- 12 Sep 2015, 23:29
#2725253
kako se kolokvijalno kaže, jedna od stvari koja mi nikad neće biti jasna jest kad se na nekoj online platforma tipa forum pojavi netko tko inače ne sudjeluje u virtualnom životu te online platforme i u svojem prvom postu otvori dušu (kako se također kolokvijalno kaže).
evo konkretan primjer s forum.hr u gej topicu (koji je, inače, smeće):
Pozdrav svima! Pratim vas već neko vrijeme i moram reći da mi ova forumska tema dođe kao zabavno i poučno štivo pred spavanje u nastavcima. Kamo sreće da sam tu još prije zašao, u trenutcima kada mi je bilo najteže. No evo, ne mogu ni sada reći da mi baš u životu cvatu ruže pa rekoh zašto si, kad mi je već dana prilika, ne olakšati dušu pred monitorima hrpe potpunih cyberneznanaca.
Sve je počelo negdje prije četiri godine… No dobro, malo je kakti glupo reći počelo, jer u većini slučajeva ili jesi ili nisi čim si povirio nosom na svijet. Kako sam ja inače u životu poprilična zbunjola, nekako sam proveo skoro cijelu osnovnu školu skoro posve lišen ljubavnih interesa. Ako ćemo već govoriti o, jelte, sklonostima, privlačio me, bar onako na svjesnoj razini, nježniji spol. Je li to doista bilo tako ili se već radilo o svojevrsnom rezultatu heternormativne indoktrinacije, ni dan-danas ne znam. Pretkraj osnovne škole osvijestih si činjenicu da nekako estetski cijenim dečke. Međutim, ta moja estetska sklonost bila je isključivo ograničena na glumce iz TV serija i pokoju sliku dečki iz časopisa. I tako je to stalo u statusu quo sve negdje do kraja srednje škole. U tom sam razdoblju kao krenuo izlaziti s curama. Nevolja je, međutim, bila u tome da je i ono malo sklonosti koje sam nekoć, pretpostavimo, imao prema curama posve izostalo kada bih s njima bio intiman. I nisam si želio to priznati. Ni pod razno. Sve je to sama faza, proći će.
Nije pomagala ni činjenica da sam odgojen u izrazito kršćanskoj obitelji. Mama Hercegovka, tata Dalmatinac, mjesto radnje malo dalmatinsko misto zadojeno kamenom, maslinom i dračom, you know the drill. Ruku na srce, i mene su osobno tada još pucali religijski filmovi. Na misu sam svake nedjelje išao svojevoljno i istinski se zanimao za religiju, pa i bio neka vrsta religijskog čistunca ako već ne fanatik. U skladu s tim, uvedoh si kad je vrag već odnio šalu pray-the-gay-away sekvencu u molitvu prije spavanja. Naizmolio se ja, vidim nema od toga kruha, samo sam bivao sve frustriraniji. Onda je uslijedio trenutak samoprihvaćanja i plemenita odluka da ću se otad do konca života svojega, shodno kršćanskim vrijednostima, a unatoč svojim naopakim porivima, odupirati zovu Nečastivoga i živjeti isposničkim i samotnjačkim životom.
Onda je krenuo faks. I ništa se tu zanimljivo nije događalo. Međutim, dogodio se u međuvremenu onaj čuveni prvi splitski Pride. Čitajući novine i prateći televizijske priloge, prvi me put zabolio način na koji su toliki pojedinci i skupine, tobože potaknuti vjerom, sipali mržnju protiv jednoga dijela populacije koji se u biti samo borio za svoja osnovna ljudska prava. I u meni je nešto puklo. Odlučio sam da ne želim više biti pripadnikom jedne organizacije koja služi kao okidač za toliku netrpeljivost. Svoj sunovrat u bezboštvo obznanio sam tako i starcima, ne ulazeći pritom u konkretne razloge. Reakcije su malo je reći bile burne. Dok je majka prva dva mjeseca vječito sa mnom ulazila u pasivno-agresivne rasprave i ridala, otac mi je davao tihu misu. Danas to kao prihvaćaju, ali tješe se time da je to ipak samo prolazna faza.
