- 27 Maj 2011, 11:23
#2228930
koliko ste upoznati sa ovim vestinama?
ako jeste, koliko uspevate da ih implementirate u svakodnevnu upotrebu ?
da li zbog primene primecujete pozitivne efekte u svom zivotu, kao i suzivotu sa drugim ljudima ?
Suština nenasilne komunikacije
Kada analiziramo faktore koji utječu na našu sposobnost da ostanemo saosjećajni i u najtežim uslovima, pronalazimo da je vrlo važna uloga jezika i način na koji koristimo riječi.
Komunikacija koja navodi da dajemo od srca i na taj način se povežemo sa nama samima, našom vlastitom saosjećajnosti, kao i sa drugima naziva se nenasilna komunikacija.
Termin nenasilje u ovom slučaju predstavlja naše prirodno stanje saosjećajnosti kada nasilje nestane iz našeg srca. Vrlo često se umjesto pojma nenasilne komunikacije koristi termin «Saosjećajna komunikacija».
Usmjeravanje pažnje
Nenasilna komunikacija nam pomaže da preoblikujemo način na koji se izražavamo i čujemo druge. Naše riječi prestaju biti automatske reakcije i postaju svjesni odgovori koji su čvrsto utemeljeni u svijesti i vođeni su onim što opažamo, osjećamo i želimo. Nenasilna komunikacija nas usmjerava na jasno i iskreno izražavanje, te obraćanje pažnje na drugog sa poštovanjem i empatijom.
Usmjereni smo na obraćanje pažnje na naše ponašanje i na uslove koji na nas utiču. Učimo se da prepoznamo i jasno izrazimo šta konkretno želimo u datoj situaciji. Pomoću nenasilne komunikacije mi počinjemo vidjeti sebe i druge, svoje namjere i odnose sa sasvim drugog aspekta. Otpor, defanzivnost i nasilne reakcije su svedene na minimum.
Kada se usmjerimo na pojašnjavanje onoga što opažamo, osjećamo i trebamo, a ne na dijagnosticiranje i presuđivanje otkrivamo dubinu vlastitog saosjećanja. Nenasilna komunikacija naglašava pažljivo slušanje i sebe i drugih i na taj način potiče poštovanje, pažnju i empatiju i razvija obostranu želju za davanjem od srca. Pomoću nenasilne komunikacije mi uvježbavamo da svoju pažnju usmjeravamo na mjesto gdje postoji potencijal da dobijemo ono što tražimo.
Ono što tražimo i želimo jeste saosjećanje, razumjevanje i poštovanje za sebe i druge. Primjena nenasilne komunikacije ne zahtjeva da druga osoba bude vješta u nenasilnom komuniciranju niti da bude motivisana za to. Ako se mi držimo načela nenasilne komunikacije motivisani isključivo željom za saosjećajno davanje i primanje i učinimo sve što je u našoj moći da i drugi shvate da je to naš jedini motiv, priključiti će nam se u tom procesu i na kraju ćemo biti sposobni da se jedni prema drugima odnosimo sa saosjećanjem. Trbe naglasiti da taj proces nije uvijek tako brz, međutim uz trud doći će do razvoja saosjećanja.
Postoje četiri komponente modela nenasilne komunikacije.
Kao prvo, pažljivo posmatramo šta se dešava u konkretnoj situaciji, šta opažamo da drugi govore ili čine, a što obogaćuje ili ne obogaćuje naš život. Vrlo je važno da smo u stanju verbalizirati to ponašanje ali bez uvođenja osude ili procjene, odnosno jednostavno reći šta oni rade a što se nama sviđa ili ne sviđa.
Zatim, kažemo kako se mi osjećamo kada posmatramo to događanje, odnosno da li smo uplašeni, povrijeđeni, radosni, zabavljeni, frustrirani i sl.
Kao treće, kažemo koje su potrebe povezane sa osjećajima koje smo prepoznali. Svijest o ove tri komponente nenasilne komunikacije je uvijek prisutna kako bismo jasno i iskreno rekli kako se osjećamo oko date situacije.
Četvrta, i posljednja komponenta ovog modela se odnosi na to šta želimo od druge osobe a što bi obogatilo naš život i učinilo ga ljepšim u odnosu na dati problem.
