Gej Srbija

www.gay-serbia.com
 
 
03. 11. 2007.

TOD HEJNS, ČOVEK U TRENDU

Šest Dilanovih lica

 
 
Todd Haynes

Amerika je društvo licemera koje od pojedinca praktično zahteva da se „izmisli”. Iza svake od tih „unikatnih“ priča postoji doza laži. U Dilanovom slučaju, svaka nova uloga koju je igrao i još uvek igra zahtevala je veliku dozu „rekonstrukcije” – kaže u razgovoru za „Politiku” reditelj Tod Hejns


Od našeg specijalnog izveštača


Iako američki reditelj Tod Hejns (1961, Kalifornija) nije novo ime u svetu filma, tek ova godina mu je donela zasluženu pažnju svetske kritike i publike. Njegov igrani film o Bobu Dilanu u kome čak šest glumaca tumači ulogu ove velike američke zvezde – njegove „reinkarnacije” – nagrađen je sa tri priznanja na festivalu u Veneciji: CinemAwenire Award za najbolji film, specijalnom nagradom žirija i Volpi kupom za najbolju žensku ulogu (Kejt Blančit). Posle osrednjih bioskopskih uspeha filmova „Velvet goldmajn” i „Daleko od raja”, Hejns je uspeo da osvoji širu publiku lativši se portretisanja jedne od najvećih živih legendi američke muzičke scene, Boba Dilana, u svom najnovijem filmu „Nisam tu” (I′m Not There) koji je snimao sedam godina. U tome mu je pomogao i izvanredan izbor glumaca: Hit Ledžer (Dilan superstar), Markus Karl Frenklin (mladi Dilan), Kristijan Bejl (Džek Rolins – Dilan kao folk pevač), Ben Višou (Artur, mladi pesnik simbolizma), Kejt Blančit (Džud Kvin – Dilan buntovnik) i Ričard Gir (Bili Kid).

Izveštač „Politike” sastao se sa Todom Hejnsom na bečkom filmskom festivalu Viennale.

Fanovi Boba Dilana imaju specifičan, skoro patološki, odnos prema svome idolu. Ovaj film očigledno nije namenjen njima.

Ne, nikako. Jednostavno sam želeo da napravim film o Dilanu i da ga prikažem kao slojevitu ličnost, ali i one druge strane ličnosti koje je eventualno u nekom trenutku mogao da razvije. Moja formula je bila, hajde da pogledamo u Dilana kao umetnika, njegove mehanizme „preživljavanja”, pritiska koji mu donosi to što je Bob Dilan, ne želeći da to sve prikažem kao klasičnu filmsku priču. Fanatičnost Dilanovih fanova je još jedan simptom uticaja koji vrši, a da za to nije direktno kriv. Kada ljudi žele da nešto postignu, a to im ne polazi sasvim za rukom, to je prava definicija čežnje zbog koje nastaje fanatizam. Interesantno je koliko su njegovi fanovi u fetišu, koliko žele da se drže svega što je učinio, rekao ili stvorio, a ja mislim da je to neverovatno neduhovito. U stvari, sam Dilan sve to smatra posebno neduhovitim.

Odakle ste dobili inspiraciju za scenario?

Moja najveća inspiracije je došla od Dilana. Sve u tom filmu – dijalozi, slike, scene odnosi se na njegove pesme, na prave događaje iz njegove prošlosti. Jednom u milion slučajeva bi mi neko rekao: „Stvarno mi se sviđa ona rečenica koju je rekao taj i taj...” i ja bih pao u nesvest od sreće jer bi to bila od retkih stvari koju sam ja napisao. Celokupni dijalozi su proizvod mog dugogodišnjeg istraživanja istorijskog i kulturološkog inputa, bit kulture, Dilanovog prijateljstva sa velikim pesnicima i muzičarima, filtriranja podataka i „destilacije do finalnog proizvoda”. Moj posao je bio da idem njegovim putem, da pratim njegove korake i da istražim sve te elemente. Rembo je na primer bio neko ko je strahovito prožimao Dilanove pesme. Uticaj koji je izvršio na Dilana je sasvim upečatljiv, sve te „ukradene” rečenice koje se pojavljuju u politički angažovanim pesmama. Uzmimo za primer „Revolucija je u vazduhu”. Da se ne lažemo, „the big man” zna da iskoristi plagijat, zna da mazne, što većina umetnika i radi, ali nekako bez stila.