Nakon toga događajnog ljeta u svom gradu vratio sam se na faks u Zagrebu. Imajući na umu reakcije svojih roditelja na moj ateizam, odlučio sam iz obzira prema njima dvoma i dalje živjeti kao ameba. Jerbo - što će reći selo, što će reći ljudi. A moji roditelji, koji su sve za mene u životu učinili, nisu zaslužili da budu predmetom malograđanske poruge i da nedajbože duševno obole zbog toga. Vic je bio u tome što sam se precrtavši sve čistunske crkvene moralne diktate osjetio posve oslobođenim što se tiče svoje spolnosti. I sve više sam si dopuštao da primjećujem dečke i, uostalom, sada mi je bio posve otvoren pristup, da se tako diplomatski izrazim, nepoćudnim sadržajima s mrežnih bespuća. I taj je moj status quo 2.0 savršeno (ako pod savršeno podrazumijevamo stanje vjekovječne depresije) funkcionirao sve do prije par mjeseci.
Tad sam naime prvi put nešto osjetio prema jednomu dečku kojeg sam poznavao. Ako bih krenuo analizirati što me to na njemu privuklo, rekao bih to da mi je ostavljao dojam dobričine, da nije pokazivao nikakve frajerske odlike, da je tako slikovito i zabavno svojim blago piskutavim glasom znao prepričavati nagluplje i najdosadnije događaje iz života do te mjere da bih ga ja komotno mogao cijeli dan slušati kako mi recitira telefonski imenik. A da budemo načisto, bio mi je i zgodan. Za ženski pojam možda malo prenizak, no meni je to, kasnije zaključih, iz nekih samo meni znanih estetskih razloga bio samo plus.
No nije bilo govora o tome da ja njemu išta kažem, jer ga niti viđah često niti ga dovoljno poznavah. Vrijeme je prolazilo, ja sve tužniji i utučeniji, na rubu očaja. U meni opet nešto puče. I nakon dva mjeseca neizdržive depresije napokon se povjerim starijoj sestri. Kako sestra pak već godinama živi daleko od našega rodnog mjesta, ispadne da to njoj ne predstavlja neki veliki šok. Dapače, ona se kao povremeno druži s par gejeva. Ja iskreno ne znam kakvu sam reakciju očekivao, valjda neku s puno suza i naricanja (taj sam dio ja pošteno obavio), ali ovakvu poker face reakciju sigurno ne. I onda smo se složili da to ostaje između nas, da to ni pod kojim uvjetima nije za uši naših roditelja i da bih se ja trebao prisnije sprijateljiti s tim dečkom pa da nakon toga procijenim je li on uopće "igra za istu momčad". Long story short, taj dečko nije imao ili nije htio imati previše vremena za zajednička druženja, a ja u međuvremenu doznao da ima, barem virtualno, curu. I ja se tako ohladio, iako i dalje držim da je prenježan da bi bio strejt, a mislim da mi tzv. radar koliko-toliko funkcionira.
I ja sam sad opet na početku, emocionalno iscrpljen, ne znam kud sa sobom. Problem je u tome što si nikad ne mogu dopustiti taj luksuz da se skroz autam zbog svojih roditelja. A ne vidim načina na koji bih barem mogao sklopiti prijateljstva s ljudima poput mene i da tako u krajnjoj liniji preko nekih poznanstava nekoga i upoznam. Jer to nekako podrazumijeva da se bar određenom broju ljudi autam. A ja sam strašno paranoičan iz obzira prema roditeljima, koji su, mimogredce budi rečeno, izrazito markićevski nastrojeni. Da stvar bude ironičnija, studiram na zagrebačkom filozofskom, koji valjda slovi kao rasadište queer kulture. Vidim da čak postoji i udruga LGBTQ studenata. No jednostavno si ne mogu zamisliti što bi bilo kada bih se tu učlanio i kada bi netko od mojih sumišćana koji ondje sa mnom studiraju prenijeli glasine u moj grad. Ma i da se samo na stepenicama nađem u nekakvu queer društvu, posebno ako je malo očitije, uhvatila bi me tolika paranoja.
Razmatrao sam jedno vrijeme i stranice poput gay.hr, no onda sam skužio da tu dosta ljudi dođe s izričitim ciljem da odmah s prvim tipom sa zgodnom profilnom uskoče u krevet i/ili vezu, što meni kao, ne sramim se to reći, konzervi nikako ne odgovara. I iskreno, ne polažem osobitu vrijednost na svoj izgled tako da mislim da mislim da bih se moj profil i pripadajuća mu fotografija nekako utopili u tom moru fotogeničnosti. Da ne spominjem da me uopće strah stavljati svoju sliku na jednu takvu polujavnu stranicu.
