Bootstrap Framework 3.3.6

[heksagon123]

Tema je vršnjačko nasilje,zapravo bilo kakvo nasilje ... ali mislim da ovaj naslov bolje odgovara. "Patetika je sranje. A posebno naknadna i virtualna. Kolektivni krik ne može sakriti kukavičluk i tišinu kad smo ovoj obitelji trebali i mogli pomoći."



SVE sretne obitelji nalik su jedna drugoj, ali nijedna nesretna nije ni nalik obitelji Dubravka Lovrenovića, Alise Mahmutović, i njihovog sina, dječaka Mahira Rakovca.

Dvije godine nakon Mahirove tragične smrti, umrli su i Dubravko i Alisa.

Roditelji ovog nesretnog dječaka koji je sebi oduzeo život u prosincu 2015. godine poživjeli su taman još toliko da pokušaju dobiti pravdu za svog sina, koji je, tvrdili su, bio žrtva vršnjačkog nasilja.

Pisali su otvorena pisma medijima, javno govorili o zlostavljanju koje je Mahir trpio od svojih školskih kolega, ali javnost je ostala nijema.
.......

Većina se rijetko suprotstavlja nasilnicima

Crne hronike u BiH najčitanije su novinske rubrike. Uživo se ovdašnja većina rijetko suprostavlja nasilnicima. Tek rijetki dobri ljudi u svoju zaštitu znaju uzeti slabije i napadnute, ili nazvati policiju ako netko u komšiluku mlati ženu ili djecu, ili sve zajedno.

A i ta ista policija nasilnike pušta brže nego ih u stanice policije odvede.

U trenutku dok pišem tekst o Mahiru, Dubravku i Alisi, najčitanija informacija u BiH medijima je da je policajac sa sedam metaka usmrtio svoju suprugu, majku njihovo troje djece. Policajac se nakon zločina predao policiji. Ovo nije prvi put da organi reda na ovaj način „zavode red“ u svom privatnom životu.

Ostale institucije koje bi trebale pomoći najslabijim članovima društva, kao što su centri za socijalni rad, posebna su priča.

U jednom ovdašnjem, zaposlenik zadužen za brigu o najmlađima optužen je da je vrbovao i seksualno iskorištavao dječake iz ugroženih obitelji, a potom ih podvodio poznanicima. Svaki sličan društveni horor prođe tek s virtualnom osudom, dok stvarna potpuno izostaje.


Bahati roditelji i razmažena djeca

U školama, nasilje se zataškava, bahati roditelji i njihova razmažena djeca drže lekcije učiteljima, koji pritisnuti omalovažavanjima svojih zanimanja polako odustaju od toga da budu dobri ispitivači, pedagozi, oni koji se pamte za cijeli život.

Sistem tako pada na svojim najvažnijim, ali i najslabijim karikama. Uspjeh jedne generacije mjeri se po onom što je ostavila generaciji koja dolazi, a ova generacija onima koji dolaze ne ostavlja gotovo ništa do staza utabanih nasiljem, ratnim i poratnim. Poratnim nasiljem, svakodnevnim terorom većine koji ubija preciznije od snajpera.

Patetika je sranje. A posebno naknadna i virtualna. Kolektivni krik ne može sakriti kukavičluk i tišinu kad smo ovoj obitelji trebali i mogli pomoći.

Mahir, Alisa i Dubravko su ubijeni. Počinitelji nikad neće biti nađeni, niti će se samopronaći.

Ernest Hemingway je to objasnio ovako: „Ako ljudi ispolje suviše hrabrosti na ovom svijetu, društvo ih mora gušiti da bi ih slomilo – i tako ih, naravno, ubija. Društvo slama svakoga, ali poslije toga mnogi postaju jaki baš na onim slomljenim mjestima. A one koje ne može slomiti, njih ubija. Društvo podjednako ubija i dobre, i plemenite, i hrabre. Ako ne spadate među njih, možete biti sigurni da će i vas ubiti, samo bez neke naročite žurbe.“

Samo polako, doći će red i na vas.

Piše: Aleksandar Trifunović

[heksagon123]

STRAVA U ‘MALOJ ŠVICARSKOJ’: ‘Drugi učenici se rugaju mom sinu i tuku ga jer je siromašan’

Kapitalizam polako ulazi u sve pore društva, a djeca su počela biti predmetom nasilja jer su siromašna
Majka dječaka (11) nasilje je prijavila školi 2016. godine. Njihov stav bio je da to nije njihov problem jer ga ne tuku u školi. Učenik 5. razreda na satu je često blijed i iscrpljen, a kući dolazi uplakan

Sve je počelo još u 1. razredu. Susjed, koji je dvije godine stariji od mojega sina i ide u istu školu, počeo je pričati da smo siromašni i da živimo u staroj kući, rekla je majka (43) dječaka (11) iz sjeverozapadne Hrvatske.

Riječ je o susjedu koji je dvije godine stariji od njezina sina i ima brata koji je dvije godine mlađi.

“Djeca su se počela razdvajati. Krenuo je pritisak da se ne druže s njim. Pokušala sam to riješiti razgovorom s njegovim roditeljima, nadala se da će se sve smiriti i da ćemo problem uspjeti riješiti među sobom” – priča nam majka.

