Ponekad nam je najbitnije da nas neko sasluša

Seksualno nasilje je nažalost sveprisutno. To nije fenomen koji se pojavi jednom u nekoliko stoljeća ili nešto što možemo vidjeti na televiziji. Seksualno nasilje može se dogoditi svima bez obzira na pol, rod, dob ili seksualnu orijentaciju, a LGBTI osobe posebno su izložene ovoj vrsti nasilja. Upravo zbog svoje seksualnosti bivaju izložene većem broju napada. Smatra se da živimo u modernom vremenu, ali se nasilje seksualne prirode i dalje gura pod tepihe, iza zastora i ostavlja kao tabu tema.

Vječno pitanje je kako zapravo pružiti podršku osobama koje su doživjele seksualno nasilje i što uraditi. Ovim člankom, pokušat ćemo približiti malo taj odgovor ili barem pojasniti što se ne bi trebalo/smjelo raditi. Upravo zbog toga razgovarali smo s Irenom Knežević, pedagoginjom i psihoterapeutkinjom. Irena nam govori o tome da postoje razlike u pristupu i pružanju podrške ovisno o dobu i polu osobe.

"Pristup osobama koje su pretrpjele seksualno nasilje u određenim segmentima se razlikuje u odnosu na spol i uzrast osobe kao i u odnosu na situaciju u kojoj se nasilje dogodilo. Primjerice, da li je žrtva bila pri svijesti, da li je, ako je u pitanju dijete, razumjela situaciju i slično određuje smjer pružanja podrške ili terapijskog rada s njom" - kaže Irena.

Ponekad nam je najbitnije da nas neko sasluša, ne pita nas ništa već samo sjedi, sluša i biva tu. No, ono što je potrebno u ovim situacijama jeste da stvarno slušamo, da ne vršimo pritisak na osobu da nam kaže više.

"Općenito, ono što bi valjalo izbjeći jeste pritisak na osobu da o tome govori ako nije spremna, bez obzira na to koliko smatramo da smo osposobljeni za rad s ovom specifičnom grupom. Primjerice pitati osobu kako se osjeća, naročito ako to radimo iz potrebe da je savjetujemo ili da je ‘'oslobodimo'' njenih neprijatnih emocija. Žrtva seksualnog nasilja ne osjeća se dobro i ništa što mi uradimo ili kažemo neće promijeniti ono što je doživjela, zato s povjerenjem koje nam je ukazala govoreći o svojoj traumi postupamo krajnje obazrivo."

Irena istovremeno govori u terapeutskom procesu i procesu podrške prijatelja. Smatra da su greške slične, ali i da se nekih pravila moraju držati svi ma koliko smatrali da su spremni za rad s osobama koje su doživjele seksualno nasilje. Moramo znati da je priznanje i izgovaranje naglas onoga što se osobi dogodilo zapravo prvi korak procesa, suočiti se s tako velikom traumom nije nimalo lagano ali vremenom dovodi do oporavka. Često se pitamo šta uraditi kada nam neko kaže da je seksualno zlostavljan, da li pitati osobu o detaljima, šta reći?

Irena nas savjetuje da budemo iskreni_e prema tvoj osobi, ali i prema sebi. "Saslušati osobu bez prekidanja, čak i kad primijetimo da pravi duže pauze u izlaganju, sačekati strpljivo da završi i suzdržati se od pretjeranih emocionalnih reakcija, uzdaha, napada plača, dodira ili osvetničkih izjava prema nasilniku. Uvijek možemo biti iskreni prema sebi i prema osobi koja nam se povjerila. Prvi odgovor mogu biti rečenice poput: Ovog trenutka ne znam šta da kažem... plašim se da te nešto što ću reći ili učiniti dodatno ne povrijedi... šta mogu da uradim za tebe? Kako da budem tu za tebe? Ne sjećam se da sam ikad doživio/doživjela išta slično i ne znam da li mogu i da zamislim kako se osjećaš, ali tu sam za tebe...

