- 16 Nov 2010, 17:42
#2050721
Evo ja odmah, da ne okasnim kad je religija u pitanju:)
Ja sam pravoslavni hriscanin - pravoslavac.
Ne setim se vere samo kad sam u problemu, od kad znam za sebe ja sam vernik, mada nisam vaspitan u tom duhu, uvek sam imao neki pojam o Bogu iako mi niko o Njemu nije ni pricao. Kad je strpljivost u pitanju - ja bas i nisam strpljive prirode, lako planem, a u vecini slucajeva zbog toga zazalim, no strpljenje nije urodjeno - ono je vrlina koja se uci i neguje... mada kada sam bas nervozan molim se na brojanici, i to cesce Bogorodicinom, a redje Hristovom molitvom.
Skromnost me bas i ne opisuje, ali recimo, ne volim obicajna preterivanja kad su pogrebni obicaji u pitanju, pa sam ubedio moje da umesto raskosnih "gozbi" posle parastosa mom dedi, hranu damo siromasnima, i to je bio jako lep gest, jer se nismo prejedali za pokoj duse, nego smo pomogli onima koji nemaju.
Energija... Pa recimo da to dozivljavam kao bozansku silu koja me pokrece, pa iako u zivotu nailazim na prepreke ne stajem vec iste dozivim kao iskusenja koja cu prevazici pouzdanjem u Boga. Tako da mi je vera na neki nacin motivacija da budem uporan ali ne i tvrdoglav i da racionalno sagledam na stvari. Neuspeh kao cinjenicu prihvatim sa opravdanjem da Bog zna zasto je to dobro.
Moral... sta to bese moral... Odvajam moral od etike, mada mnogi to ne cine, tako da vise obracam paznju na etiku nego na sam moral koji dozivljavam kao licni stav koji je drugaciji od osobe do osobe - od slucaja do slucaja.
Vera mi na neki izvesni nacin zabranjuje da ljude delim po boji koze, rasi, entitetu, materijalnom statusu, tako da sam povezan sa svima i u svima vidim jednakog sebi, jednakog po stvaranju. Ali, liturgijski opstim samo sa istocnim hriscanima, tj. pravioslavcima. Iako cesto posecujem druge bogomolje i prisustvujem sluzbama drugih konfesija, ne uzimam ucesca kad je evharistija u pitanju jer za to, zna se, sledi anatema.
Crkva, kao skup vernih, nije samo zajednica zivih, vec i spona koja povezuje zive i mirtve koji takodje cine crkvu. Tako da DA. jesam povezan i sa mrtvima, koji su mrtvi samo na telesni nacin, a ne na onaj, meni vazniji, duhovni. To mi donosi da lakse podnesem gubitak drage osobe, da lakse sagledam proslost, zivim u sadasnjosti i imam nade u buducnost.
U pravoslavlju ne postoji nijedna dogma sa kojom se ne slazem. Sve kanone ne znam bas napamet, ali one koji su i danas aktuelni znam i uglavnom ih prihvatam, mada se oni uglavnom doticu liturgijske prakse. Postoje neki stavovi arhijereja sa kojima se ne slazem i o tome javno govorim, ali te njihove reci traju i imaju znacenje dok su zivi... a i crkva se cesto ogradi bilo pisanim putem, bilo pomeranjem doticnih sa njihovih funkcija.
Pravoslavlje je sasvim dobro integrisano u drustvu, ali postoje i ona strana koja se meni ne dopada a, to je integracija nekih crkvenih licnosti i institucija u drzavu, ali to je neka druga tema i pitanje je drzave a ne crkve.
Postoje predrasude, kao i u svakom segmentu drustva, ali ja se ne obazirem. Mnogi ce reci da smo zatucani, neobrazovani, previse konzervativni, da podsticemo fasizam, nacionalizam i drugo, i to zaista postoji kod nekih ljudi, i nazalost ti ljudi su cesto medijski veoma eksponirani, jer je medijima to veoma interesantno. Iako je to tako daleko od divnog i costog pravoslavlja koje u svojoj biti poziva na ljubav, slogu i mir.
Jos da dodam, kad je stil zivota u pitanju, da i tu ima uticaja. Recimo, obracam paznju kad je post, a kad ne. Iako u zadnje vreme ne postim redovno. Takodje ne radim nedeljom i praznikom (crveno slovo u kalendaru).
Ono sto mi je vera donela jeste jedan beskrajni osecaj slobode, iako mnogi to ne shvataju i veru vide kao ogradjivanje uma od stvarnosti, ja u pravoslavlju vidim najveci izbor slobode. U veri pronalazim i mir, ljubav, utehu... Volim i crkvena bogosluzenja, kasna bdenija i retke liturgije (Sv. Jakova, koaj se jako retko sluzi).
Daleko sam od idealnog vernika, ali se trudim.
Nadam se da sam se osvrnuo na sva pitanja iz uvodnog posta