Adrienne Rich – Borbena snaga poezije

Za američku pjesnikinju i esejisticu Adrienne Cecile Rich sredstvo te neprekidne borbe bila je poezija, koju je opisala kao tekući glas što može proći kroz kamen, ali i prodrijeti u neizgovorivo, direktno izreći sve ono za što smo mislili da ne možemo iskazati.

U pedesetak godina svojega plodnog stvaralaštva jačina njezina pisanja uspjela je upravo u tome – kroz povezivanje osobnih preokupacija te društveno-političkih okolnosti svojega vremena, osnažila je do tad marginalizirane glasove žena i lezbijki te postala nekompromisnom kritičarkom nepravde koja nikada nije prestala nepokolebljivo braniti vlastiti integritet.

Jedna od najznačajnijih pjesnikinja zadnjih pola stoljeća, rođena je 16. svibnja 1929. godine u Baltimoreu, kao najstarije dijete poznatog američkog patologa i profesora na medicinskom fakultetu John Hopkins Arnolda Ricea Richa te koncertne pijanistice Helen Elizabeth Rich. Zahvaljujući ambicijama svojeg oca koji je za nju imao velike planove, od malih je nogu bila odgajana okružena velikom kućnom bibliotekom te poticana da razvije svoj interes za pisanje i poeziju, koju je i kao dijete doživljavala veoma ozbiljno.

Istovremeno je ipak osjećala veliki pritisak zbog pretjerano zapovjedničkog ponašanja svojega oca, zbog čega joj je nakon završene srednje škole odlazak na tada znameniti ženski Radcliffe College predstavljao pravo olakšanje. Tijekom studija se nastavila baviti kreativnim pisanjem i poezijom, ali je ubrza postala razočarana kada je shvatila kako se, usprkos činjenici što pohađa elitni fakultet, od nje i drugih studentica ne očekuje više od toga da postanu supruge nekom znamenitom muškarcu.

Pjesnički joj je talent ipak davao svojevrsnu prednost, zahvaljujući čemu je njezinoj prvoj zbirci A Change of World pri završetku studija 1951. godine poznati američki pjesnik W. H. Auden dodijelio Yaleovu nagradu za mlade pjesnike, a kasnije i napisao predgovor tiskanom izdanju. Karakteristika koju je Auden najviše istaknuo kod Rich bili su njezini uredni, metrički stihovi, pisani pod utjecajem tradicionalne i formalne poezije na kojoj je odrasla, ali i potpuno drugačiji od slobodne i gromoglasne ekspresija koja je obilježila njezino stvaralaštvo poslije 1970-ih godina.

Usprkos tome što je zbirka doživjela negativne kritike zbog toga što je smatrana previše „gorkom i osobnom“, označila je prekretnicu u njezinu opusu koja je postala ključna za vrednovanje kasnijih radova.

Kada se s obitelji 1966. godine preselila u New York, započeo je i njezin angažman u Novoj ljevici, kao i feminističkom aktivizmu te borbi za građanska prava, a preokupacija društveno-političkim pitanjima otisnula se i u pjesničkim zbirkama iz ove faze, poput Necessities of Life (1966.), Leaflets (1969.) i The Will to Change (1971.). U svojem je stanu čak organizirala humanitarne zabave za pokret protiv rata u Vijetnamu i Stranku crnih pantera, ali su njezine sve izrazitije političke aktivnosti s vremenom dovele do napetosti u odnosu s Conradom, a 1970. godine i do razvoda, nedugo nakon kojeg je on počinio samoubojstvo.

Revolucionarna atmosfera kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina ostavila je veliki trag na Rich, čiji su nastupi i pisanje krenuli putem sve izraženijeg aktivističkog angažmana, uglavnom na području feminizma te lezbijskih i afroameričkih prava. Zbog toga je odbila individualno primiti Nacionalnu književnu nagradu za poeziju, koju je 1974. godine za zbirku Diving into the Wreck: Poems 1971-1972 dobila zajedno s Allenom Ginsbergom, već je to učinila tek nakon što su joj se pridružile druge nominirane feminističke i afroameričke pjesnikinje Audre Lorde i Alice Walker. Njih su tri tako nagradu prihvatile zajedno, u ime svih žena „čiji se glasovi nisu čuli i još uvijek se ne čuju u patrijarhalnom svijetu“.

Vezu s književnicom Michelle Cliff započela je 1976. godine, a iako je mnoge šokiralo njezino otkrivanje kao lezbijke, za Rich je taj čin predstavljao ispunjenje želje koja je u njoj postojala od adolescencije, te je istovremeno posjedovao i osobni i politički značaj. Isprepletanje intimnog, seksualnog i političkog aspekta imalo je i preporođujući utjecaj na njezino pisanje, što se odrazilo na njezinoj prvoj, izrazito utjecajnoj zbirci eseja Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution.

Također objavljeno 1976. godine, ovo je provokativno djelo predstavljalo jednu od prvih feminističkih analiza majčinstva, kroz prikaz njegove iskonstruiranosti u povijesti patrijarhalnog društva, ali i prizmu Richinog vlastitog iskustva kao majke, te je bilo definirano kao samo jedna od dimenzija koju žena može obuhvatiti, ali koja ju je ni trebala definirati niti ograničavati.

