima. Uskoro se od prisutnih novinara saznalo za pokušaj napada Molotovljevim koktelima, što je izazvalo malu nervozu, no kako se u blizini još uvijek šetuckala Vesna Pusić, koju su svi novinari opsjedali za izjave, a fotograf časopisa "Stars" je inzistirao da se slika s njom, prajdizani i prajdizanke su se posvetili programu, a ne lošim vijestima.
I dok je na špici trajalo LGBTIQ slavlje, policija, koja je do tada uradila odličan posao, polako je napuštala centar grada. Mržnji je otvoren prostor, i napadi su počeli.
Marulićev trg; 13:30h
Prvi napad doživjeli su bubnjari iz povorke, inače vrlo gay friendly i vrlo hetero dečki. Njih trojica (od četvorice) i prijateljica su se, nakon odlično odrađenog posla, zaputili doma, kako bi pobjegli od vrućine. Bruno, jedan od njih, ispričao nam je da su ih s palicama napala sedmorica polumaskiranih mladića, koje opisuje kao BBB-ovce. "Oborili su me na pod, a jedan je zamahnuo na moju frendicu, koja je počela vrištati, pa je nije udario. U tom trenutku su mi u pomoć priskočila dva druga bubnjara, te je nastala tuča. Na tren sam se izgubio, ali mi se čini da je sve trajalo maksimalno tri minute.", opisao nam je Bruno napad, te dodao: "Onda smo nazvali muriju, i brzo su došli, ali se nisu baš činili pretjerano zainteresirani. Napad smo prijavili. Moram spomenuti da su policajce nazvali i prolaznici, koji su nam prišli i pitali treba li pomoći." Što se ozljeda tiče, Bruno se najviše požalio na otečenu arkadu, ali i na masnice po cijelom tijelu.
Kvatrić, 14:20h
Iz Bosne i Hercegovine, što je tradicija započeta na Internacionala Prideu, došla je ekipa od desetak ljudi. Bosanci su prvu neugodnost doživjeli dan prije Pridea, kada su im u tramvaju dva mladića dobacivali, a tramvaj se pokazao kobnim i na dan povorke. "Namjerno smo ušli u prazan vagon, jer smo htjeli izbjeći gužvu. No, trojica su ušla za nama, a jednog od njih sam prepoznao s Cvjetnog trga, gdje je stajao s druge strane ograde i gledao nas.", priča Mirza.
Neugodna vožnja u dvanaestici trajala je do Kvatrića, a čitavim putem su trojica nasilnika napadno gledala u tri dečka i dvije djevojke iz BiH. "Kada smo izašli iz tramvaja, oni su nas pratili. Okružili su me, a ja sam im rekao kako nema potrebe za ovim, no kao odgovor sam dobio šakom u vrat i nogom u leđa. Prije nego sam se uopće snašao, napali su i moja dva prijatelja. Miloš, koji ima sedamnaest godina i ovo mu je bio prvi Pride, dobio je šakom u desnu sljepoočnicu i razbili su mu naočale.", potreseno je prepričavao Mirza, paleći cigaretu za cigaretom. Jedna od dvije djevojke iz BiH koja je bila dio istog društva je Slobodanka Dekić iz sarajevskog Udruženja Q: "Homofobi su bili fokusirani na momke, a kada smo nas dve pokušale da se umešamo i zaustavimo ih, zapretili su da će da nas išamaraju, no nisu ništa uradili, osim što su nas psovali i nazivali kurvama."
Ekipa iz Bosne uspjela je nekako pobjeći u obližnji haustor i spasiti se. Autom su otišli na policiju, kako bi prijavili napad. Iz prve policijske postaje su ih uz pratnju poslali u četvrtu, a svi kažu kako su policajci u Petrovoj bili iznimno ljubazni i susretljivi.
