- 28 Feb 2010, 11:11
#1793080
Nema te problematike koju jedan Splicanin nije vec obradio kroz svoje kolumne. Jedan od najboljih tekstova:
Genetski kod Balkana
Piše: Boris Dežulović
Pričao mi jednom moj prijatelj Željko Maganjić o živopisnim običajima livanjskih Roma, zapravo velike romske obitelji koja je cijela spavala u jednoj ovećoj sobi, gdje su braća pred odlazak na počinak, prije nego bi se ugasila jedina sijalica u sobi, staroj majci Finki vezivala oko vrata klepku, limeno zvono za kravu. Pričajući tu priču, Maganja bi na tom mjestu zapalio cigaretu, ostavljajući u krčmi prazan prostor za pitanje zašto su, pobogu, majci vezivali kravlje zvono oko vrata, a onda otpuhnuo dim i objasnio: kad bi se uvečer ugasilo svjetlo, skakao je u mraku te sobe tko je na koga stigao, nije se pitalo tko je čija žena, a tko čija snaha, tek kad bi se začulo zvono, to je značilo – ne diraj, to je majka Finka.
Sjetio sam se te zgodne etnografske fusnote čitajući rezultate istraživanja švicarskog instituta za genetiku iGenea, čiji su se stručnjaci nedavno najsuvremenijim DNK-metodama pozabavili dekodiranjem složenih rodoslovnih stabala balkanskih naroda.
Svi, naravno, pamtimo romantične priče za „laku noć, djeco“, kakve su nam pričali profesori povijesti i istorije – moderne verzije epskih dvanaesteraca o plemenima ponosnih slavenskih vitezova koji u velikoj seobi naroda na bijelim konjima stižu na Balkan, useljavaju u rimske gradove, grade veličanstvene crkve i dvorce, herojski se odupiru kojekakvim Turcima, Austrijancima i ostalim mrskim zavojevačima, i već do kraja rečenice imaju slavne nezavisne nacionalne države, sa certifikatom o tisućljetnoj narodnoj pravici i etničkoj čistoći.
Desetljećima i stoljećima sijedi su profesori pisanim dokumentima, historijskim izvorima, Porfirogenetovim zapisima, kamenim pločama, papinskim bulama i sultanovim hatišerifima hranili mitove i legende o slavnim narodima, uvjerili smo se i sami u svaku predrasudu o nama i drugima, što je trebala učvrstiti vjeru u jedinstvenost i neponovljivost naših etničkih identiteta, svetu i neupitnu drugačijost u odnosu na sve ostale.
Kad bismo pak s vremena na vrijeme otkrili koliko smo zapravo jednaki u upinjanju da dokažemo različitost, izvlačili smo ključni argument – krsne listove, izvode iz matičnih knjiga i rodoslovlja koja su imala dokazati da smo „čisti“. Čisti Hrvati, čisti Srbi, čisti Albanci, čisti Slovenci. Čisti po oba roditelja, čisti unazad tri koljena, čisti dokle god seže pamćenje djedova, čisti unazad vijek, dva ili pet, s prezimenima i obiteljskim rodoslovljima koja su nam jamčila čisti narodni pedigre, potomci Zrinskog, Karađorđa, Tvrtka, Skenderbega, Nemanjića, Šubića i ostalih junaka romantičnih priča za laku noć, nacionalnih historija što smo ih nacrtali kao stripove o princu Valijantu.
Onda je znanost, ta pošast našeg doba, „prevela“ mapu ljudskog genoma, neki su neobični ljudi u bijelim keceljama sa znakom instituta iGenea, dokoni švicarski niškoristi s viškom slobodnog vremena i manjkom nacionalnog osjećaja, išli provjeriti kako u našim DNK-spiralama stoje stvari s porijeklom i genetskim korijenima. I naši su se romantični mitovi raspali kao dječja zvečka.
Ukratko, nema u toj spirali darovnica, bula ni hatišerifa, nema Konstantina Porfirogeneta, ni Baščanske ploče, ni Miroslavljevog jevanđelja, nema tu čistog Hrvata i Srbina ni u prvom koljenu, nema čistog Južnog Slavena, nema čistog nikog. Ovdje je, braćo, spavao tko je s kim stigao, tko god je prošao ovim krajevima – ja se izvinjavam na jeziku – jeb'o nam je majku, svatko svakome, svi svima, Iliri Slavenima, Teutonci Ilirima, Kelti Teutoncima, Feničani Keltima, Heleni Feničanima, Vikinzi Helenima, jedni drugima, drugi prvima, sprijeda, straga, pojedinačno, grupno, u trojke, na redaljke, sa zvonom, bez zvona.
Kad se svedu povijesni računi, ovaj je prostor zapravo bio jedna golema historijska javna kuća, multikulteraj: hiljadama godina kolone što su u velikim seobama prolazile kraj Balkana slušale su otamo ciku, vrisku, ženski smijeh, pohotne krikove i brecanje kravljih zvona, pa su vrtjeli glavama, pokrivali djeci uši i ubrzavali korak. „Sve je tu izmiješano i jedno na drugo nakalemljeno“, zabilježio je konsternirani Seneka dvije hiljade godina prije otkrića mape ljudskog genoma.
