I da odgovim ja...
Ja bih moj zivot predstavila kao put po planini, nekad malo sidjem, nekad zastanem ali uglavnom se penjem... Nekad postoji stazica, putic, nekad nema nicega, uglavnom je sve na meni pa moram da tumacim okolne znake kako bi se ispravno pela i ne bih otisla u nekom pogresnom pravcu... tu i tamo sretnem neke druge ljude pa idemo jedan deo puta zajedno, nekad vidim neki potocic pa tu malo odmaram, a nekad su same stene i penjanje je mukotrpno... ipak na mojoj zamisljenoj planini preovladjuje travica, mahovina, zivotinjice a vreme je uglavnom prijatno...
Tu sliku odabiram iz vise razloga... Prvi je sto ima veze sa stvarnom slikom iz zivota, opisivala sam je vec na nekom topicu... Kao dete sam isla sa babom u planinu i dok je ona brala neko bilje ja sam mogla slobodno da trcim okolo... To je bila jedina slika slobode koje se secam, obicno su me stalno pazili... Tako da mi planina oznacava neku teznju za oslobadjanjem, priroda - vezu sa samom sobom, uspon je ambicioznost, bliski ljudi su oni koji tu idu slicnim putevima...
Moj zivot jeste komplikovan, mogla sam da odaberem i lavirint takodje

Komplkovan je na vise nivoa - i sa samom sobom i sa drugima... Jednostavnost ja uopste ne razumem i kad sam pokusavala da se svedem na jednostavnost to je uvek bilo tako pogresno. Tako sam prestala da pristajem da se svodim na jednostavno...
Na neki nacin sam znala ko sam bar ponesto i opet nisam znala. Svakako nisam imala nikakvu jasnu sliku. Tako da sam se menjala i bojim se kad bi se mogla da se susretnem sa mnom iz proslosti da bi ta Ja iz proslosti bila zapanjena, mozda i razocarana... A opet u nekom smislu sam bliska sebi iz proslosti, vremenom sam ispunjavala sebi neke cak i naizgled neostvarive snove u koje ni tada nisam mnogo verovala... tako da bi u tim delovima i dete Dina i tinejdzerka Dina bile jako zadovoljne da su videle buducnost (tj ovu sadasnjost).
I opet ovo pitanje je kod mene dvojno... Ja imam utisak da stalno kasnim, kad vidim da neko jasno zna sta hoce i radi stvari na vreme tj rano ja zalim sto nisam takva. A opet mislim da je ovo kako se desava pravo vreme za mene...
Radujem se

Ne bih se vratila. Bilo je jako lepih perioda zivota ali svejedno... mislim da mi je sada lepo i kada zapravo nije lepo, tj kad se spolja ne desava nista zbog cega bih ne znam kako trebalo da budem srecna.
Da, uvek je kod mene bilo nekih znakova koji bi se tek mnogo kasnije dobijali pravo znacenje. Npr volela sam neki film jako ali nikad ne bih pomisljala da ce mi zivot biti i priblizan tom filmu a mnogo godina kasnije bas nalikuje... i sve tome slicno...