Proces nenasilne komunikacije utemeljen na ova četiri principa zasnovan je, prvo, na našem iznošenju ove četiri komponente, a potom primanju informacija od drugogo iste četiri komponente. Važno je da i druga osoba definira svoje gledište o situaciji idući korak po korak kroz sva četiri principa jer na taj način mi pokušavamo saznati šta ta osoba opaža, osjeća i treba i šta bismo mi trebali učiniti kako bismo obogatili njen ili njegov život.
Dok usmjeravamo pažnju na ta četriri područija i pomažemo drugom da čini isto, uspostavljamo tok komunikacije od nas prema toj osobi i nazad i na taj način se suosjećanje prirodno pojavljuje: šta ja opažam, osjećam i trebam, šta od tebe tražim što bi obogatilo moj život, kao i šta ti opažaš, osječaš i trebaš, šta tražiš od mene a što bi obogatilo tvoj život.
Proces nenasilne komunikacije može se jednostavno predstaviti u četiri komponente:
1. Konkretni postupci koje opažamo a koji utiču na nas;
2. Kako se osjećamo u vezi sa našim opažanjem;
3. Potrebe, vrijednosti, želje i sl. koje pobuđuju naše osjećaje;
4. Konkretni postupci koje tražimo kako bismo obogatili svoje živote;
Proces možemo početi ili izražavajući sebe kroz ove četiri komponente ili empatijski primajući od drugih informacije iz ista četiri područja. Vrlo je važno naglasiti da nenasilna komunikacija ne daje gotove recepte nego da se prilagođava različitim situacijama, različitim ličnim ili kulturalnim stilovima. Karakteristično je to što se ova četiri područja nenasilne komunikacije mogu iskusiti bez ijedne izgovorene riječi.
Najvažnija stvar je imati svijest o ove četiri komponente, a ne riječi koje se doslovno izmjenjuju.
Pošto je nenasilna komunikacija temeljena na prirodnom stanju saosjećanja ona se može primjeniti na svim razinama komunikacije i u različitim situacijama: intimni odnosi, porodica, škola, organizacije i institucije, terapija i savjetovanje, diplomatski i poslovni pregovori, te sporovi i sukobi bilo koje prirode.
Komunikacija koja blokira saosjećanje
1. Moralističke prosudbe
Jedna vrsta komunikacije koja nas otuđuje od našeg prirodnog saosjećanja su moralističke prosudbe koje upućuju na to da su drugi ljudi koji ne djeluju u skladu sa našim vrijednostima u kruvu ili loši. Primjer takve komunikacije nalazimo u rečenicama kao što su «Ona je lijena», «Problem sa tobom je da si ti previše sebičan» i sl.
Okrivljavanje, uvrede, ismijavanje, etiketiranje, kritikovanje, uspoređivanje i dijagnosticiranje su sve primjeri osuđivanja. Komunikacija koja nas otuđuje od saosjećanja i vodi ka osuđivanju je jezik bogat riječima koje klasificiraju i dijele druge ljude i njihove postupke. Dok koristimo taj jezik osuđujemo druge i njihovo ponašanje i preokupirani smo time ko je dobar, loš, normalan, nenormalan, odgovoran, neodgovoran, pametan, glup i sl.
U tim situacijama mislimo i komuniciramo tako da tražimo šta je pogrešno kod drugih kada se tako ponašaju, ili povremeno, šta je pogrešno kod nas samih kada ne razumijemo ili ne reagujemo na način na koji bismo željeli. Naša je pažnja usmjerena na određivanje, analiziranje i klasificiranje stepena pogrešnosti, umjesto određivanje šta je nama i drugima potrebano, a što ne dobijamo.
Tako npr. ako moj partner traži više pažnje nego što mu ja pružam ja ću reći da je on zahtjevan i ovisan. S druge strane ako ja tražim od njega više pažnje nego što mi pruža reći ću da je on rezervisan i bezosjećajan. Takve analize drugih ljudi su ustvari najčešće tragičan prikazi vlastitih potreba i vrijednosti. Kažemo da su tragično stoga što kada izražavamo naše vrijednosti i potrebe takvim jezikom, pojačavamo obrambeni stav i otpor prema njima kod istih tih ljudi čija su nam ponašanja važna.