Kao što rekoh, prezgodan nisam, a mislim da i ne ostavljam nekakvu vibru da sam gej, bar ne u onom stereotipnom smislu, što mi daleko smanjuje šanse da ikad itko priđe meni. Ja sam vjerojatno nikad ne bih nekomu prišao, a da ga već dobro ne poznam i da ne osjetim neku pouzdanu vibru. Istinabog, malo sam presmotan za jedno muško, ako ćemo to uzimati kao ikakvu indiciju, ali inače sam onako pomalo štreberski tip, razumijem se u računala i poklonik sam sci-fi žanra na televiziji i filmu, što me u mojem društvu valjda uvijek spašavalo od nekakvih prozivki.
No isto tako znam da ne mogu više nastaviti živjeti u ovoj velikoj laži jer se bojim za svoje duševno zdravlje. Neposredno prije nego što sam se autao sestri gotovo dva mjeseca nisam doslovno oka noću sklapao, probdio bi čitave noći u samosažalijevanju i jadu. Iz sadašnje perspektive smatram da ne treba cijeli svijet znati, ali bilo bi lijepo imati par ljudi s kojima se možeš družiti i pričati o tome kao da pričaš o sinoćnjoj vremenskoj prognozi. I naposljetku, bilo bi lijepo imati nekoga svoga…
Eto, to je moja priča. Znam da je previše, bear with me, ali ovo je još skraćena i prilagođena verzija, vjerujte mi. I nakraju jedno pitanje – što biste vi učinili na mom mjestu? Možda udruga na filozofskom nije loša ideja? No, avaj, udruga se zove AUT, a ja ne želim baš svima naočigled iskoraknuti iz walk-in ormarčine, ja bih po mogućnosti samo povirio iz ladice noćnog ormarića ili nešto tako. ...s kapom i sunčanim naočalama na glavi. ...s dvometarskim šalom oko vrata... No koliko su ti ljudi osjetljivi na tuđu potrebu za određenom razinom diskrecije? Ako se tu nađe tkogod s filozofskog da je članom te udruge, svaki je insajderski input dobrodošao!
hm, možda sam trebao naglasiti da se citirani post i ne mora pročitati, it's basically the same ole bullshit koje su tisuće napisale prije, pa i ovdje na forumu, a napisat će ga i tisuće ubuduće.![^^](./images/smilies/%5E%5E.gif)
no, ono što me zbunjuje jest zašto ljudi to rade i što zapravo očekuju od toga kad se online potpunim strancima povjeravaju oko vrlo intimnih stvari.![:nerd:](./images/smilies/nerd.gif)
da odmah naglasim, to je očito različito u odnosu na postojanje neke online zajednice koje se s vremenom formira i upoznaje, u kojoj ljudi - iako naravno svatko zadrzava svoju privatnost ili njezin dio za sebe - s vremenom razvijaju neke odnose, u kojoj se na neki način obraćaš za pomoć i savjet online frendovima koji onda tu reagiraju na sve to itd. i da odmah dodatno naglasim, mislim da je dobro i tražiti pomoć kad pomoć trebaš kao što je dobro i ponuditi pomoć i pomoći kad i ako možeš nekome za koga ti se čini da pomoć treba.
ali to iznenadno pojavljivanje mi se čini ekvivalentom toga da nekog stranca zaustaviš na ulici, kreneš mu pričati sve svoje životne probleme itd., iz čega je logično da u 99 posto slučajeva slijedi da će ti taj strana aka čovjek reći 'tko si uopće ti, zašto me zlostavljaš i a koju qrac mene boli za to'. to mi se čini kao traženje pomoći na način da osiguraš kako je NEĆEŠ dobiti e da bi onda mogao biti nastaviti biti u situaciji oko koje tražiš pomoć ali da si pritom možeš govoriti kako si pomoć tražio ali ljudi su govna i nitko ti nije pomogao. dakle, prebacivanje odgovornosti u vezi vlastitog života sa sebe na druge. ono, baš sam htio imati paravan-supugu i djecu ali su me zlikovci s gay-serbia spriječili u tome.
