- 17 Okt 2009, 04:12
#1660729
To bi, onda, značilo da i "nismo toliko različiti". Ovo, o demokratičnosti kulta. Recimo, za onog komponiranog tzv. prosječnog Japanca sasvim je normalno smatrati se budistom, imati omiljeni šintoistički hram u kojem se klanja lokalnom božanstvu ili nekoj animi (upravo onako kako Japanci čine spram gotovo svega), a spiritualne potrebe zadovoljavati zenom.
Ipak, smatram kako je budizam problematičan, tj. bio je problematičan. Kao što si spomenuo, to je religija koja daje niz opcija, to je individualno shvaćanje, upravo u tibetskom (mislim da sam prije pisao tibetanskom, tibetski je bolje, valjda) budizmu, osoba može birati učitelja, i ako nije zadovoljna učenjem, promijeniti ga. I tibetski budizam je dosta intrigantan; smatra se kako je učenje došlo iz Kine, ali veze s mahayanom sjevera indijskog potkontinenta su tako jake.
Anyway, problematičan upravo zbog individualnog; konfucionizam i daoizam Kine, bili su zapravo filozofija viših, malobrojnih kasta. "Puk" ih nije poznavao, postojali su animizam i kult predaka; odjednom u takvu socijalnu strukturu ulazi nešto sasvim strano konceptu preslike Neba na Zemlji. To je morao biti gadan shock za tadašnju Kinu.
(Baš lijepo na ovom forumu, možeš u off koliko ti želje). Eh, sad, je li demokratičnost kulta (baš mi se sviđa izraz) toliko pametna stvar? Je li monizam nešto izuzetno napredno ili se upravo pluralizam i dualizam (u religiji, kao opreka stvorenog i stvoritelja) treba držati za početak racionalnog i sistematičnog? Zgodna pitanja.
I da, gotovo svi, uvijek, kreću od one "Parable of The Mustard Seed" (valjda zbog biblijske konotacije), tamo stoji, ako je vjerovati prijevodima, a vjerujemo i prijevodima starogrčkog i hebrejskog - (pišem po sjećanju): "kako je u cijelom svijetu ljudi i u cijelom svijetu bogova, jedino prolaznost istina"...
Ipak, smatram kako je budizam problematičan, tj. bio je problematičan. Kao što si spomenuo, to je religija koja daje niz opcija, to je individualno shvaćanje, upravo u tibetskom (mislim da sam prije pisao tibetanskom, tibetski je bolje, valjda) budizmu, osoba može birati učitelja, i ako nije zadovoljna učenjem, promijeniti ga. I tibetski budizam je dosta intrigantan; smatra se kako je učenje došlo iz Kine, ali veze s mahayanom sjevera indijskog potkontinenta su tako jake.
Anyway, problematičan upravo zbog individualnog; konfucionizam i daoizam Kine, bili su zapravo filozofija viših, malobrojnih kasta. "Puk" ih nije poznavao, postojali su animizam i kult predaka; odjednom u takvu socijalnu strukturu ulazi nešto sasvim strano konceptu preslike Neba na Zemlji. To je morao biti gadan shock za tadašnju Kinu.
(Baš lijepo na ovom forumu, možeš u off koliko ti želje). Eh, sad, je li demokratičnost kulta (baš mi se sviđa izraz) toliko pametna stvar? Je li monizam nešto izuzetno napredno ili se upravo pluralizam i dualizam (u religiji, kao opreka stvorenog i stvoritelja) treba držati za početak racionalnog i sistematičnog? Zgodna pitanja.
I da, gotovo svi, uvijek, kreću od one "Parable of The Mustard Seed" (valjda zbog biblijske konotacije), tamo stoji, ako je vjerovati prijevodima, a vjerujemo i prijevodima starogrčkog i hebrejskog - (pišem po sjećanju): "kako je u cijelom svijetu ljudi i u cijelom svijetu bogova, jedino prolaznost istina"...