Tih i pristojan dječak za to vrijeme sjedi za svojim radnim stolom te na kompjutoru radi projekt za školu.

Danas ide u 5. razred, a nasilje koje trpi sve je češće te se odvija i u školi pod velikim odmorom.

Majka smatra kako je sve eskaliralo jer institucije nisu poduzele dovoljno nakon što je 2016. godine maltretiranje prvi put prijavila školi.


Gurnuli su ga pod auto’

Nakon što su ga, u dva navrata, na autobusnoj stanici gurnuli pod auto koji je morao zakočiti kako vozač ne bi naletio na dijete, obratili smo se razrednici i ravnatelju škole – objašnjava majka.

U zapisniku škole nakon sastanka roditelja s majkom, ravnateljem, pedagogom i razrednom učiteljicom iz siječnja 2016. godine navodi se da se dječak žali da ga nekoliko učenika iz škole ismijava i izruguje, udara u rame, trbuh ili nogu te gura pod automobil na putu do škole ili prilikom povratka kući. Zbog svega je tužan i kući često dolazi uplakan.

U zapisniku stoji i da na provokacije reagira fizičkim obračunom te kaže da “vraća istom mjerom, ali jače”.

Dječak je niskog samopouzdanja, zatvoren i povučen

Iste, 2016. godine dječak prolazi i vještačenje multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece. Iz njihova nalaza, koji nam je majka dala na uvid, proizlazi da je dječak u školskom okruženju bio izložen neprimjerenim postupanjima vršnjaka. Zaključuju da je dječak iznadprosječne inteligencije, niskog samopouzdanja te zatvoren i povučen. Kod njega su bili prisutni i depresivni simptomi te izražen osjećaj ljutnje.

Majci savjetuju nastavak tretmana u Poliklinici.

Ona ga, nakon toga, vodi u jednu dječju udrugu, gdje šest mjeseci odlaze na razgovore sa psihologom.

“Nakon naše prijave, a obratili smo se i Uredu pravobraniteljice za djecu, Agenciji za odgoj i obrazovanje te Ministarstvu znanosti i obrazovanja, situacija se jedno vrijeme smirila te smo se nadali da će nasilje prestati” – ispričala je majka.

Dodala je da je dječak u ožujku 2017. u igri slomio lijevu ruku. Sve je bilo podnošljivo do rujna iste godine, kad je pod velikim odmorom došlo do naguravanja.

“Drugi dječak ga je gurnuo, on je pao, podignuo se i rekao mu: ‘Nemoj me gurati, imam slomljenu ruku’, jer mu je ruka još bila na oporavku. Drugi dječak se zaletio, gurnuo ga i on je pao na pod baš na tu lijevu ruku. Lakat mu je natekao i boljelo ga je pa sam ga navečer vodila doktoru” – kaže ona.

Liječnik ih je uputio da se jave na Hitnu, gdje su dječaku utvrdili ozljede – otekline i kontuzije te propisali imobilizaciju i mirovanje.

Roditelji kažu da ih iz škole nisu zvali kako bi ih obavijestili što je bilo, a nisu ih zvali, tvrde, ni nakon naguravanja oko WC-a sljedećeg mjeseca, kad mu je drugi učenik zavrnuo ruku.
.....
Škole često ne znaju prepoznati bullying’

Prema istraživanju koje je provela Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba, čak 28 posto djece gotovo svakodnevno doživljava neke oblike nasilja u školi.

Ne ulazeći u konkretan slučaj, ravnateljica poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander kaže da dijete, kad je riječ o vršnjačkom nasilju, ne može samo riješiti problem, nego se u rješavanje problema uvijek moraju uključiti i odrasli.

Djetetu ostaje pitanje zašto se to događa baš meni, misli da nešto s njim nije u redu. Ako se nasilje nastavi, mogu se javiti fizičke smetnje, poput glavobolje, bolova u predjelu trbuha, te psihičke. Dijete se povlači u sebe, izbjegava odlazak u školi, a u nekim slučajevima dolazi čak do autodestruktivnog ponašanja – navela je Buljan Flander posljedice koje se mogu javiti kod žrtava vršnjačkog nasilja. Kaže da djeca obično užasno pate jer se mogu osjetiti samima na svijetu. Iz njihova iskustva, neke škole reagiraju odmah na prvu dojavu o nasilju, a neke stavljaju sve “pod tepih” dok ne dođe do ozljede.

Škole bi svakako trebale izvijestiti Centar za socijalnu skrb jer samo oni mogu ući u obitelj zlostavljača i vidjeti gdje je problem. Škole ne mogu sve učiniti same – kaže Buljan Flander.

Dodaje da, nažalost, u školi ponekad smatraju da je to uobičajeni sukob među vršnjacima jer ne znaju prepoznati vršnjačko nasilje i razlikovati ga od uobičajenih sukoba među vršnjacima.

- Kad škola ne reagira, ne radi štetu samo žrtvi, nego i maloljetnim počiniteljima jer onemogućuje sustav da im pomogne – smatra Buljan Flander.