@simo1979
dakle, koja je emocionalna "logika" crying for help to strangers online? i kako se prema tome postaviti?![:sniff:](./images/smilies/sniff.gif)
evo konkretan primjer s forum.hr u gej topicu (koji je, inače, smeće):
Pozdrav svima! Pratim vas već neko vrijeme i moram reći da mi ova forumska tema dođe kao zabavno i poučno štivo pred spavanje u nastavcima. Kamo sreće da sam tu još prije zašao, u trenutcima kada mi je bilo najteže. No evo, ne mogu ni sada reći da mi baš u životu cvatu ruže pa rekoh zašto si, kad mi je već dana prilika, ne olakšati dušu pred monitorima hrpe potpunih cyberneznanaca.
Sve je počelo negdje prije četiri godine… No dobro, malo je kakti glupo reći počelo, jer u većini slučajeva ili jesi ili nisi čim si povirio nosom na svijet. Kako sam ja inače u životu poprilična zbunjola, nekako sam proveo skoro cijelu osnovnu školu skoro posve lišen ljubavnih interesa. Ako ćemo već govoriti o, jelte, sklonostima, privlačio me, bar onako na svjesnoj razini, nježniji spol. Je li to doista bilo tako ili se već radilo o svojevrsnom rezultatu heternormativne indoktrinacije, ni dan-danas ne znam. Pretkraj osnovne škole osvijestih si činjenicu da nekako estetski cijenim dečke. Međutim, ta moja estetska sklonost bila je isključivo ograničena na glumce iz TV serija i pokoju sliku dečki iz časopisa. I tako je to stalo u statusu quo sve negdje do kraja srednje škole. U tom sam razdoblju kao krenuo izlaziti s curama. Nevolja je, međutim, bila u tome da je i ono malo sklonosti koje sam nekoć, pretpostavimo, imao prema curama posve izostalo kada bih s njima bio intiman. I nisam si želio to priznati. Ni pod razno. Sve je to sama faza, proći će.
Nije pomagala ni činjenica da sam odgojen u izrazito kršćanskoj obitelji. Mama Hercegovka, tata Dalmatinac, mjesto radnje malo dalmatinsko misto zadojeno kamenom, maslinom i dračom, you know the drill. Ruku na srce, i mene su osobno tada još pucali religijski filmovi. Na misu sam svake nedjelje išao svojevoljno i istinski se zanimao za religiju, pa i bio neka vrsta religijskog čistunca ako već ne fanatik. U skladu s tim, uvedoh si kad je vrag već odnio šalu pray-the-gay-away sekvencu u molitvu prije spavanja. Naizmolio se ja, vidim nema od toga kruha, samo sam bivao sve frustriraniji. Onda je uslijedio trenutak samoprihvaćanja i plemenita odluka da ću se otad do konca života svojega, shodno kršćanskim vrijednostima, a unatoč svojim naopakim porivima, odupirati zovu Nečastivoga i živjeti isposničkim i samotnjačkim životom.
Onda je krenuo faks. I ništa se tu zanimljivo nije događalo. Međutim, dogodio se u međuvremenu onaj čuveni prvi splitski Pride. Čitajući novine i prateći televizijske priloge, prvi me put zabolio način na koji su toliki pojedinci i skupine, tobože potaknuti vjerom, sipali mržnju protiv jednoga dijela populacije koji se u biti samo borio za svoja osnovna ljudska prava. I u meni je nešto puklo. Odlučio sam da ne želim više biti pripadnikom jedne organizacije koja služi kao okidač za toliku netrpeljivost. Svoj sunovrat u bezboštvo obznanio sam tako i starcima, ne ulazeći pritom u konkretne razloge. Reakcije su malo je reći bile burne. Dok je majka prva dva mjeseca vječito sa mnom ulazila u pasivno-agresivne rasprave i ridala, otac mi je davao tihu misu. Danas to kao prihvaćaju, ali tješe se time da je to ipak samo prolazna faza.