Glavni kolodvor, 14:30h
"Zoran, Viktor i ja uputili smo se do Glavnog kolodvora. U jednome trenutku, oko Strossmayerovog trga uočio sam dvojicu mladića, lijevo od nas, s druge strane ceste, koji su djelovali sumnjivo. Do trenutka kada smo stigli na peron bilo je očito da je riječ o organiziranoj skupini od kojih pet, možda šest mladića koji su nas pratili i okupili se u našoj blizini na kolodvoru. Tada sam još mislio da nas samo pokušavaju zastrašiti i da neće doći do okršaja na javnom mjestu, među ljudima. No kada je Zoran stao na stepenice vlaka, dvojica su se također popela za njim na vlak, no kroz druga vrata, te kroz vagon stigli do njega. Situacija je bila poprilično neugodna i Zoran je konačno sišao s vlaka i pridružio nam se na peronu. Vlak je krenuo kroz minutu, a skupina mladića je nastavila "lešinariti" oko nas. Viktor je tada nazvao policiju.", ispričao nam je Marin Ježić, kojemu je ovo bio prvi gay bashing, iako je out od svoje šesnaeste godine. Nasilnici su ih tada okružili, a po Marinovim riječima, uslijedilo je sljedeće: "Opsovali su mi pedersku majku. Tada sam povikao Viktoru i Zoranu da bježe. Okrenuo sam se od napadača, iako sam znao da je najmanje jedan napadač s druge strane. On me je prvo udario stopalom u prsnu kost i rebra, a zatim ponovo nogom u leđa s lijeve strane. Nekako sam ga odgurnuo od sebe i izgrebao lijevu ruku, te natukao šaku. Skočio sam na tračnice i potrčao tri koraka, a onda se okrenuo da vidim što se događa s Viktorom, koji se naguravao s njima trojicom ili četvoricom, a jednoga je i oborio. Ljudi na peronu su počeli vikati da tučnjava prestane, i napadači su nestali. Sve je bilo vrlo brzo, u hit&run maniri." Marin napadače opisuje kao osamnaestogodišnjake, zamaskirane zelenim maramama, kojima su pokrili usta i nos.
Ovaj napad zanimljiv je zbog nekoliko stvari. Odmah je prijavljen policiji, a na Glavnom kolodvoru postoje sigurnosne kamere, koje su sve morale snimiti.
Viktor Zahtila, jedan od trojice napadnutih, nazvao me je na mobitel odmah nakon napada, a ja sam pak nazvao novinarku RTL-a, koja je došla prije mene na Glavni kolodvor i svjedočila tome kako se napad prijavljuje policiji, te od Zahtile (inače člana Upravnog odbora Iskoraka), s još raskrvavljenim nosom, uzela izjavu o svemu. No, u službenom policijskom izvješću, koje je izašlo dan nakon Pridea, ovaj napad uopće nije spomenut, kao da se uopće nije ni dogodio!
Paromlinska, 15:30h
Da je i ovaj Pride bio koban za Iskorak, pokazalo je i ono što se odigralo u Paromlinskoj ulici, iz koje su Dalibor Stanić i Hrvoje Fuček s frendovima Robertom i Darkom išli na autobus. Stanić ovako opisuje napad, zbog kojeg je s Robertom završio u Vinogradskoj bolnici: "S leđa nas je napala grupa od pet-šest mladića vičući za nama 'pederi'. Prvo smo pokušali pobjeći, ali nismo uspjeli. Dobio sam više udaraca rukama po cijelom tijelu, posebice po glavi. Tukli su me sa svih strana, a jedan od njih je vikao da me sruše. To im je uspjelo, nastavili su tući, ovaj puta nogama.“ Malo bolje je prošao Hrvoje, koji događaj opisuje ovako: "Uspio sam se obraniti od direktnih udaraca, ali su me pogodili na nekoliko mjesta po tijelu i glavi. Oslobodio sam se napadača i potrčao u smjeru Poglavarstva Grada Zagreba u nadi da će u blizini negdje postojati policijska potrola koja će priskočiti u pomoć." Fuček je vidio kako su napadači otišli u smjeru FER-a, a policiju su pozvali i on i Stanić, te prijavili napad. Hrvoje i Darko su odvedeni na Traumatologiju u Draškovićevoj, gdje su im ustanovljene lakše tjelesne ozljede.