Takvi su otprilike laički interpretirani rezultati istraživanja o genetskom porijeklu balkanskih naroda, što ih je objelodanio ugledni švicarski institut iGenea. Od plemenite čistoće naših krvnih grupa nije, naime, ostalo ništa: ponosni Hrvati, recimo – čukununučad Klukasa i Lobela – po genetskoj strukturi zapravo su pedeset posto više Iliri nego Slaveni, a slavenske krvi imaju tek kap-dvije više od – keltske. Ima tu i teutonske, i feničke i helenske krvi, ali od Tuđmanove mitske Perzije ni traga.
Gordi Srbi, s druge strane – čukununučad Nemanjića i Čarnojevića – jedva su trideset posto uopće Slaveni, tek nešto manje Iliri, Teutonci i Kelti, a i u njihovim pravoslavnim venama našlo se bogami feničke i helenske krvi. U Bosni je pak ilirske krvne grupe ostalo najviše, četrdeset posto, pa su malo Teutonci, malo Kelti, a malo Slaveni, i još manje Huni i Tračani. Makedonci i Slovenci likuju: makedonskoj braći nalaz je potvrdio trideset posto genetske strukture antičkih Makedonaca, a Slovencima trećinu profila teutonskog porijekla. Ali i pet posto židovske i tri posto krvi – drevnih Vandala. Danas okupljenih uglavnom u klubu navijača NK Maribor.
Albancima je, na primjer, ostalo tek trideset posto ilirske krvne grupe, a ostalo je koktel slavenske, tračanske, feničke, helenske i – vikinške krvi. Tko zna kad i kako, tek Vikinzi su traga ostavili i u Srbiji, gdje dva posto genetske strukture otpada na slavne Odinove ratnike.
Stoje tako Hrvati i Srbi na parkiralištu pred zgradom instituta iGenea, drže svoje nalaze u rukama i zbunjeno vrte glavama. Dvadeset godina upinjali se Hrvati dokazati da su iranskog porijekla, a sada ispada kako ne samo da nemaju tamo ni najdaljeg rođaka nego i da su za četiri posto više Iliri nego sami Albanci. A da se od Srba razlikuju tek nešto malo u omjeru ilirske i slavenske krvi. I po tome što – za razliku od Srba – nemaju nimalo vikinške.
Stoje Srbi i Hrvati, gledaju se s nelagodom, vrte u glavi što se to, bestraga, dogodilo s njihovim historijama i psuju u sebi vlastiti rod i porod. S kim su spavale mitske prahrvatice Tuga i Buga, kurvetine da bi li kurvetine, nije valjda bilo feničkog trgovca koji ga nije umočio, sram ih i stid bilo, svaki helenski probisvijet, svaka jebena teutonska propalica, tko god je pitao taj je i dobio, negacijski prefiks „ne“ u hrvatski jezik je došao tek kad su se umorile Tuga – koja je i ime valjda dobila zato što se iz njene sobe vazda čulo „tu ga, majstore, tu ga!“ – i njena sestra Buga, radodajka s govornom manom.
A i ona stara Anastasija, Stefanova žena i majka Nemanjića, oduvijek je Srbima bila sumnjiva ta koketna i pohotna žena što se izdavala za čednu monahinju. I onaj njihov sin, Stefan Prvovenčani, što nije prvovenčavao srpske kćeri, nego je sijao plemenitu srpsku spermu kćerima bizantskih careva i venecijanskih duždeva, za koje se sad – kao u filmu „Mostovi okruga Madison“, kad nakon smrti majke djeca otkriju njenu davnu tajnu – ispostavilo da su se jebale sa svakim keltskim konjokradicom i vikinškim malim od palube. Pa sad ne znaju Srbi jesu li im rogovi od Stefana Prvovenčanog ili od vikinških pradjedova.
Odjednom se tako, eto, raspale naše slavne historije, popadale jabuke daleko od rodoslovnog stabla, umjesto Tuge i Buge Hrvati sada uče o Feničaninu Kadmu koji se doselio među Enhelejce, oženio Harmoniju i dobio sina Illyriosa, kršnog junaka kojega je, veli legenda, po rođenju obavila mitska zmija i prenijela mu svoju golemu moć. Koju točno moć mu je prenijela, legenda ne kaže, ali kaže kako je jednom prilikom mladi Illyrios na putovanju Balkanom prolazio pored kuće iz koje se čulo mahnito udaranje limene klepke i ženski krikovi „Tu ga, tu ga!“.
A Srbima sada umjesto Dušana Silnog valja u školi učiti srpskog cara Hogara Strašnog. Kojega je njegov vjerni suborac Glupi Edi jednom prilikom umjesto na Baltik doveo na Balkan, gdje je Hogar Prvovenčani, Silni, Strašni, kako se već zvao, jednom prilikom prolazio pored ženskog manastira iz kojega se čulo mahnito udaranje limene klepke i ženski krikovi „Illyriose, sada me, Illyriose, sada me!“.
Od cijelog veličanstvenog rodoslovnog stabla Hrvata ili Srba ostala je tako tek po jedna tužna obješena limena klepka, jedini dokaz naše etničke i genetske čistoće. Stajat će u našim muzejima prastaro kravlje zvono u posebnoj staklenoj vitrini, a kustosi će pričati o živopisnim narodnim običajima drevnih Hrvata i Srba, koji su pred spavanje vezivali ženama kravlje zvono oko vrata. I kad budete kustosa pitali zašto su, pobogu, ženama vezivali zvona oko vrata, reći će vam: kad bi se u mraku začulo zvono, to je značilo da je stranac stigao u selo.
ah taj humor u sezoni Purima