Nakon toga događajnog ljeta u svom gradu vratio sam se na faks u Zagrebu. Imajući na umu reakcije svojih roditelja na moj ateizam, odlučio sam iz obzira prema njima dvoma i dalje živjeti kao ameba. Jerbo - što će reći selo, što će reći ljudi. A moji roditelji, koji su sve za mene u životu učinili, nisu zaslužili da budu predmetom malograđanske poruge i da nedajbože duševno obole zbog toga. Vic je bio u tome što sam se precrtavši sve čistunske crkvene moralne diktate osjetio posve oslobođenim što se tiče svoje spolnosti. I sve više sam si dopuštao da primjećujem dečke i, uostalom, sada mi je bio posve otvoren pristup, da se tako diplomatski izrazim, nepoćudnim sadržajima s mrežnih bespuća. I taj je moj status quo 2.0 savršeno (ako pod savršeno podrazumijevamo stanje vjekovječne depresije) funkcionirao sve do prije par mjeseci.
Tad sam naime prvi put nešto osjetio prema jednomu dečku kojeg sam poznavao. Ako bih krenuo analizirati što me to na njemu privuklo, rekao bih to da mi je ostavljao dojam dobričine, da nije pokazivao nikakve frajerske odlike, da je tako slikovito i zabavno svojim blago piskutavim glasom znao prepričavati nagluplje i najdosadnije događaje iz života do te mjere da bih ga ja komotno mogao cijeli dan slušati kako mi recitira telefonski imenik. A da budemo načisto, bio mi je i zgodan. Za ženski pojam možda malo prenizak, no meni je to, kasnije zaključih, iz nekih samo meni znanih estetskih razloga bio samo plus.
No nije bilo govora o tome da ja njemu išta kažem, jer ga niti viđah često niti ga dovoljno poznavah. Vrijeme je prolazilo, ja sve tužniji i utučeniji, na rubu očaja. U meni opet nešto puče. I nakon dva mjeseca neizdržive depresije napokon se povjerim starijoj sestri. Kako sestra pak već godinama živi daleko od našega rodnog mjesta, ispadne da to njoj ne predstavlja neki veliki šok. Dapače, ona se kao povremeno druži s par gejeva. Ja iskreno ne znam kakvu sam reakciju očekivao, valjda neku s puno suza i naricanja (taj sam dio ja pošteno obavio), ali ovakvu poker face reakciju sigurno ne. I onda smo se složili da to ostaje između nas, da to ni pod kojim uvjetima nije za uši naših roditelja i da bih se ja trebao prisnije sprijateljiti s tim dečkom pa da nakon toga procijenim je li on uopće "igra za istu momčad". Long story short, taj dečko nije imao ili nije htio imati previše vremena za zajednička druženja, a ja u međuvremenu doznao da ima, barem virtualno, curu. I ja se tako ohladio, iako i dalje držim da je prenježan da bi bio strejt, a mislim da mi tzv. radar koliko-toliko funkcionira.
I ja sam sad opet na početku, emocionalno iscrpljen, ne znam kud sa sobom. Problem je u tome što si nikad ne mogu dopustiti taj luksuz da se skroz autam zbog svojih roditelja. A ne vidim načina na koji bih barem mogao sklopiti prijateljstva s ljudima poput mene i da tako u krajnjoj liniji preko nekih poznanstava nekoga i upoznam. Jer to nekako podrazumijeva da se bar određenom broju ljudi autam. A ja sam strašno paranoičan iz obzira prema roditeljima, koji su, mimogredce budi rečeno, izrazito markićevski nastrojeni. Da stvar bude ironičnija, studiram na zagrebačkom filozofskom, koji valjda slovi kao rasadište queer kulture. Vidim da čak postoji i udruga LGBTQ studenata. No jednostavno si ne mogu zamisliti što bi bilo kada bih se tu učlanio i kada bi netko od mojih sumišćana koji ondje sa mnom studiraju prenijeli glasine u moj grad. Ma i da se samo na stepenicama nađem u nekakvu queer društvu, posebno ako je malo očitije, uhvatila bi me tolika paranoja.
Razmatrao sam jedno vrijeme i stranice poput gay.hr, no onda sam skužio da tu dosta ljudi dođe s izričitim ciljem da odmah s prvim tipom sa zgodnom profilnom uskoče u krevet i/ili vezu, što meni kao, ne sramim se to reći, konzervi nikako ne odgovara. I iskreno, ne polažem osobitu vrijednost na svoj izgled tako da mislim da mislim da bih se moj profil i pripadajuća mu fotografija nekako utopili u tom moru fotogeničnosti. Da ne spominjem da me uopće strah stavljati svoju sliku na jednu takvu polujavnu stranicu.
