Stonewall - druga istorija

Stonewall Inn u Greenwich Villageu (New York, SAD) danas ponosno stoji kao američki nacionalni spomenik, a zastave duginih boja na njegovim zidovima nisu samo puka dekoracija. One predstavljaju amblem LGBTI+ zajednice i krvave borbe za jednakost prava. Taj mali bar 28.-og juna 1969. godine postao je istinsko bojište protiv homofobije i transfobije njujorških policajaca. Nakon još jedne u nizu nasilnih racija i hapšenja nekoliko prisutnih osoba, ljudi na ulici odgovorili su agresijom - bacali su smeće i boce na njih, glasno protestujući protiv hapšenja. Uskoro je na njih bačen i prvi Molotovljev koktel, a zatim i drugi, i to iz ruke Sylvie Rivere.

Život na ulicama New Yorka

Sylvia Rivera, rođena kao Ray Rivera u New Yorku 1951. godine, dolazila je iz interesantnog braka - majka joj je bila iz Venecuele, a otac s Puerto Rika. U svom eseju Kraljice u egzilu, one zaboravljene, Rivera otvoreno piše o svom djetinjstvu, seksualnoj privlačnosti ka muškarcima i društvenim problemima u kojima se često nalazila. U porodičnoj kući, neprestano je svjedočila očevom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, potom samoubistvu majke, te je na koncu otišla od neuračunljive bake i završila na ulici sa samo deset godina. Posebno je zanimljiv osvrt na kulturološku pozadinu iz koje je Rivera poticala. Naime, život u latino kulturi sa sobom je nosio zahtjevne identitarne i seksualne izazove.

„U Latino kulturama, ukoliko ste ženstveni, to automatski znači da ste peder. Mislim, odrastate kao dječak i nemate opciju - pogotovo u to vrijeme. Bili ste ili peder ili lezbejka. Nije postojalo ništa između. Prethodio vam je put kroz društvo koje je struktuirano. I ja sam se uklopila u takav sistem u tom periodu svog života. Takvi su bili izrazi te epohe. Bila sam ženstveni gay dječak. Postajala sam lijepa drag queen, lijepo drag queen dijete."

S obzirom na to da se već u četvrtom razredu osnovne škole počela šminkati, te da u tome nije vidjela ništa pogrešno, Rivera je već od ranih godina bila svjesna ne samo sebe, već i društva u kojem se nalazila. Tome valja dodati i to da ju je skupi i izazovni život u New Yorku prisilio da u tom ranom dobu preživljava nudeći svoje tijelo, zbog čega su je usvojile starije drag queensice. U to vrijeme, njujorška policija oštro je kažnjavala prostitutke, naročito one koje su bile drag. Ista ta policija je, kako piše u svom eseju, često bila njena „klijentela". Čak i prije pobune u Stonewallu, Riveru je zabrinjavalo stanje na ulicama: svakodnevna hapšenja i licemjerje policijskih službenika Riveru su još više ponukala da razvija političke ideje o slobodi cijele LGBTI+ zajednice, pogotovo uzimajući u obzir da je ta zajednica bila izrazito siromašna, bez krova nad glavom i s poprilično lošim zdravstvenim stanjem.

Stonewall i STAR

Svakodnevne racije u New Yorku šezdesetih godina uglavnom su bile svedene na detaljno legitimisanje civila, potragu za opijatima i ponižavanje trans i gay osoba. Rivera piše da Stonewall originalno nije bio gay bar, već mjesto koje je vodila tada već izrazito moćna mafija, te da su se drag queensice i prostitutke tu okupljale većinom zbog opskrbe opijatima. No, za policijske službenike problem je, takoreći, bilo njihovo sveopće postojanje. Prije Stonewall pobune, Rivera je već bila uključena u građanski aktivizam protiv rata u Vijetnamu, kao i u borbu za ženska prava. Dešavanja te noći ispred njujorškog bara samo su iskristalisala ideju koja je odavno postojala.

