www.gay-serbia.com |
Zagrepčanke Lucija i Ines zajedno su punih 12 godina, a dele krov nad glavom poslednjih osam. Nakon što se registruju kao par u Hrvatskoj, devojke planiraju u inostranstvo na veštačku oplodnju jer žele imati decu.
Lucija i Ines upoznale su se pre 13 godina i vrlo brzo shvatile da je njihov odnos puno više od prijateljstva, da su stvorene jedna za drugu i da će to što imaju trajati ceo život. Značajno ili ne, ljubav je planula baš one godine kada se u Zagrebu održavao prvi Pride. Iako, dobacuju, nisu bile ni na jednom. Ne zato što su protiv povorke, već bi tako ispalo svake godine, ispričale su devojke za Večernji list.
Kao i većina istopolnih parova u Hrvatskoj, Ines i Luciju država ne prepoznaje kao par. Njih dve su i dalje "samo dve cure koje žive na istoj adresi". "Živimo svi u istoj zemlji, po istim zakonima. Vozimo se u istim tramvajima, idemo u iste bioskope, stojimo u istim redovima u bankama, trgovinama. Jedino što se nama neka prava uskraćuju, ne daju", ogorčene su devojke. No i to bi se napokon trebalo promeniti.
Najjednostavnije rečeno, Zakonom o životnom partnerstvu istopolnim parovima daće se ista prava kao i heteroseksualnim, osim što se takva zajednica neće zvati brak i što neće smeti usvajati decu. Zakon je prošao Vladu, a na prvu saborsku raspravu stiže za otprilike dve nedelje. Iako se na zakon čekalo više od decenije, očekivati je da bi do leta trebao biti izglasan i da će svi istopolni parovi svoju vezu napokon moći ozakoniti i u Hrvatskoj.
Jedva čekaju dan venčanja
Dileme za lezbejski par Luciju i Ines nema - vereničko prstenje već je spremno, a čim se zakon izglasa, devojke idu pred matičara. To bi, prema nekim procenama, trebalo učiniti još stotinjak parova. "Želimo da to venčanje bude što pre. Imamo jako puno prijatelja koji se tome jako vesele i zato ćemo sigurno slaviti. Naravno, doći će i porodica, ali uža", kaže 30-godišnja Ines i dodaje da se "u njihovom odnosu ništa bitno neće promeniti zbog tog lista papira, ali olakšaće im život".
Par trenutno živi u jednosobnom stanu na zagrebačkoj Knežiji, ali jednog dana trebaće im veći, a kao registrovani par lako će u banku po kredit. I pitanje vlasništva neće biti problem. Više neće morati brinuti šta ako se jednoj nešto dogodi i završi u bolnici. Hoće li se moći posećivati. "Imale smo takvu situaciju. I jedna i druga zbog bolesti smo ležale u bolnici. I sva sreća, lekari su bili predusretljivi i nisu nam pravili probleme kod poseta. Međutim, nikad ne znaš na koga ćeš naići", kaže Lucija.
Devojkama nije toliko bitno nazivanje njihove službene veze, iako ne vide razlog zašto se ne bi zvala brak. "Toni Cetinski oženio se treći put, i to proslavio trima svadbama, a nama ne daju jednom i ne daju da se to zove brak. Šta se tu više ima dodati", cinična je Lucija.
Pravne prepreke u širenjuporodice
Puno više od imena zajednice smeta im što nemaju pravo usvajanja dece, ali i taj problem, kažu, nije nerešiv. Naravno, planiraju imati decu, kao i mnogi koji su učestvovali u istraživanju Zagreb Pridea. To je istraživanje pokazalo da u Hrvatskoj već sad živi najmanje 35 LBGTIQ parova s decom, a njih 35,15 posto ih planira imati. "Bez obzira na sve probleme, mi ćemo imati decu. Postoje razni načini kako da to ostvarimo. Ko želi dete, naći će načina da ga i ima", kaže Ines.
Upravo bi ona, dogovorile su se, bila ta koja bi detetu bila biološka majka. Mlađa je od Lucije pa misle da bi lakše iznela trudnoću. Ono što se još nisu dogovorile jeste hoće li tražiti poznatog donora ili otići u banku sperme u inostranstvo. Tu drugu opciju ozbiljno razmatraju i već su se raspitale koji su uslovi i cene. Sviđa im se koncept banke sperme u Danskoj jer ima anonimne donore i moguće je kupiti sve informacije o njemu.
Cena za takvu uslugu nije mala. Samo dve doze sperme za jedan pokušaj su 10 hiljada kuna, a treba uračunati i cenu troškova prevoza, smeštaja. Klinika naravno ima mogućnost dostave, ali u Hrvatskoj se takvo nešto ne sme po zakonu. Devojke ne bi imale ništa ni protiv usvajanja dece. Već su bile nekoliko puta u domu za nezbrinutu decu i ne bi im bilo ništa lepše nego spasiti jedno takvo dete i dati mu porodicu. Nije nemoguće, ali je, kažu, komplikovanija opcija od veštačke oplodnje u inostranstvu.
