Cyber date: real love

Jeste li ikada cyber-dejtali? Ikada imali profile na nekim društvenim mrežama? Tražili ljubav, seks, prijateljstvo preko interneta?

Niste? Nikad?

Jeste li sigurni? OK, ako niste i ako to "nikada ne biste", nema veze. Propuštate cijeli novi svijet, ali whatever.

Ipak ću vam ispričati priču. Iz svog i tuđeg iskustva, o mogućim profilima na koje možete naletavati, o mogućim profilima koji sami, ne-baš-igrom-slučaja možete postati. Pisat ću u trećem licu da se zaštitim i izmišljat ću (nadopunjavati) neke situacije - čisto da zapaprim priču i reći ću puno mogućih istina, a vi odaberite u što ćete vjerovati - kad je vjerovanje tako i tako (vrlo često) - potpuno blesavo.Ali, to već znate, pretpostavljam.

Naime, istina je da je to jedno fino iskustvo u kojemu se možete potpuno izmisliti ili u pop-verziji REINVENTATI, istaknuti svoje najdublje inhibicije kao najnasušnije potrebe: možete lagati, dobro photoshopirati, krasti fotke, citate, misli i biti potpuno neodgovorni prema drugim ljudima.

Možete ih vrijeđati, ignorirati, neshvaćati ozbiljno, pogotovo ako za to - nemate hrabrosti ureal life-u. Možete misliti da ste bolji, možete se potpuno vinuti u nebesa svojim fejk i bijednim kriterijima. A možete probati biti (naravno) nešto bliži svom stvarnom razlogu zbog kojeg ste tamo.To je razlog koji se često zaboravlja i ignorira ali je u pozadini i tamo često i ostane, nažalost. Vi zapravo, dragi moji, želite pažnju i potvrdu? Ljubav? Pristanak? (To je inače, na izvjestan način - pretpostavka gotovo svake komunikacije, ali o tom - drugi put, I promise).

Da, to je upravo to što ljudi čak i tamo žele. Žele jebenu ljubav. Žele da ih netko - jebeeeno - odabere. Da im utrne dupe, srce i noga.

Žele da ih netko ušutka. Žele instant ljubav koja dolazi instant dodirom kojemu je prethodioinstant message. Žele sve odmah i sada. Ili nikada, naravno. Jer nemaju vremena. Naravno. Puno rade, umorni su.

A komunikacija kreće kao svaka komunikacija nakon dva piva, s mrvom interesa.
Pitaju te: gdje živiš? Što tražiš? (I da opišeš svoje osnovne seksualne funkcije. Ne disfunkcije!) Većina kada to pita usput i odgovori: da traže nekog normalnog, diskretnog, finog, užasno seksi, prosječnog. I ti im to potvrdiš. Kažeš: I ja. Majke mi. I ja! Jer ako kažeš suprotno, onda si sam nenormalan, a s tim se već ne može živjeti. I onda će te obrisati, odjebati, izignorirati. A to je već prevelika cijena - čak i za net. A pogotovo za tebe. Potom i usput: uspješnom komunikacijom se misli onaj trenutak u kojemu su izmijenjene fotografije lica koje s obzirom na vremenski okvir u kojemu su - moraju biti extra profi, u najmanju ruku s ajfonom uslikane. Pa i budu.

A onda se (možda) događa stvarni susret koji je uvijek potpuno drugačiji od cyber susreta. Osoba poprima miris i boju kože. Ima boju zubi. Ružne cipele. Neusklađene boje majice i hlača /suknje. Ima nekakav ružni srebrni prsten i kao nekakvu seljačku ogrlicu oko vrata.