Robert, kojem je ovo bio, kao i Milošu iz Bosne, i prvi Pride i prvi gay bashing, kaže da je u bolnici bio u šoku, te je morao primiti injekciju protiv bolova: "Glava me užasno boljela, mislio sam da sam nešto slomio, a brinuo sam se i šta će reći starci. Sve mi je to bilo totalno koma, u jednom trenutku sam se skoro rasplakao. Najviše me živciralo to što su svi doktori pitali: 'Kada? Kako? Zašto?', a kada bih odgovorio da smo bili na Prideu, nastao bi muk."
Dalibor i dalje osjeća posljedice napada: "Mene boli na raznim mjestima po tijelu i glavi i teško mi je leći jer mi je bolan svaki dodir po udarenim mjestima. Osjećam strah kada pomislim da trebam izaći iz stana, ali sam ipak bio u gradu, iako se nisam osjećao posve sigurno. Ljut sam, ispričao sam novinarima što se dogodilo kako bi ljudi bili upoznati s takvim stvarima. Mama nije sretna zbog toga, ali bijes je jači od svega i morao sam to učiniti. Nadam se da će počinitelji biti uhvaćeni, iako sumnjam u to."
Tkalčićeva, 16:30h
S obzirom na sve što se već događalo po gradu, organizatori Pridea smatrali su potrebnim provesti u djelo svoj evakuacijski plan, koji je od njih u tijeku priprema ove manifestacije zahtijevala policija. Konkretno, radilo se o tome da su najizdržljiviji s Cvjetnog trga prevezeni u tzv. "sigurnu lokaciju" u centru grada. Kada se smatralo kako je opasnost prošla, ljudi su se polako krenuli razilaziti po gradu, no ipak uz odgovarajuće mjere opreza, krećući se u većim skupinama.
Jedna od njih bila je i skupina od desetak ljudi, koji su uključivali članove OOZP-a Franka Dotu, Marka Jurčića, Ivana Rudića Vranića, senatora Silvestrija, te goste iz sestrinskog ljubljanskog Pridea, zaputila se na ručak u Tkalčićevu ulicu. Tamo ih je primjetila skupina od deset do petnaest muškaraca, koji su sjedili u jednoj od ljetnih terasa. Prvo je započelo dobacivanje i vrijeđanje, a onda su i krenuli prema njima uz povike "To su pederi, držite ih!". Kako bi izbjegla batine, gej ekipa je potrčala, no napadači su sustigli Mitju Blažiča, slovenskog aktivista, i počeli ga udarati šakama. On se žilavo branio, koristeći i svojh rainbow kišobran, vičući na njih kako će pozvati policiju, što ih je zbunilo, pa su na trenutak zastali. Mitja je to iskoristio kako bi umakao napadačima, koji su ga "počastili" s još nekoliko uvreda.
Napad su otišli prijaviti u postaju na Zrinjevcu, no tamo ih je dočekalo još neugodnosti. Policajci su ih vrijeđali, derali se na njih, njihove iskaze pogrešno predstavljali u svojim zapisnicima (koje su napadnuti onda odbili potpisati), prijetili kaznenim prijavama, a vrhunac policijske neprofesionalnosti i jasne homofobije predstavljala je činjenica da su neko vrijeme bili smješteni u istu prostoriju zajedno s trima osobama koje su privedene zbog napada na povorku. Dvije cure i jedan mladić su im tako prijetili kako će "vidjeti svoje", a policija na to nije reagirala.
Viki Kern ovako opisuje jedan dio zbivanja u Prvoj postaji: "U jednom trenutku je u čekaonicu ušao policajac u civilu i ljutito rekao da oni koji ovdje čekaju moraju za sobom pokupiti smeće sa stola. Odgovorili smo mu da budemo. Nakon toga je zahtjev ponovio još ljuće i upitao je li netko od prisutnih partner žrtve (Mitje Blažiča, koji je u tom trenutku bio na saslušanju). Odgovorio sam da sam to ja i upitao zašto ga to zanima. Vidno uznemiren, policajac je odgovorio da to pita 'samo tako, zašto to ne bi smio pitati?'. Još jednom sam ga upitao zašto ga to zanima. Nije htio reći zašto i umjesto toga je odgovorio: 'Da se ne bi ovdje slučajno dodirivali, grlili, ljubili ili radili neke slične stvari!'. Upitao sam ga zašto ne, a policajac u civilu je odgovorio da je to javni prostor i da je to policijska postaja, te je otišao."