Kao što rekoh, prezgodan nisam, a mislim da i ne ostavljam nekakvu vibru da sam gej, bar ne u onom stereotipnom smislu, što mi daleko smanjuje šanse da ikad itko priđe meni. Ja sam vjerojatno nikad ne bih nekomu prišao, a da ga već dobro ne poznam i da ne osjetim neku pouzdanu vibru. Istinabog, malo sam presmotan za jedno muško, ako ćemo to uzimati kao ikakvu indiciju, ali inače sam onako pomalo štreberski tip, razumijem se u računala i poklonik sam sci-fi žanra na televiziji i filmu, što me u mojem društvu valjda uvijek spašavalo od nekakvih prozivki.
No isto tako znam da ne mogu više nastaviti živjeti u ovoj velikoj laži jer se bojim za svoje duševno zdravlje. Neposredno prije nego što sam se autao sestri gotovo dva mjeseca nisam doslovno oka noću sklapao, probdio bi čitave noći u samosažalijevanju i jadu. Iz sadašnje perspektive smatram da ne treba cijeli svijet znati, ali bilo bi lijepo imati par ljudi s kojima se možeš družiti i pričati o tome kao da pričaš o sinoćnjoj vremenskoj prognozi. I naposljetku, bilo bi lijepo imati nekoga svoga…
Eto, to je moja priča. Znam da je previše, bear with me, ali ovo je još skraćena i prilagođena verzija, vjerujte mi. I nakraju jedno pitanje – što biste vi učinili na mom mjestu? Možda udruga na filozofskom nije loša ideja? No, avaj, udruga se zove AUT, a ja ne želim baš svima naočigled iskoraknuti iz walk-in ormarčine, ja bih po mogućnosti samo povirio iz ladice noćnog ormarića ili nešto tako. ...s kapom i sunčanim naočalama na glavi. ...s dvometarskim šalom oko vrata... No koliko su ti ljudi osjetljivi na tuđu potrebu za određenom razinom diskrecije? Ako se tu nađe tkogod s filozofskog da je članom te udruge, svaki je insajderski input dobrodošao!
hm, možda sam trebao naglasiti da se citirani post i ne mora pročitati, it's basically the same ole bullshit koje su tisuće napisale prije, pa i ovdje na forumu, a napisat će ga i tisuće ubuduće.
![^^](./images/smilies/%5E%5E.gif)
no, ono što me zbunjuje jest zašto ljudi to rade i što zapravo očekuju od toga kad se online potpunim strancima povjeravaju oko vrlo intimnih stvari.
![:nerd:](./images/smilies/nerd.gif)
da odmah naglasim, to je očito različito u odnosu na postojanje neke online zajednice koje se s vremenom formira i upoznaje, u kojoj ljudi - iako naravno svatko zadrzava svoju privatnost ili njezin dio za sebe - s vremenom razvijaju neke odnose, u kojoj se na neki način obraćaš za pomoć i savjet online frendovima koji onda tu reagiraju na sve to itd. i da odmah dodatno naglasim, mislim da je dobro i tražiti pomoć kad pomoć trebaš kao što je dobro i ponuditi pomoć i pomoći kad i ako možeš nekome za koga ti se čini da pomoć treba.
ali to iznenadno pojavljivanje mi se čini ekvivalentom toga da nekog stranca zaustaviš na ulici, kreneš mu pričati sve svoje životne probleme itd., iz čega je logično da u 99 posto slučajeva slijedi da će ti taj strana aka čovjek reći 'tko si uopće ti, zašto me zlostavljaš i a koju qrac mene boli za to'. to mi se čini kao traženje pomoći na način da osiguraš kako je NEĆEŠ dobiti e da bi onda mogao biti nastaviti biti u situaciji oko koje tražiš pomoć ali da si pritom možeš govoriti kako si pomoć tražio ali ljudi su govna i nitko ti nije pomogao. dakle, prebacivanje odgovornosti u vezi vlastitog života sa sebe na druge. ono, baš sam htio imati paravan-supugu i djecu ali su me zlikovci s gay-serbia spriječili u tome.
![^^](./images/smilies/%5E%5E.gif)
dakle, koja je emocionalna "logika" crying for help to strangers online? i kako se prema tome postaviti?
![:sniff:](./images/smilies/sniff.gif)