[url=http://gay-serbia.com/forum/viewtopic.php?p=2453429#p2453429]Popeye napisao:[/url][url=http://www.gay-serbia.com/forum/viewtopic.php?p=2453418#p2453418]deran napisao:[/url]niko ne kaže da to nije istina... 
osim ako na tu istinu ukaze nesto iz hrvatske - onda je problem. 
Može da bude čudno ako neko iz Hrvatske konstantno ukazuje na taj problem, jer se to onda može protumačiti kao čist nacionalizam. Postavlja se pitanje zašto bi neko iz Hrvatske bio posebno zainteresovan za stanje lgbt populacije u Srbiji. Primera radi, meni jeste važno šta se dešava na polju lgbt prava u Hrvatskoj, ali u istoj meri kao što mi je važan i položaj lgbt populacije u Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj ili Bosni i Hercegovini. Dakle, u regionalnom kontekstu važno je šta se dešava u okolnim zemljama, ali ne razumem zašto bih posebnu pažnju obraćao na dinamiku država-pederi baš u Hrvatskoj. Zašto bih se, primera radi, opsesivno bavio Ivom Josipovićem ili Zoranom Milanovićem. Zašto mi ne bi jednako bili interesantni i Milanović i Orban. Da ne bude dileme: to, naravno, ne znači da wannabe levičari iz Hrvatske ne mogu da pišu po forumu i žestoko kritikuju Srbiju, ali i ne znači da baš svako mora ničice da pada pred tim kada-bi-se-zajebavali visokoumnim primedbama. Ono što priznajem jeste da su hrvatski forumaši opsednuti Srbijom daleko zanimljiviji od srpskih forumaša opsednutih Hrvatskom. Možda to ima veze i sa tim što mi je nacionalizam nacije kojoj pripadam uvek bio odvratniji od tuđih nacionalizama...
Što se teme tiče: da, glasao sam za Tomislava Nikolića. Do sada nisam primetio da su ni on ni nova Vlada Srbije bilo šta katastrofalno uradili što bi dovelo do toga da se pokajem zbog svog glasa. A svakako nemam razloga da se pokajem jer je moj glas bio glas protiv autoritarnog koncentrisanja moći u rukama jednog čoveka (Borisa Tadića). Parada u Beogradu ove godine jeste zabranjena, kao i prošle godine, ali je ove godine održan i Pride Week, uprkos svoj histeriji desničarskih organizacija. Sutradan je održan antifašistički marš u Novom Sadu, na kome su učestvovali i gej aktivisti i vijorile se i gej zastave i to je prošlo bez problema, dok je pre pet godina antifašistička kolona napadnuta od srpskih nacista (tada je predsednik bio Boris Tadić, a premijer Voja Koštunica i baš su lepo kohabitirali). Dakle, pomaci postoje, sve je to, naravno, sporo i nedovoljno, ali prikazi kako je Srbija neljudska, mračna i blatnjava i kako će takva zauvek ostati apsolutno ne stoje i zlonamerni su. Svakako da su Nikolić, Dačić i Vučić poprilično nezainteresovani za probleme lgbt populacije, ali tu nema ni govora o nekom sistematskom radu protiv lgbt ljudi. Podivljale homofobije nema; ima je taman onoliko koliko ju je bilo i u ranijem period: to je jako puno, ali nikakva empirija ne može da dokaže da je pobeda Nikolića ili SNS-a dovela do metastaze homofobije.
Srbija ima puno problema na svom tranzicionom putu i te probleme nije lako rešiti. Dodatni problem je i to što u delu EU postoji filozofija da će Srbija bolje primenjivati evropske standarde ako se stalno odguruje od EU. To je ona pretnja Jelka Kacina, čoveka koji je početkom ’90-ih prošlog veka aktivno učestvovao u dezintegraciji Jugoslavije, da će Srbija dobiti šta je zaslužila: znači, Srbiju treba kazniti zbog odnosa prema lgbt populaciji (na stranu što bilo kakvo kažnjavanje Srbije podrazumeva i kažnjavanje pedera i lezbejki koji žive u njoj) i nikako joj ne treba pružiti ruku, uvući je u svoje tokove (kako bi do implementacije evropskih standarda došlo brže i u većem obimu) i podržati one koji su u njoj ugroženi.