Mora se još dodati i to kako su dvoje od troje privedenih homofoba bili par, te su se više puta zagrlili i poljubili, dok su, zajedno s žrtvama homofobnih napada, čekali na obranu. Svo to policijsko vrijeđanje i podsmijeh zaokruženo je time da se većina prisutnih policajaca odbila predstaviti, iako su upitani za imena.
Maksimirska; 20:00h
"Je li iko osim mene napadnut dvaput danas?!", pitao je na kraju razgovora 17-godišnji Miloš, jedino time pokazujući svoju potresenost onime što mu se dogodilo. Inače je smireno ispričao okolnosti drugog napada: "Nakon što smo se vratili iz policije, gdje smo prijavili prvi napad, moj poznanik iz Švedske, Jonathan, i ja zaputili smo se u prodavnicu. Imao sam preko ramena torbu na kojoj je bio rainbow sticker, koju su vidjela petorica mladića iz tramvaja koji je išao u pravcu centra. Kako je tu bila stanica, odmah su izašli, a mi smo krenuli bježati preko ceste. Imali smo nesreću da je u tom trenutku i s druge strane naišao tramvaj za Dubravu, pa smo se našli na sred ulice, okruženi njima. Trojica su nasrnula na mene, a dvojica na Jonathana. Udarili su me u glavu, a imam i masnice po rukama, jer sam se pokušao braniti. Jonathan se otrgnuo od svojih napadača i potrčao prema haustoru u kojem se nalazio stan u kojem smo bili, a onda je isto uspjelo i meni. Kako se tu nešto gradi, oni su uzeli kamenje s ceste i počeli ga bacati za nama, a vidio sam da su pogodili jednu ženu koja je prolazila. Jonathanu su razbili nos, koji je krvario, s pauzama, tri sata, pa smo na kraju morali autom otići na Rebro, kako bi se to sredilo."
Napad su prijavili policiji, koja im je došla u stan. kada su ih zapitali kako je moguće da se sve ovo događa po gradu, u sred bijela dana, jedan policajac im je rekao kako trenutno u njihovoj postaji ima pet djelatnika na 300 000 ljudi koji žive od Kvatrića do Peščenice!
Zli stan; 21:00h
Nakon svega što se dogodilo taj dan, organizatori Queer School partija (OOZP, Gay.hr, Iskorak), koji je u zadnji čas premješten (jer nam je Škola otkazala pet dana prije Pridea!) u Bogaloo u Vukovarskoj, nisu baš bili raspoloženi za zabavu. Grozničavo se telefoniralo između Hrvoja Fučeka (napadnut!), Viktora Zahtile (napadnut!), Franka Dote (napadnut!), Marka Jurčića (napadnut!) i moje malenkosti (jebi ga, nisam bio napadnut) o tome treba li party otkazati ili ne. Sigurnost na samom partiju je bila zagarantirana, jer smo unajmili trojicu zaštitara, a i policija je trebala biti u blizini, iako to, kao što se vidi, ne mora ništa značiti. Veliki problem je bio kako da ljudi bez problema dođu i odu iz Bogalooa, te je na Gay.hr-u objavljen savjet da se izbjegava gradski prijevoz, dolazi u većoj skupini ljudi ili taksijem, a isti način i da se ide doma. Odlučeno je kako se party ipak mora održati, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što nismo bili sigurni kako obavijestiti sve ljude koji su pozvani na party da ga ipak neće biti.
Svi LGBTIQ aktivisti su se, također, željeli naći na jednom mjestu i dogovoriti što im je činiti nakon divljanja homofobnih bandi i jasne policijske nesposobnosti ili, još gore, dopuštanja takvog ponašanja.