Ili s druge strane ako pristanu da se ponašaju u skladu sa našim vrijednostima zato što se slažu sa našom procjenom njihovog ponašanja kao pogrešnog, vrlo je vjerovatno da to rade iz osjećaja krivnje, straha ili srama. Vazno je naglasiti da mi svo «skupo plaćamo» kada ljudi odgovaraju na naše vrijednosti ili potrebe iz straha, krivnje ili straha, a ne iz želje da nam daju od srca.
Prije ili kasnije ispoljiti će se posljedice nestajanja dobre volje kod onih koji su se ponašali u skladu sa našim vrijednostima ili potreba zbog vanjske ili unutrašnje prisile. Takođe, ti ljudi sami plaćaju emotivnu cijenu jer se osjećaju ogorčeno i dolazi do smanjena samopoštovanja kada se ponašaju u skladu sa našim očekivanjima iz straha, krivnje ili srama.
Karakteristično je to što svaki put kada nas ta osoba poveže sa nekim od tih osjećaja biće smanjene mogućnosti da na naše potrebe i vrijednosti odgovori saosjećanjem u budučnosti.
U korijenu većine, ako ne i svakog nasilja bilo da se radi o verbalnom, psihičkom ili fizičkom, je način razmišljanja koji dovodi do toga da mi uzrok sukoba pripisujemo tome da naši protivnici nisu u pravu, kao i odgovarajuća nesposobnost da se o sebi ili o drugima razmišlja u smislu ranjivosti – šta je to što osjećamo, čega se bojimo, za čim žudimo, šta je to što nam nedostaje i sl.
2. Upoređivanje
Drugi primjer osuđivanja je upoređivanje. Istraživanja u kojima se ispitanike upućivalo da usporede sebe, svoj fizički izgled, postignuća, sposobnosti i sl. sa nekim jako uspješnim ljudima, pokazala su kako se ljudi uspoređujući se sa drugima koji su jako uspješni i lijepi sve više i više osjećaju jadno.
Uspoređivanje kao način razmišljanja blokira saosjećanje kako prema sebi tako i prema drugima.
3. Poricanje odgovornosti
Komunikacija koja takođe otuđuje od saosjećanja jeste komunikacija u kojoj dolazi do poricanja odgovornosti. Ta vrsta komunikacije zamagljuje našu svijest da smo odgovorno za vlastite misli, osjećaje i djela.
Poričemo odgovornost za vlastite postupke kada njihov uzrok pripisujemo:
1. neodređenim bezličnim silama;
2. našem stanju, dijagnozi, osobnoj ili psihološkoj povjesti;
3. tuđim postupcija;
4. naredbama autoriteta;
5. pritisku grupe;
6. institucionalnoj politici, pravilima ili propisima;
7. rodnim, društvenim ili starosnim ulogama;
8. nekontroliranim porivima;
4. Ostali oblici komunikacije koja otuđuje od života
Iskazivanje naših želja u obliku zahtjeva je još jedan od oblika jezika koji blokira naše saosjećanje. Zahtjev direktno ili indirektno prijeti slušaocu krivnjom ili kaznom ukoliko ne udovolji našem zahtjevu. To je vrlo čest oblik komunikacije u našim kulturama, a posebno među onima koji su autoriteti. Komunikacija koja takođe otuđuje od saosjećanja je povezana sa konceptom da neka djela zaslužuju nagradu, a neka kaznu. Ova se razmišljanja iskazuju riječju «zaslužiti». Taj koncept podrazumjeva «zloću» kod ljudi koji se ponašaju na određeni način i kaznu u cilju promjene tog ponašanja.
Naravno, svima je u interesu da se ljudi mijenjaju, ali ne radi izbjegavanja kazne, nego zato što prepoznaju da će promjena biti za njihovo dobro. Postoji predpostavka da je komunikacija koja otuđuje od saosjećanja ukorijenjena u stavovima koji naglašavaju našu urođenu zloću i nedostatike, te potrebu da kroz odgoj i obrazovanje učimo kako da kontrolišemo našu urođenu nepoželjnu prirodu. Na taj način tokom obrazovanja često smo u dilemi da li ima nešto loše u našim osjećajima ili potrebama.
http://www.imampetlju.net/kolumne/114-n ... acija.html
ako jeste, koliko uspevate da ih implementirate u svakodnevnu upotrebu ?
da li zbog primene primecujete pozitivne efekte u svom zivotu, kao i suzivotu sa drugim ljudima ?