Kako to Irvin Jalom kaže, ponekad su najjednostavnije riječi zapravo najbolji lijek za dušu. U teškim momentima priznanje boli i prihvaćanje ostanka je dovoljno. Osobe koje podijele s nama ono što im se dogodilo ne žele slušati o novim emocijama bijesa, žalosti, tuge, žele da znaju da nisu same u svome bolu, da ih neko konačno razumije. S time u vezi sasvim je ok reći da ne razumijemo ali da smo tu za njih.

"Ponekad se desi da je osoba kojoj se žrtva povjerava i sama preživjela seksualno zlostavljanje i u tim slučajevima prva reakcija u razgovoru može biti "razumijem kako se osjećaš, zato što se i meni nešto slično dogodilo" što može biti retraumatizirajuće i zbunjujuće za obje osobe. U slučajevima kad sagovornik/ca zaista razumije dio onog što prolazi žrtva, jer je i sam/a bio/la u sličnoj poziciji, može se voditi vlastitim iskustvom u razgovoru, uz otvoreno pitanje "da li postoji nešto to mogu učiniti za tebe"."

Retraumatizaciju smo već spomenuli na početku teksta. Kada pričamo o jakoj traumi koja nam se dogodila, zapravo je naše tijelo i um ponovo proživljavaju, to nazivamo retraumatizacijom. Povratak na bolno mjesto ako nismo spremni_e i ako je ono još uvijek prebolno može napraviti više štete nego dobra.

"U konačnici, ako nam neko ukaže povjerenje i ispriča o svom seksualnom zlostavljanju, a mi nemamo iskustvo u takvim razgovorima, najvažnije je da prepoznamo šta zaista osjećamo i bez suvišnih reakcija i uvježbanih fraza, otvoreno pitamo osobu "postoji li nešto što mogu učiniti za tebe" ili ako nismo spremni ništa učiniti jednostavno priznamo da ćemo biti tu, ali da nismo u stanju ništa učiniti. Jedna od važnih dilema jeste da li preporučiti prijavljivanje ili ne. Svakako treba napomenuti da kad se radi o maloljetnoj žrtvi, dužnost prijavljivanja ili pronalaženja osobe koja će preuzeti odgovornost u vezi s prijavljivanjem, ljudska je i zakonska obaveza." - savjetuje Irena.

Jako je bitno napomenuti da nismo uvijek spremni_e govoriti u nasilju koje smo doživjeli_e, a kamoli sresti osobu koja nam je isto načinila. Stoga osobu uvijek možemo pitati da li želi prijaviti nasilje policiji i ponuditi svoju podršku o tom procesu. Ali nikada ne smijemo vršiti pritisak na osobu da prijavi jer mi smatramo da nasilnik mora biti kažnjen. Proces prijave, tužbe i suđenja su jako komplikovani i zahtijevaju od žrtve mnogo retraumatizacije i spremnosti da govori o onome što se dogodilo.

Posljednjih godina pojavio se trend komentara "Pa trebala_o je ranije prijaviti", "Zašto je toliko šutjela_io", neophodno je znati da svi imamo svoje vrijeme, svoj način oporavka, te da ne postoji pravi momenat za prijavu. Prijavljujemo onda kada smo spremi_e i to zaista želimo.

Kao osoba koja je doživjela seksualno zlostavljanje moram reći da su najbolje podrške bile one koje su obećale da će saslušati i ne spominjati tu temu kasnije ako ju ja ne pokrenem. Reakcije koje bi mi ulile nade da sam siguran u društvu te osobe i da se ne moram sramiti onoga što mi se dogodilo. Sram je veliki faktor u svemu ovome, žrtve uvijek pokušavaju okriviti sebe i svoje tijelo jer je to ponekada lakše od pustiti ljutnju prema nekome drugome. Volio bih još da je postojala osoba koja mi je rekla da potražim stručnu psihoterapijsku pomoć jer mi je zapravo jedino terapija pomogla da se danas osjećam bolje i spremno da govorim o ovome. Zato preporučujem i vama da uvijek osobu podsjetite na mogućnost stručne podrške, ponovo bez da vršite pritisak da to osoba potraži.

Piše: Admir Adilović
*Preneto sa portala lgbt.ba