Onda je stigao poziv od Ane Piponske i Jelene Poštić iz Pride odbora, koje su se nalazile u Bogaloou, te smo obaviješteni kako je vlasnik otkazao party! U drugom dijelu OTV doma slavio se rođendan, a okupljeni na njemu su čuli da se sprema "pederski party", te su pokazali želju da svoju tisućljetnu uljudbu iskažu šakama. A u izboru između pristojnih pedera i standardnih heteroseljačina u Hrvata, vlasnik Bogalooa se nije pretjerano premišljao, usput počastivši Anu i Jelenu s nekoliko sočnih psovki.
Draškovićeva; 21:40h
Prva vijest o skupini od 50 do 70 mladića, koji su noseći ustaško znakovlje i mantrajući "Ubij, ubij pedere!" prošli Draškovićevom ulicom, došla je od Mime Simić. Ona je nazvala Marka Jurčića, te mu rekla kako ju je upravo nazvala jedna prijateljica, koja ih je vidjela. Isprva je bilo teško povjerovati kako se to doista događa, no Mima nije poznata kao lažljivica, nego baš suprotno, no ipak se, prije podizanja opće LGBTIQ uzbune na forumu Gay.hr-a, kontaktiralo i njenu prijateljicu Martinu, koja nam je sve to potvrdila: "Išla sam od Importanne galerije prema Draškovićevoj. Već tamo sam čula buku, a kada sam zakoračila u Draškovićevu tamo sam vidjela grupu mladića u dobi između 16 i 20 godina. S njima su bile i 3-4 djevojke, a procjenjujem da ih je bilo najmanje 60. Imali su veliku crnu zastavu s ustaškim znakovljem i bubnjeve. Pjevali su i Dinamove pjesme. Čekala sam da prođu kraj mene i nazvala sam policiju. Kasnije sam ispred Udruge navijača Dinama vidjela skupinu koja je izgledala slično, no ne mogu reći radi li se o istim ljudima."
Istom događaju svjedočila je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, koja je također sve prijavila policiji (te dala izjavu o tome za Večernji list), kao i nekoliko stanara Draškovićeve. Neki od njih su nam rekli kako su zvali policiju, ali bi im ona spuštala slušalicu ili se nitko nije javljao.
Jedan od svjedoka, koji je, ne čudi, htio ostati anoniman, ovako opisuje neoustašku povorku ponosa: "Koliko sam uspio vidjeti, svi su bili od 15 do 20 godina. Bili su glasni i urlali 'Ubij, ubij pederaaaa!' uz popratno pljeskanje i neartikulirano urlanje. Postali su još glasniji kad su vidjeli dvojicu dečkiju od oko 25 godina koji su prolazili Đorđićevom. Onda su tek počeli ujednačeno urlati 'Ubij pedera!', ali nisu im prilazili, nego su nastavili niz Draškovićevu prema Branimirovoj. Njihov dolazak, prolazak i odlazak iz mog vidnog polja trajao je sve skupa 10 sekundi."
Policija nije reagirala na brojne dojave građana, pa čak niti pravobraniteljice, i nikoga od ovih čudovišta nije privela, a u izvješću koje je prezentirano sutradan, nije bilo ni riječi o ovome. No, kao što je već napisano, to nije jedina stvar koju je PU zagrebačka odlučila zataškati.
Zli stan; 23:00h
Osjećaj nemoći je u jednom trenutku prevladao.
Imali smo do sada najljepšu i najbolju povorku ponosa, a ona je zamalo završila u plamenu. Sudionici i organizatori iste su u periodu od šest i pol sati (još jednom da ponovim: u sred bijela dana, u centru glavnog grada države!) bili napadnuti na šest različitih lokacija, a sveukupni broj napadnutih kretao se oko trideset. Policija je radila po principu "ne bi se štel mešat". Pride party je izbačen na ulicu, a ulicama se kretala skupina ustašoidnih i homofobnih kreatura, sa samo jednim ciljem, koji su definirali u tri jasne riječi: "UBIJ, UBIJ PEDERA!"