Suština nenasilne komunikacije
Kada analiziramo faktore koji utječu na našu sposobnost da ostanemo saosjećajni i u najtežim uslovima, pronalazimo da je vrlo važna uloga jezika i način na koji koristimo riječi.
Komunikacija koja navodi da dajemo od srca i na taj način se povežemo sa nama samima, našom vlastitom saosjećajnosti, kao i sa drugima naziva se nenasilna komunikacija.
Termin nenasilje u ovom slučaju predstavlja naše prirodno stanje saosjećajnosti kada nasilje nestane iz našeg srca. Vrlo često se umjesto pojma nenasilne komunikacije koristi termin «Saosjećajna komunikacija».
Usmjeravanje pažnje
Nenasilna komunikacija nam pomaže da preoblikujemo način na koji se izražavamo i čujemo druge. Naše riječi prestaju biti automatske reakcije i postaju svjesni odgovori koji su čvrsto utemeljeni u svijesti i vođeni su onim što opažamo, osjećamo i želimo. Nenasilna komunikacija nas usmjerava na jasno i iskreno izražavanje, te obraćanje pažnje na drugog sa poštovanjem i empatijom.
Usmjereni smo na obraćanje pažnje na naše ponašanje i na uslove koji na nas utiču. Učimo se da prepoznamo i jasno izrazimo šta konkretno želimo u datoj situaciji. Pomoću nenasilne komunikacije mi počinjemo vidjeti sebe i druge, svoje namjere i odnose sa sasvim drugog aspekta. Otpor, defanzivnost i nasilne reakcije su svedene na minimum.
Kada se usmjerimo na pojašnjavanje onoga što opažamo, osjećamo i trebamo, a ne na dijagnosticiranje i presuđivanje otkrivamo dubinu vlastitog saosjećanja. Nenasilna komunikacija naglašava pažljivo slušanje i sebe i drugih i na taj način potiče poštovanje, pažnju i empatiju i razvija obostranu želju za davanjem od srca. Pomoću nenasilne komunikacije mi uvježbavamo da svoju pažnju usmjeravamo na mjesto gdje postoji potencijal da dobijemo ono što tražimo.
Ono što tražimo i želimo jeste saosjećanje, razumjevanje i poštovanje za sebe i druge. Primjena nenasilne komunikacije ne zahtjeva da druga osoba bude vješta u nenasilnom komuniciranju niti da bude motivisana za to. Ako se mi držimo načela nenasilne komunikacije motivisani isključivo željom za saosjećajno davanje i primanje i učinimo sve što je u našoj moći da i drugi shvate da je to naš jedini motiv, priključiti će nam se u tom procesu i na kraju ćemo biti sposobni da se jedni prema drugima odnosimo sa saosjećanjem. Trbe naglasiti da taj proces nije uvijek tako brz, međutim uz trud doći će do razvoja saosjećanja.
Postoje četiri komponente modela nenasilne komunikacije.
Kao prvo, pažljivo posmatramo šta se dešava u konkretnoj situaciji, šta opažamo da drugi govore ili čine, a što obogaćuje ili ne obogaćuje naš život. Vrlo je važno da smo u stanju verbalizirati to ponašanje ali bez uvođenja osude ili procjene, odnosno jednostavno reći šta oni rade a što se nama sviđa ili ne sviđa.
Zatim, kažemo kako se mi osjećamo kada posmatramo to događanje, odnosno da li smo uplašeni, povrijeđeni, radosni, zabavljeni, frustrirani i sl.
Kao treće, kažemo koje su potrebe povezane sa osjećajima koje smo prepoznali. Svijest o ove tri komponente nenasilne komunikacije je uvijek prisutna kako bismo jasno i iskreno rekli kako se osjećamo oko date situacije.
Četvrta, i posljednja komponenta ovog modela se odnosi na to šta želimo od druge osobe a što bi obogatilo naš život i učinilo ga ljepšim u odnosu na dati problem.