Nakon diplomiranja dobila je stipendiju za nastavak studija na Oxfordu, koji je napustila kako bi mogla putovati po Italiji, a 1953. godine udala se za harvardskog profesora ekonomije Alfreda Haskella Conrada, s kojim je imala tri sina. Dvije godine kasnije izdala je svoju drugu zbirku poezije The Diamond Cutters, čije je objavljivanje u međuvremenu požalila, dok je nezadovoljstvo vlastitim pisanjem dovelo do stagnacije u njezinu radu. Pedesete je tako uglavnom provela živeći kao supruga i majka, za što je spoznala da ju ipak nije ispunjavalo kao što je to očekivala.

U ponovnom oživljavanju kreativnog impulsa pomoglo joj je otkrivanje tekstova Mary Wollstonecraft i Simone de Beauvoir, pa je svoje iskustvo supruge i majke uspjela pretočiti u treću zbirku poezije Snapshots of a Daughter-in-Law: Poems 1954-1962 (1963.), izrazito intimni rad koji je predstavljao radikalizaciju prijašnje poetike kroz korištenje slobodnog stiha i ne-pjesničkog jezika te istraživanje tema poput identiteta, seksualnosti i politike.

„Najistaknutija činjenica koju kultura utiskuje na žene je osjećaj naših granica. Najvažnija stvar koju jedna žena može učiniti za drugu je rasvijetliti i proširiti osjećaj za njezine stvarne mogućnosti“.

Početak pisanja o lezbijskoj seksualnosti i želji, temama koje su bile ključne u ostatku njezina opusa, pak predstavlja pjesnička zbirka The Dream of a Common Language (1978.), posebice skupina lezbijskih ljubavnih pjesama u drugom dijelu knjige pod nazivom Twenty-One Love Poems, koje su istovremeno obuhvatile i poetičko i političko, temeljni element njena cjelokupnog opusa. Napisala je i još nekoliko zbirki eseja, često hvaljenih zbog njihova pronicljivog tretmana feminizma, rasizma, povijesti i brojnih drugih tema.

Kao feminističku intelektualku ju je pri tome najviše etablirao jedan od njezinih najpoznatijih tekstova Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija (1980.), u kojem se bavila time kako su ženska prijateljstva, veze, romanse i zajednice zatomljene te prisiljene na skrivanje u društvu dominiranim prisilnim sustavom heteroseksualnosti.

Nasuprot tome, Richina analiza i dovođenje u pitanje tog normativizirajućeg diskurza imali su veliki značaj za pozitivno vrednovanje lezbijskog postojanja kao jednog od oblika pružanja otpora prisilnom načinu života.

„Propust da se istraži heteroseksualnost kao institucija je kao da se ne uspije priznati da ekonomski sustav koji se zove kapitalizam ili sustav kasti koji se zove rasizam održavaju različite snage, uključujući i fizičko nasilje i lažna svijest“.

Krajem 1970-ih godina s Cliff se preselila u kalifornijski grad Santa Cruz, gdje je nastavila djelovati kao profesorica i književnica, a početkom osamdesetih godina zajedno su uređivale i jedan od najstarijih lezbijskih književnih i umjetničkih časopisa Sinister Wisdom. Također je, zahvaljujući suradnji s organizacijom Nova židovska agenda, pomogla 1990. godine osnovati židovski časopis o ženskim pravima Bridges: A Journal for Jewish Feminists and Our Friends, a pitanje njezinog židovskog podrijetla kojeg je u mladosti trebala skrivati postalo je važno i u zbirkama iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina.

Tijekom devedesetih aktivno je djelovala i kao članica različitih ženskih organizacija, dok je nove pjesničke zbirke objavljivala svakih nekoliko godina, pri tome osvajajući brojne nagrade. Za svoj je izniman doprinos poeziji 1997. godine dobila i prestižnu Nacionalnu medalju za umjetnost, koju je odbila primiti protestirajući protiv onog što je nazvala ciničnom politikom Clintonove administracije, potpuno oprečne onome što je ona smatrala značenjem umjetnosti.

„Svatko upoznat s mojim radom od ranih šezdesetih zna da ja vjerujem u društvenu prisutnost umjetnosti – kao prekida službenih tišina, kao glasa za one čiji se glasovi zanemaruju, i kao rođenjem stečenog ljudskog prava“.

Iako joj je kasnije zbirke pjesama obilježio možda ublaženiji izraz nego u odnosu na ranije faze, ipak nikada nije prestala obrađivati poetsku isprepletenost vlastite intime i društvenog angažmana, što se očitovalo i u posljednjoj zbirci Tonight No Poetry WIll Serve: Poems 2007-2010 (2010.), koju je objavila kao osamdesetogodišnjakinja.

Na taj se način još jednom potvrdila kao neumorna zagovornica za ženska i lezbijska prava te društvenu pravednost, navodeći svoj strastveni skepticizam kao ono što ju je uvijek tjeralo prema naprijed.

Umrla je 27. ožujka 2012. godine u svojem domu u Kaliforniji.