Sto rece Dina, nisam ja Bog il pop il sta vec da oprastam...
U jednoj situaciji sam presla preko necega preko cega obicno ne prelazim, zbog situacije, osobe i mnogih razloga.
Smetaju mi kupnice i sitnice, do god nesto znace /nisu zajebancija, sala, pijancenje...) ---to sam pricala o prijateljima.
Jos lakse sklanjam drugare kada skapiram da se ne ponasaju kao drugari-posle prvo povredjene sujete/ega, izbrisem ih iz zivota sa pomalo razocaranim uzdahom, ali srecna sto su pokazali svoje namere/lice barem na pocetku.
A da-ono oprastam al ne zaboravljam...pffft...kakva glupost.Cemu akcentiranje na tome da se ne zaboravlja? Samo da bi rekli da nismo stvarno oprostili? Pa jbt, ne patimo od potresa mozga, naravno da se secamo svega, to se podrazumeva
Ah, mozda se misli -sad sam na oprezu znam sta si mi uradio/la-