Tiho priča i onda još priča gluposti. Oni "pametniji"u takvim susretima se bave kao reikiemili nekim drugim duhovnim tehnikama protiv kojih nemam ništa, ali kada dođe do stvarnih pitanja o identitetu, autanju, iskrenosti - često padaju u zamke svojih samoobmana ili koncepata vezanih za vjerovanje u isto. Naime, vrlo često su to prostodušni lažovi koji su sebi samima uspjeli iskovati argumentaciju da prežive. Pričaju bajke o tome da je njihov "privatan život" samo njihova "privatna" stvar, da nije važno što im jebeni roditelji ne znaju ništa o njima, da to oni ne bi tako i tako shvatili itd...Podcjenjuju, omalovažavaju a da to i ne znaju da rade. Uglavnom, da ti se smuči jer dok to govore, usput ne znaju što znači ni privatno ni život. Čak ni poetično razjasniti, a kamoli.. Ali, nema veze.

Onda postoje - žešći frikovi - tkzv. dobro uvježbani socijalni psihopati ili samo patološki lažljivci ili - uz dužno poštovanje - ozbiljno mentalno oboljeli. Npr. bio jednom jedan dečko koji je tako došao na neku kavu nekom mom prijatelju i počeo pričati sljedeće: da je upravo on direktor Applea u Hrvatskoj, da je on bio na spoju s Rihannom, da je odbio tri uloge u tri Harry Potteru...I tak.

Postoje pak i oni koji samo žive sa mamama. Oni su najdosadniji. O njima se nema ništa reći, osim ih pitati: kakve su mamine sise? I je li mama kuha juhu s pravim piletom ili iz vrećice. Ali, na to se uvrijede i to - jako!, pa je onda možda bolje im ništa ne govoriti jer ćeš se još morati ispričavati.

Onda - oni koji nose ray-ban okvire sa staklima i bez njih, briju na suvremeni ples, čitaju uvode o/u knjigama, skidaju nepoznatu muziku s neta i vole Marinu Abramović koja im je početak i kraj umjetnosti te izlaze na "cool"mjesta, a DJ-eve smatraju najsvestranijim izvođačima i po mogućnosti bi i sami htjeli biti dizajneri ili samo "umjetnici", a sve to iz prikrajka nekog lošeg društvenog ili humanističkog studija koji ih tobože formira da "misle". Njih sigurno znate. Puna ih je Špica, a sada već i Trešnjevka kao i Voltino. A ima ih i u Vinkovcima, Kninu i Poreču.

A tek oni koji su ovako - socijalno - potpuno prihvatljivi (za nedjeljne ručkove kod staraca), dobro odgojeni, lijepo ispeglani, fino ošišani, skoro pa stalno zaposleni, bolje uhranjeni s mirisom omekšivača koji kao da im isparava iz ušiju dok obožavaju žešće seljačine ili samo poznate, ali se toga stide - čak i onda dok upravo to - traže. Dobro, oko njih je ipak to stalno zaposlenje jedini "u redu" format. Čini ih arhetipski zgodnima. I po meni - najpoželjnijima. Najdraži su mi ipak-oni koji kao (čak i nakon svih Madonninih i seksigradskih i inih izjava o seksu) i dalje imaju problem s govorenjem o seksu. Njih posebno volim tlačit.

Međutim - nevermind - sumirat ću. Da, internet je super mjesto za susret. Upoznat ćete jednake ljude koje biste upoznali i bez interneta. To su ljudi. Imaju mane. Glupi su, ružni su, smiješni su, slatki su, zgodni su. Sve su. Imaju krv. Imaju miris. Znaju biti potpuno iritantni.Znaju biti potpuno neodoljivi. Međutim, ono što je dobro oko svih njih je to što ih negdje "pere" ista želja. Mogu se dogovoriti oko toga da su u tom prostoru i vremenu zbog istog motiva. Mogu čak i reći da se radi o nečemu animalnom, odveć instinktivnom, o trenutku, o zauvijek. Možda neće reći da se radi o ljubavi. A znat će da se radi upravo o tom ratu. I možda neće priznati da vjeruju, ali ako ih jako pritisnete ili razmazite - priznat će da vjeruju da je i ta opcija moguća, za njih, za one oko njih, s nekim: Ljubav. Računajte na tu želju sljedeće put, na nekoj društvenoj ili "inoj" mreži. I sretno.