Foto: Flickr/Purple Sherbet Photography
U svakom slučaju, ono u što su potpuno sigurne jeste da će njihovo dete dobiti svu ljubav ovoga sveta. I za razliku od mnoge dece na svetu biće sto posto željeno, kao što je uvek slučaj kod homoseksualnih parova jer njima se, ironične su cure, dete ne može dogoditi. One ga stvarno žele. Žele mu preneti sve što imaju, da sve što rade u životu, kažu, ima i smisla. Za dete se već pripremaju. Na samu pomisao na dečiju odeću, kolica, krevetić... razneže se. Dok razgovaraju o budućem potomku, teško je ne primetiti njihove zaljubljene poglede. Svako malo uhvate se i za ruke. U četiri zida ionako im niko ništa ne može, opisuje novinarka Večernjeg lista.
Životi LGBT osoba širem su društvu i dalje nepoznanica
Napolju je njihovo ponašanje, priznaju, potpuno drugačije. Dok hodaju jedna uz drugu ulicom ne drže se za ruke, retko im se dogodi da se poljube. "Ne možemo to dopustiti. Taj naš obrazac ponašanja, kad smo napolju, postala je čista automatika. Tužno je što smo se na to navikle, ali tako je. Kad se u životu naslušaš svakojakih ružnih priča o tome šta su sve homoseksualni parovi doživeli, to ti postane kao urođeno i tako pokušavaš zaštititi svoju porodicu jer mi smo jedna drugoj upravo to. Zato se u javnosti držiš na distanci i ne pokazuješ i ne razotkrivaš svoju ljubav", objašnjava Ines.
Jedino vreme kad se potpuno opuste jeste kad su izvan države na nekom od putovanja, a oprezno ponašanje usvojeno u Hrvatskoj ih nimalo ne začuđuje s obzirom na to da je i pre spomenuto istraživanje pokazalo da je čak 73 posto ispitanika doživelo neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, polnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, od čega 17 posto uključuje fizičko nasilje.
Zabrinjavajuće je i da je visok procenat seksualnog nasilja koje je zbog seksualne orijentacije doživelo jednom ili više puta čak 38 posto ispitanih. Isto tako istraživanje je pokazalo i da su najčešći počinitelji nasilja nepoznate osobe, kolege te članovi uže porodice. Ipak, uprkos lošoj statistici, ni Ines ni Lucija nisu imale problema ni u porodici ni među prijateljima.
Porodice su odmah prihvatile njihovu ljubav
"Istina je kad kažu da se na reakciju roditelja ne možeš pripremiti. Činjenica je da im treba vremena nakon što saznaju, da prevladaju početni šok. Moj tata, zanimljivo, bio je baš super kada sam mu rekla. Prvo sam rekla mami misleći da će ona to bolje primiti, ali ispalo je drugačije. Imala sam tada 19 godina i taman sam počela vezu s Lucijom", prisetila se Ines. Vikendima neretko odu do Inesinih roditelja na ručak. Ponekad idu zajedno i u porodičnu vikendicu. S Lucijinima se manje druže. "A kad sam im rekla da planiramo imati i dete, oduševili su se. Sad jedva čekaju postati deda i baka i stalno pitaju kad ćemo", kaže Ines.
Foto: Flickr/Svenstorm
Široj porodici nisu objavljivali da su lezbejke, no uverene su da oni to znaju jer ih nikada ne pitaju "pa kad ćete naći momke, kad će deca" i sva ona pitanja koja se heteroseksualnim curama postavljaju čim navrše dvadesetu. Ni ona ni Lucija pre nisu imale vezu sa ženama. Ines do svoje 16 nije ni pomislila na curu. Tek se tada počela pitati kako bi bilo poljubiti devojku. I kod Lucije je bilo slično.
"Ali, eto, dogodilo se i ja sam se zaljubila do ušiju. I dan danas imam leptiriće u stomaku kada idem kući s posla jer znam da je tamo Ines. Prekrasno nam je. Nekad mi bude neugodno pričati s prijateljima koliko sam srećna i zaljubljena", kaže Lucija. Dodaju da gej prijatelja gotovo i nemaju pa im je zato smešan stereotip da su deca homoseksualaca uglavnom okružena homoseksualcima i da će se samo s njima družiti i na kraju i sami postati homoseksualci.
"Nervira me što homofobi uvek vide u svemu seks, a ne normalan par kao i svaki drugi koji se voli, ali i koji ima svoje probleme, svađe... Uvek se stavljamo u nekakve okvire. Gledajući stereotipe o lezbejkama, mi bismo trebale imati kratku kosu, biti veganke i antiglobalistkinje. A nismo ništa od toga", kažu. "Jedemo u McDonald'su, volimo ići u SAD, jesmo liberalnijih stavova, ali volimo sigurnost u obliku braka. I dobro, ako baš hoćete, imamo tri mačke, što je možda malo gej", našalila se Ines.
Još malo i imaće svoju sigurnost. Kao i ostali istopolni parovi koji godinama čekaju svoje pravo da odu u matični ured i ozakone vezu. Možda će se tada i statistika promeniti pa se više neće svaka druga homoseksualna osoba hteti iseliti iz Hrvatske ako im se pruži prilika.