I tada je Milena Zajović, bivša potpredsjednica Iskoraka (i moja luda cimerica) rekla: "Imat ćemo sastanak kod nas u stanu! Obavijesti ljude."
Ja sam se pak dao na telefoniranje, te je u roku od sat vremena u Mileninoj sobi bilo oko 30 ljudi, a među njima i sljedeći: Marko Jurčić (OOZP), Ivan Rudić Vranić (OOZP, InQueerzicija), Trpimir Matasović (InQueerzicija), Viktor Zahtila (Iskorak), Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović (Queer Zagreb), Stjepan Pavlek (InQueerzicija), Jelena Poštić (OOZP, Ženska soba), Ana Piponska (OOZP, Queer Zagreb) i dvije aktivistice iz BiH, Svetlana Đurković i Slobodanka Dekić (Udruženje Q). Franko Dota, inače najbolji PR kojeg je Zagreb Pride imao, ostao je doma, zbog iscrpljenosti od odlično obavljenog posla, ali i napada koji je doživio, no bio je na stalnoj telefonskoj vezi.
Odlučeno je kako se sutra mora održati press-konferencija, te je Gordan Bosanac u tri telefonska poziva sredio da nam MAMA otvori svoja vrata u 12:30 sati, pola sata prije održavanja pressice. Odlučeno je kako će na njoj govoriti Viktor, Slobodanka, Franko i Marko, a da će Trpimir, koji je sastavio i poziv medijima, moderirati.
Pressicu su zajednički sazvali Zagreb Pride, LGBTIQ koordinacija Hrvatske (Inicijativa Q, inQueerzicija, Iskorak, Kontra, LORI, Queer Zagreb, Queerilica, Ženska soba), te grupe Direktna akcija, Gay.hr, kugA, i Udruženje Q (BiH), a u pozivu za medije se, između ostaloga, moglo pročitati i ovo: "Osobito želimo upozoriti ne samo na nasilje i govor mržnje prema pripadnicama i pripadnicima LGBTIQ zajednice, nego i na nezadovoljavajuće reagiranje policije nakon završetka skupa."
Sve to je dogovoreno u roku od dva-tri sata. Svim medijima, pa i Glasu koncila, poslan je poziv na pressicu. Onda se pokušalo ići spavati, iako, koliko znam, skoro pa nitko te noći nije sklopio oči na više od dva-tri sata.
MAMA; 13:00h
Konačno je nazvala i mama. Moja mama. Prethodni put smo se čuli kada sam tek umarširao u Cvjetni trg i tada sam joj rekao kako je sve u redu, te da nema razloga za brigu. A ona je ipak odlučila bojkotirati sve vijesti i dnevnike i novine taj i sljedeći dan, pa nije znala nizašta od onoga što se desilo. Kada sam joj ispričao što se sve dogodilo, jedino je htjela znati jesam li ja doista dobro i lažem li joj u vezi toga da nisam napadnut. Nisam lagao, ali sam tek u tom trenutku shvatio kako su skoro pa svi ljudi s kojima se družim bili napadnuti.
No, nisam imao previše vremena za tješenje, jer je upravo počinjala press-konferencija. Trpimir je pozdravio prisutne novinare, te riječ prepustio Franku, koji je iznio detaljnu kronologiju napada. Onda je na redu bio Viktor Zahtila, čije riječi vrijedi opširno citirati:
"Prvi napad doživio sam sa 17 godina, kada sam po prvi puta jasno naučio što to znači biti homoseksualac u Hrvatskoj. Od onda, ja sam osobno napadnut šest puta, u kojima su me, između ostalog, pokušali pregaziti automobilom, izbosti i, u krajnjoj liniji – ubiti. Imao sam zapravo sreću, pa sam 'samo' mnogo puta premlaćen, što je postalo dio folklora za LGBTIQ osobe iz Hrvatske.