Rivera je, kao i mnoge druge LGBTI+ osobe, bila hapšena nekoliko puta. Policija je znala za njihovo kretanje i vrlo lako su ih prepoznavali. U zatvor se išlo zbog prostitucije, zbog droge, a vrlo često i zbog neprimjerenog odjevanja. Zatvor nije bio dobro mjesto za transžene i gay osobe, a Rivera opisuje kako je pri svakom hapšenju uslijedilo potpisivanje izjave u kojoj je velikim crvenim pečatom okarakterisana kao „homo". Takva vrsta podjele i društvene stigmatizacije dodatno je utjecala na Riveru u odluci pokretanja jedinstvene organizacije s aktivističkim predznakom.

„Policajci su ušli, a svjetla su se ugasila. Ljudi su počeli trčati ka toaletima da se riješe droge. Prestali smo plesati. Neki su odlazili do osoba suprotnog spola kako bi cijela scena izgledala koliko-toliko ‘normalno'. Policajci su govorili ‘Pederi ovdje, lezbejke ondje, nakaze tamo.' Queensice i lezbejke bile su nakaze. Onda smo bili provjeravani. Morali smo imati tri komada odjeće koja bi odgovarala našem spolu. Takav je bio zakon."

Žestina pobune i nasilni odgovor mase civila utjecali su na sveukupnu poziciju LGBTI+ zajednice. Nekoliko desetina novih aktivističkih pokreta javila se širom Sjedinjenih Američkih Država, sve s ciljem uspostavljanja prava za ovu zajednicu. Među njima bila je i Rivera koja je godinu nakon pobuna u Stonewallu pokrenula aktivističku organizaciju pod imenom STAR (Street Transvestite Action Revolutionaries). Organizacija je rođena iz potrebe za zaštitom mladih ljudi LGBTI+ zajednice koji su živjeli na ulicama New Yorka. Ponukana svojim višegodišnjim iskustvom na ulici, STAR je za nju predstavljao utočište koje nikada nije imala. Štićenike_ice STARa rado je nazivala svojom djecom, bivajući ponosna na to što nisu morali prodavati svoje tijelo na ulici kako bi preživjeli.

Umor od vječnog etiketiranja

Ostatak svog života nakon slavne Stonewall pobune Rivera je provela u apstinenciji od opijata i u borbi za održanje STAR-a. Nije se voljela mnogo eksponirati, već radije djelovati iz sjene. Živjela je kao drag queen, boreći se na sebi svojstven način protiv preostalih homofobičnih i transfobičnih policajaca. U isto vrijeme, trudila se da izgradi drag scenu u saveznoj državi New York. U eseju se dotiče i promjene spola koja joj se dopadala kao ideja, no na cijeli proces se ipak nije odlučila. Ona piše kako joj je bilo ugodno u njenom tijelu, te da nije bila spremna na tako dug put. Moguće je da je bila svjesna štete koju je dugogodišnje uzimanje heroina načinilo njezinom tijelu.

Govoreći o socijalnim problemima, Rivera se dotakla i vječitog osuđivanja i etiketiranja toliko specifičnog za zajednicu kojoj je pripadala. U tom kontekstu, ona govori ne samo o policajcima, već o cjelokupnom društvu koje stalno ima potrebu da definira ljude, bez obzira na pogrešnost ili uvredljivost tih definicija:

„Umorna sam od etiketiranja. Umorna sam od življenja s tim etiketama. Samo želim biti ono što već jesam. Ja sam Sylvia Rivera. Ray Rivera napustio je kuću s deset godina da bi postao Sylvia. I to je ono što ja jesam."

Simbol otpora i borbe

Veliki problem rasizma u Sjedinjenim Američkim Državama itekako se odrazio i na druge marginalizirane grupe, produbljujući jaz u neminovnoj društvenoj hijerarhiji. Osim zbog njene neumorne borbenosti za prava i jednako humano tretiranje cijele LGBTI+ zajednice, Rivera je značajna figura u historiji aktivizma i radi toga što je pokušala (i uspjela) skrenuti pažnju na rasnu diversifikaciju u LGBTI+ zajednicama. Smatrala je da je američkom društvu bilo jako teško prihvatiti gay ili trans osobu, no još teže bilo je prihvatiti istu tu osobu ako je pritom i druge rase. Zbog takvih stavova i konstantne borbe, Riveru danas pamtimo kao istinsku heroinu čiji glas je itekako utjecao na značajne promjene u društvu.

Piše: Ermina Ribić

*Preneto sa portala lgbt.ba