Za početak, ja ne vjerujem u kategoriju "samo po sebi", bar ne u nekom jeftinom fenomenološkom smislu, kao čvrste, a opet nedohvatljive jezgre pojedinačnih elemenata ili objekata u prirodi. Frazu "samo po sebi" prevodim kao "imam osjećaj da agencija jezika ne reprezentira ciljani referent u njegovoj punini", što je na žalost osnovni uslov jezika - radikalna partikularnost, a "osjećaj" nedorečenosti je taj jaz između beskrajne neposrednosti prirode i posredstva jezika, koji beznačajan slijed boja, oblika i zvukova nasilno podvrgava određenoj konceptualnoj arhitekturi. Tako da stvari "same po sebi" nisu baš ništa, tj. ništa što možemo na bilo koji način simbolizirati - sve što postoji je na površini, pa čak i potreba za dubinom značenja. Također, taj "sam po sebi" instinkt je u osnovi instinkt za zatvaranjem kruga, za totalnom reprezentacijom, za zatvorenim sistemom, a takvo što ne postoji u prirodi, a ni u jeziku, koji je ništa do samoreproducirajuće mreže arbitrarnih označitelja čije "značenje" se može naslutiti samo u odnosu na druge označitelje, te zato nikada ne može biti fiksno i potpuno u odnosu na referent, uvijek klizi....
Itd, itd, itd, sad bi mogao u beskraj, ali poanta je da sam ja dogmatski antropocentričan i da je za mene ljudska stvarnost produkt, kako ti kažeš - ljudske djelatnosti, a za ljude ne postoji ni jedna druga stvarnost nego ljudska. Zato će neki uviđavan forumaš - pod uslovom da ima neku opću kulturu - kad ja kažem "Svemir je kič" odmah zamisliti one prostituirane fotografije plinovitih izmaglica koje je uslikao Hubble teleskop - i to baš zato što koncipiramo stvarnost isključivo referencijalno.
Ali motiv te izjave zaista nije dokučiti prirodu svemira, već obezvrijediti ljude kojima se sviđa kako on izgleda. Uostalom, što je nama laicima svemir, nego šaka znanstvenih činjenica i gomila vizualnih impresija - koje najčešće cijedimo za neki oblik spiritualne utjehe. Baš zbog podložnosti tih impresija jeftinom spiritualizmu tvrdim da su kič.
Kič je za mene bilo kakva estetika očišćena od ružnog, nedorečenog, koja ne sadržava nikakav unutarnji antagonizam, koja sakriva vlastiti produkcijski proces, koja laže, koja ti daje sve, a ne traži ništa, i na koju svatko može projicirati baš svašta. Nekakva dva vrhunska primjera kiča za mene su "Trijumf volje" Leni Riefenstahl i "The Artist is Present" Marine Abramović. Prvo je često naporan, ali i mjestimično efektivan pokušaj monumentalizacije političke ispraznosti, a drugo religijsko iskustvo za sekularne, pod krinkom suvremene umjetnosti. Dakle, kič može imati određenu i vrijednost, ali je uvijek u službi sila tame i mistifikacije.
Btw. Kant je rekao da ako bi nekim čudom ugledali što su stvari same po sebi, da bi se suočili s "užasnim veličanstvom".
)
