Preksinoć, nenormalno realističan san.
Počinje tako što sam ja u svom stanu u BG koji je sav mračan, spuštene roletne. Izlazim na terasicu (koju inače nemam, al u snu je tu), gledam vani, magla, pustoš, nered i smeće po parku i ulicama. Obuzima me osećanje očaja.
Zovem prvog komšiju koji je neki random kolega sa faksa da mi pravi društvo, on se istripuje da hoću da ga muvam i govori mi da je strejt, tu se raspravljam sa njim i kao - neću da se jebemo, jebote, rat je napolju, mislio sam da izblejimo, ubija me ova atmosfera, bla bla bla.
Inače taj deo sna je na engleskom i pričamo tečnim standardnim američkim akcentom
Sledeća scena - on i još par ljudi u mom stanu, kuvam kafu, isto svi u očaju, preplašeni, zamračen stan, izlazimo na terasu povremeno, gledamo šta se dešava. Pokušavamo da se nakačimo na net i da čitamo neke vesti, ali ništa, nema konekcije. Na TV-u 'izvinite zbog prekida programa'.
Potom čekam u dugom redu ispred prodavnice. Puštaju po 2-3 osobe unutra, ja isfrustriran, pričam sa nekom devojkom da ne verujem šta se dešava, koje sranje, da li je moguće da treba da ustajem rano zorom da bi ugrabio priliku da kupim jebenu salamu. Sve traje jako jako dugo, bukvalno najveći deo sna je čekanje pred prodavnicom i interakcije sa ljudima. Gledamo kroz staklena vrata prodavnice, police prazne, stiže red na mene, nema salame, nema jogurta, nema ničega, uzimam samo hleb.
Izlazim iz prodavnice i sedam na klupu u parku da zapalim cigaretu. Oglašava se sirena, ja je kuliram u fazonu e ima bar 5 minuta da iskuliram na dnevnom svetlu malo. Prolazi auto i naglo gubi kontrolu na sred raskrsnice i zakucava se u semafor. Skačem sa klupe i trčim ka automobilu, vidim ljude koji su već došli do auta kako su se prestravili, jedan čovek zvera unaokolo i beži. Shvatam da je snajperista upucao vozača. Ja u šoku, skamenjen, okrećem se ka zgradi, ekipa kod mene na terasi u neverici, dovikuju mi da bežim. Ja još uvek ne kontam šta se dešava.
Prolazi drugi auto, na sred raskrsnice eksplodira. Skontam da ga je pogodila nekakva raketa. Iz pravca Poštanske štedionice ugledam jebene tenkove i nekakve vojnike sa crnim zastavama (ISIS???), pucaju, raznose sve pred sobom, bukvalno su na 50-100 metara od mene. Ja još uvek skamenjen, gledam, ne mogu da verujem, ne mogu da dođem sebi - jebote, okupiran Beograd, da li se ovo dešava?! Dolaze i naši vojnici u susret s njima, kreće oružani sukob, jedan vojnik protrčava i urla na mene da odem u sklonište, ja tek tu dolazim sebi i trčim nazad ka zgradi, nemam ključ, zvonim ovima na interfon, ne javljaju se, vidim ih odjenom kako silaze niz stepenice, otvaraju vrata zgrade u fazonu 'nisi valjda krenuo u stan, bežimo bre, razneće nam zgradu'. Bežimo i trčimo kroz neke uličice prema Pančevačkom mostu, preleću helikopteri, čuju se eksplozije.
Na kraju smo završili u nekom podrumu/skloništu/gdegod. Ja shvatam da sam zaboravio hleb na klupi u parku i krećem da plačem.
The end.
