- 11 Okt 2005, 19:32
#368084
Ose?anje krivice ume da bude razdiru?e, neizdrživo. Obrušava se na nas, prete?i da nas satre, povodom ne?eg što smo u?inili ili propustili da u?inimo. Ponekad i povodom ne?eg što smo samo pomislili ili osetili. Visi nam ose?anje krivice nad glavom kao pretnja. Ili rije negde duboko u nama, uz mu?an ose?aj da smo stalno nekome i za nešto krivi.
Zašto to sebi ?inimo? Zašto sebe mu?imo ose?anjem krivice? Ako smo se zaista o nekoga i nešto ogrešili, to jeste razlog da svoju grešku ispravimo, ali od samomrcvarenja krivicom nikakve vajde ni po koga nema. Naro?ito zbog toga što se na ose?anju krivice ?esto sve i završava, i što uprazno prekorevamo sebe umesto da nešto stvarno u?inimo. I što se to ose?anje ponekad odnosi i na stvari koje se više ne mogu izmeniti pa samim tim ni popraviti.
Ose?anje krivice, meðutim, i nema za cilj neki stvarni u?inak. Nije njegova svrha da nas navede da nešto popravimo.
Ose?anje krivice je kazna kojom sebe kažnjavamo jer se nismo pokazali dostojnim sebe, dostojnim strogih standarda i visokih zahteva koje smo sebi postavili. Ono se javlja kao naša odmazda prema sebi samima jer nismo bili "na visini" onoga što bismo morali biti.
Ose?anje krivice nam služi i kao važna potpora uverenja o vlastitoj moralnoj superiornosti. ?ini nam se, naime, da se lako oseti krivom samo osoba veoma visoke moralnosti, kakvom sebe smatramo, dok obi?an, prose?an svet sebi lako i rado sve prašta.
Uostalom, nismo ništa krivi u mnogim prilikama u kojima sebe žestoko okrivljujemo. Iz prostog razloga što ništa posebno i nismo mogli da u?inimo. I što naši postupci i nisu imali taj zna?aj i tu važnost koje im pridajemo. Jasno je da onaj ko nema mo?i ne može biti kriv.
A upravo je odsustvo mo?i i važnosti ono sa ?im se najteže mirimo. Radije ?emo sebe mu?iti rastržu?im ose?anjem krivice nego priznati da nemamo onu mo? i onaj zna?aj koje bismo želeli da imamo.
Tako je, ma koliko to na prvi pogled ?udnovato izgledalo, ose?anje krivice duboko narcisoidno.
Što smo manje zaokupljeni sobom, to ?emo se manje ose?ati krivim. Što se manje bavimo vlasitom krivicom, to ?emo više pažnje posvetiti drugima i, samim tim, bolje prema njima postupati.
Pomirimo se sa time da nismo i ne možemo biti anðeli. Možemo pogrešiti prema drugima, kao što i drugi mogu pogrešiti prema nama. Ponekad i bez ikakve zle namere. Važno je da ogrešenja uvidimo tamo gde ih zaista ima i ne izmišljamo tamo gde ih nema. I da ispravimo ono što se da ispraviti i izbegnemo ono što se da izbe?i.
Zašto to sebi ?inimo? Zašto sebe mu?imo ose?anjem krivice? Ako smo se zaista o nekoga i nešto ogrešili, to jeste razlog da svoju grešku ispravimo, ali od samomrcvarenja krivicom nikakve vajde ni po koga nema. Naro?ito zbog toga što se na ose?anju krivice ?esto sve i završava, i što uprazno prekorevamo sebe umesto da nešto stvarno u?inimo. I što se to ose?anje ponekad odnosi i na stvari koje se više ne mogu izmeniti pa samim tim ni popraviti.
Ose?anje krivice, meðutim, i nema za cilj neki stvarni u?inak. Nije njegova svrha da nas navede da nešto popravimo.
Ose?anje krivice je kazna kojom sebe kažnjavamo jer se nismo pokazali dostojnim sebe, dostojnim strogih standarda i visokih zahteva koje smo sebi postavili. Ono se javlja kao naša odmazda prema sebi samima jer nismo bili "na visini" onoga što bismo morali biti.
Ose?anje krivice nam služi i kao važna potpora uverenja o vlastitoj moralnoj superiornosti. ?ini nam se, naime, da se lako oseti krivom samo osoba veoma visoke moralnosti, kakvom sebe smatramo, dok obi?an, prose?an svet sebi lako i rado sve prašta.
Uostalom, nismo ništa krivi u mnogim prilikama u kojima sebe žestoko okrivljujemo. Iz prostog razloga što ništa posebno i nismo mogli da u?inimo. I što naši postupci i nisu imali taj zna?aj i tu važnost koje im pridajemo. Jasno je da onaj ko nema mo?i ne može biti kriv.
A upravo je odsustvo mo?i i važnosti ono sa ?im se najteže mirimo. Radije ?emo sebe mu?iti rastržu?im ose?anjem krivice nego priznati da nemamo onu mo? i onaj zna?aj koje bismo želeli da imamo.
Tako je, ma koliko to na prvi pogled ?udnovato izgledalo, ose?anje krivice duboko narcisoidno.
Što smo manje zaokupljeni sobom, to ?emo se manje ose?ati krivim. Što se manje bavimo vlasitom krivicom, to ?emo više pažnje posvetiti drugima i, samim tim, bolje prema njima postupati.
Pomirimo se sa time da nismo i ne možemo biti anðeli. Možemo pogrešiti prema drugima, kao što i drugi mogu pogrešiti prema nama. Ponekad i bez ikakve zle namere. Važno je da ogrešenja uvidimo tamo gde ih zaista ima i ne izmišljamo tamo gde ih nema. I da ispravimo ono što se da ispraviti i izbegnemo ono što se da izbe?i.