Proces nenasilne komunikacije utemeljen na ova četiri principa zasnovan je, prvo, na našem iznošenju ove četiri komponente, a potom primanju informacija od drugogo iste četiri komponente. Važno je da i druga osoba definira svoje gledište o situaciji idući korak po korak kroz sva četiri principa jer na taj način mi pokušavamo saznati šta ta osoba opaža, osjeća i treba i šta bismo mi trebali učiniti kako bismo obogatili njen ili njegov život.
Dok usmjeravamo pažnju na ta četriri područija i pomažemo drugom da čini isto, uspostavljamo tok komunikacije od nas prema toj osobi i nazad i na taj način se suosjećanje prirodno pojavljuje: šta ja opažam, osjećam i trebam, šta od tebe tražim što bi obogatilo moj život, kao i šta ti opažaš, osječaš i trebaš, šta tražiš od mene a što bi obogatilo tvoj život.
Proces nenasilne komunikacije može se jednostavno predstaviti u četiri komponente:
1. Konkretni postupci koje opažamo a koji utiču na nas;
2. Kako se osjećamo u vezi sa našim opažanjem;
3. Potrebe, vrijednosti, želje i sl. koje pobuđuju naše osjećaje;
4. Konkretni postupci koje tražimo kako bismo obogatili svoje živote;
Proces možemo početi ili izražavajući sebe kroz ove četiri komponente ili empatijski primajući od drugih informacije iz ista četiri područja. Vrlo je važno naglasiti da nenasilna komunikacija ne daje gotove recepte nego da se prilagođava različitim situacijama, različitim ličnim ili kulturalnim stilovima. Karakteristično je to što se ova četiri područja nenasilne komunikacije mogu iskusiti bez ijedne izgovorene riječi.
Najvažnija stvar je imati svijest o ove četiri komponente, a ne riječi koje se doslovno izmjenjuju.
Pošto je nenasilna komunikacija temeljena na prirodnom stanju saosjećanja ona se može primjeniti na svim razinama komunikacije i u različitim situacijama: intimni odnosi, porodica, škola, organizacije i institucije, terapija i savjetovanje, diplomatski i poslovni pregovori, te sporovi i sukobi bilo koje prirode.
Komunikacija koja blokira saosjećanje
1. Moralističke prosudbe
Jedna vrsta komunikacije koja nas otuđuje od našeg prirodnog saosjećanja su moralističke prosudbe koje upućuju na to da su drugi ljudi koji ne djeluju u skladu sa našim vrijednostima u kruvu ili loši. Primjer takve komunikacije nalazimo u rečenicama kao što su «Ona je lijena», «Problem sa tobom je da si ti previše sebičan» i sl.
Okrivljavanje, uvrede, ismijavanje, etiketiranje, kritikovanje, uspoređivanje i dijagnosticiranje su sve primjeri osuđivanja. Komunikacija koja nas otuđuje od saosjećanja i vodi ka osuđivanju je jezik bogat riječima koje klasificiraju i dijele druge ljude i njihove postupke. Dok koristimo taj jezik osuđujemo druge i njihovo ponašanje i preokupirani smo time ko je dobar, loš, normalan, nenormalan, odgovoran, neodgovoran, pametan, glup i sl.
U tim situacijama mislimo i komuniciramo tako da tražimo šta je pogrešno kod drugih kada se tako ponašaju, ili povremeno, šta je pogrešno kod nas samih kada ne razumijemo ili ne reagujemo na način na koji bismo željeli. Naša je pažnja usmjerena na određivanje, analiziranje i klasificiranje stepena pogrešnosti, umjesto određivanje šta je nama i drugima potrebano, a što ne dobijamo.
Tako npr. ako moj partner traži više pažnje nego što mu ja pružam ja ću reći da je on zahtjevan i ovisan. S druge strane ako ja tražim od njega više pažnje nego što mi pruža reći ću da je on rezervisan i bezosjećajan. Takve analize drugih ljudi su ustvari najčešće tragičan prikazi vlastitih potreba i vrijednosti. Kažemo da su tragično stoga što kada izražavamo naše vrijednosti i potrebe takvim jezikom, pojačavamo obrambeni stav i otpor prema njima kod istih tih ljudi čija su nam ponašanja važna.
