Poseban aspekat prilika u današnjim državnim domovima za stare i penzionere je mešanje kategorija korisnika usluga i smeštaja - na relativno malom prostoru obitavaju sve prisutne kategorije - i dementni i psihički očuvani i korisnici sa duševnim bolestima i oni od 100 godina i oni od 60 godina. Neki domovi su toliko preplavljeni korisnicima sa nekom vrstom psihijatrijske dijagnoze, da to praktično više i nisu domovi za smeštaj starih lica, već domovi za smeštaj duševno obolelih lica, iako zvanično i formalno važe za domove za stare. Ti domovi imaju utvrđene kapacitete, koji se danas redovno premašuju, jer je pritisak za prijem novih korisnika stabilno ogroman. U lokalnim zajednicama je najčešće prisutna ta praksa da se na smeštaj primaju i korisnici koji ne spadaju u kategoriju za koju je dom predviđen samo zato što su svima poznati meštani , pa se u domu nastanjuju i lokalni beskućnici od svega 50 godina života, zatim alkoholičari, duševni bolesnici itd. Jednom kad nekog useliš, teško ga posle iseliš. Srodnici potencijalnih stanara su nekad toliko nestrpljivi i rešeni da smeste ostarelog srodnika u dom, da nemaju strpljenja ni da čekaju da komisija pozitivno reši zahtev za prijem. U domu u kojem sam jedno vreme radio desilo se da su jednog dedu srodnici samo tokom noći ostavili sa koferom ispred doma. Dovezli ga i ostavili. Izjutra su ga radnici zatekli kako sedi s koferčetom ispred kapija doma. Takve moraš da primiš, iako im zahtev nije još odobren. Ne možeš ostaviti staro čeljade na ulici. To je, žargonski rečeno, smeštaj po principu svršenog čina. Deda je tu, pa ili ga primaj, ili ga ubij, tako rezonuju ti koji pod okriljem noći ostavljaju svoje ostarele rođake ispred domova za stare.

Jako beskrupuloznih srodnika danas ima.