Ni jedan od mojih napadača nikada nije krivično gonjen. Mnogi moji prijatelji, isti oni među kojima nema osobe koja nije pretrpjela fizičko nasilje, danas se plaše hodati ulicama, izaći van iz kuće i ne mogu se opustiti u javnosti na pet minuta bez da se ne osvrnu preko ramena i pogledaju nije li netko uočio njihov 'strašan prekršaj', poput toga da su poljubili svog dečka, držali se za ruke, ili možda samo da su odijeveni ili gestikuliraju drukčije nego većina. Taj strah se možda može pripisati i nekom obliku PTSP-a, ali na žalost mnogo se više može pripisati ovoj državi i njenom nedjelovanju, jer ona ne čini ništa da razlozi za njihov strah nestanu.
Svakodnevno, na Iskorakov S.O.S. telefon slušamo prijave maloljetne djece koja su izbačena iz svojih kuća, ljudi koji su vrijeđani, kojima se prijeti nasiljem i nad kojima se nasilje provodi i samo rijetki odluče to prijaviti. Kada ih pitamo zašto, najčešće je odgovor kako jedna prekršajna prijava nije vrijedna njihovog života. Pravni tim Iskoraka & Kontre svakodnevno kuca na vrata policije, Državnog odvjetništva i Sabora ali rijetko se dobije odgovor, a kada se odgovor i dobije, najčešće se radi o omalovažavanju i vrijeđanju. Samo prošle godine zabilježeno je preko 25 incidenata gdje je počinjen zločin iz mržnje nad LGBTIQ osobama. Realna brojka je, vjerojatno, mnogo mnogo veća.
U Hrvatskoj postoje skupine ljudi koje smatraju kako mogu nekažnjeno provoditi nove oblike 'etničkog čiščenja', samo što je etnicitet sada zamijenjen seksualnom orijentacijom. Država im, za sada, nije rekla: 'Ne možete!' te, još važnije, učinila nešto po tom pitanju. Građanke i građani ove zemlje, između ostalih i mi koji smo danas ovdje, u opasnosti smo od terora čim izađemo iz ove prostorije, čim izađemo na ulice, čim izađemo u javnost."
Marko je pak rekao sljedeće: "Od premijera Ive Sanadera i predsjednika Stjepana Mesića tražimo da osude napade na sudionike prekjučerašnjeg Zagreb Pridea, te da to jasno nazovu zločinom iz mržnje. Također tražimo da nas premijer i predsjednik što hitnje prime da definiramo strategiju borbe protiv homofobije. Osiguranje skupa bilo je primjereno. Policija je prvi put reagirala i na govor mržnje pa je privodila i ljude koji su nas vrijeđali, što nije činila prijašnjih godina. Ipak, nakon završetka policajci su se povukli, a gradom su zavladale nasilničke bande i više nismo bili sigurni."
Nakon uvodnih izlaganja, počela su pitanja, a novinarka Nove TV se iskazala u svojoj homofobnoj tendencioznosti, pitajući, između ostaloga, šta očekuju homoseksualci, da ih policija svakog pojedinačno prati doma s Pridea. Na to je odlično replicirao Trpimir: "Mi ne govorimo o incidentima u mračnim ulicama u Španskom, nego o napadima koji su se događali u samom središtu Zagreba."
Što se tiče izvještaja policije, koji je medijima prezentiran to jutro, jedino što mogu reći jest da ga uporedite s činjenicama iznesenim u ovom tekstu. Pametnom dosta.
Nakon sat vremena, press-konferencija je bila gotova. Dalibor Stanić, koji je napadnut u Paromlinskoj, po prvi je put stao pred kamere, kako bi ispričao što mu se dogodilo.
Svi aktivisti su bili još uvijek iscrpljeni, umorni, bijesni, razočarani, i općenito sjebani. U jednom trenutku, nakon svega, htio sam cinično zapjevati "Moj dom je Hrvatska", ali sam shvatio da nema vremena za jadne zajebancije na račun ove još jadnije države, te sam se otišao naći s napadnutom ekipom iz BiH, kako bih uzeo njihove izjave za članak koji ste upravo pročitali.
Surađivali: Ana Obad, Dejan Ferić, Mirza Beširović & www.medvjedi.com
Gordan Duhaček