Ili s druge strane ako pristanu da se ponašaju u skladu sa našim vrijednostima zato što se slažu sa našom procjenom njihovog ponašanja kao pogrešnog, vrlo je vjerovatno da to rade iz osjećaja krivnje, straha ili srama. Vazno je naglasiti da mi svo «skupo plaćamo» kada ljudi odgovaraju na naše vrijednosti ili potrebe iz straha, krivnje ili straha, a ne iz želje da nam daju od srca.
Prije ili kasnije ispoljiti će se posljedice nestajanja dobre volje kod onih koji su se ponašali u skladu sa našim vrijednostima ili potreba zbog vanjske ili unutrašnje prisile. Takođe, ti ljudi sami plaćaju emotivnu cijenu jer se osjećaju ogorčeno i dolazi do smanjena samopoštovanja kada se ponašaju u skladu sa našim očekivanjima iz straha, krivnje ili srama.
Karakteristično je to što svaki put kada nas ta osoba poveže sa nekim od tih osjećaja biće smanjene mogućnosti da na naše potrebe i vrijednosti odgovori saosjećanjem u budučnosti.
U korijenu većine, ako ne i svakog nasilja bilo da se radi o verbalnom, psihičkom ili fizičkom, je način razmišljanja koji dovodi do toga da mi uzrok sukoba pripisujemo tome da naši protivnici nisu u pravu, kao i odgovarajuća nesposobnost da se o sebi ili o drugima razmišlja u smislu ranjivosti – šta je to što osjećamo, čega se bojimo, za čim žudimo, šta je to što nam nedostaje i sl.
2. Upoređivanje
Drugi primjer osuđivanja je upoređivanje. Istraživanja u kojima se ispitanike upućivalo da usporede sebe, svoj fizički izgled, postignuća, sposobnosti i sl. sa nekim jako uspješnim ljudima, pokazala su kako se ljudi uspoređujući se sa drugima koji su jako uspješni i lijepi sve više i više osjećaju jadno.
Uspoređivanje kao način razmišljanja blokira saosjećanje kako prema sebi tako i prema drugima.
3. Poricanje odgovornosti
Komunikacija koja takođe otuđuje od saosjećanja jeste komunikacija u kojoj dolazi do poricanja odgovornosti. Ta vrsta komunikacije zamagljuje našu svijest da smo odgovorno za vlastite misli, osjećaje i djela.
Poričemo odgovornost za vlastite postupke kada njihov uzrok pripisujemo:
1. neodređenim bezličnim silama;
2. našem stanju, dijagnozi, osobnoj ili psihološkoj povjesti;
3. tuđim postupcija;
4. naredbama autoriteta;
5. pritisku grupe;
6. institucionalnoj politici, pravilima ili propisima;
7. rodnim, društvenim ili starosnim ulogama;
8. nekontroliranim porivima;
4. Ostali oblici komunikacije koja otuđuje od života
Iskazivanje naših želja u obliku zahtjeva je još jedan od oblika jezika koji blokira naše saosjećanje. Zahtjev direktno ili indirektno prijeti slušaocu krivnjom ili kaznom ukoliko ne udovolji našem zahtjevu. To je vrlo čest oblik komunikacije u našim kulturama, a posebno među onima koji su autoriteti. Komunikacija koja takođe otuđuje od saosjećanja je povezana sa konceptom da neka djela zaslužuju nagradu, a neka kaznu. Ova se razmišljanja iskazuju riječju «zaslužiti». Taj koncept podrazumjeva «zloću» kod ljudi koji se ponašaju na određeni način i kaznu u cilju promjene tog ponašanja.
Naravno, svima je u interesu da se ljudi mijenjaju, ali ne radi izbjegavanja kazne, nego zato što prepoznaju da će promjena biti za njihovo dobro. Postoji predpostavka da je komunikacija koja otuđuje od saosjećanja ukorijenjena u stavovima koji naglašavaju našu urođenu zloću i nedostatike, te potrebu da kroz odgoj i obrazovanje učimo kako da kontrolišemo našu urođenu nepoželjnu prirodu. Na taj način tokom obrazovanja često smo u dilemi da li ima nešto loše u našim osjećajima ili potrebama.
http://www.imampetlju.net/kolumne/114-n ... acija.html