Da li su svi ti citati i aluzije koje ste upotrebili neka vrsta vaše intelektualne gimnastike i da li su uopšte važni za radnju filma?

Bolje da jesu, u suprotnom film nema puno smisla. I principijelno, publika ne treba da traži smisao u svakoj rečenici, u svakoj sceni. Poruka je da nije potrebno da razumeš sve što Dilan kaže, već da shvatiš o čemu priča. Dosta toga se razume iz načina na koji nešto kaže, iz njegovog govora tela. On je pre svega umetnik, zabavljač, veoma je predan svemu što radi, bilo da je u pitanju muzika, pisanje ili film, i sve, apsolutno sve čime se bavi u vezi je sa sadašnjicom – sa ovim trenutkom. Užasno je preokupiran svim pričama koje je stvorio da bi zabavio i, iako u svaki projekat ulazi punog srca, neverovatna su njegova ograđivanja od prošlosti, dečije reakcije tipa: „Šta? Kada sam ja to bio politički angažovan? O čemu ti to pričaš?” I onda, tek tako, opet promeni svoj smer.

Zar ne mislite da Dilanova metamorfoza ima izvesne sličnosti sa promenama kroz koje je prošao Dejvid Bouvi koga ste na neki način analizirali u filmu „Velvet goldmajn”? 

 

 
   

Iako postoji izvesna paralela na umetničkom nivou, Dilan je američki fenomen, dok je tema sa kojom sam se bavio u „Velvet goldmajnu“ tipično britanska. Glam rok je ostrvska pojava. Bouvi je bio više preokupiran otkrivanjem ili sakrivanjem identiteta, u zavisnosti kako se ta problematika tretira, a čitav glem rok je bio totalno isfeminiziran, sav u znaku izvrtanja polova i kosio se sa tipičnim poimanjem muževnosti. Bob Dilan je stvorio sam sebe i bio je jako svoj. Amerika je društvo licemera koje od pojedinca praktično zahteva da se „izmisli“. Iza svake od tih „unikatnih“ priča postoji doza laži. U Dilanovom slučaju, svaka faza, svaka nova uloga koju je igrao i još uvek igra, zahtevala je veliku dozu „rekonstrukcije”.

Šta mislite o filmovima koje je Dilan snimio?

Mnogi od njih su interesantni, ali iz kinematografskog ugla ne baš toliko, hm, kvalitetni. Ima i izuzetaka – „Eat the document” (1967) bio je jedan od mojih najvećih izvora referenci za  „I’m not there” baš kao i neobjavljena pesma koju u svome filmu izvodi sa Robijem Robertsonom.

 

Kako ste otkrili Markusa Karla Frenklina, trinaestogodišnjaka koji tumači Dilana u mladosti?

Taj dečak je već dugo prisutan na filmu i na pozorišnoj sceni. On je bio taj prelepi, miran dečkić koji je došao u Njujork da pročita ulogu. Stidim se da to priznam, a u stvari mi još uvek nije ni jasno zbog čega, ali nismo ga odmah uočili, nismo smesta rekli „da, ti nam trebaš”.

Vaš izbor glumaca za svih šest Dilana u „I’m Not There” je interesantan. Pored Kristijana Bejla, sa kojim ste već sarađivali, tu su jedna žena (Kejt Blančit), jedan crni dečak i Ričard Gir za koga nismo navikli da ga gledamo u takvoj vrsti uloga.

Što se tiče Ričarda Gira, želeo sam da imam jednog klasičnog američkog glumca koji će odigrati ulogu „Billy the Kid”-a u filmu. Sem toga, Gir je totalno očaran Dilanom iz iskonskog, neopsednutog ugla. Pokušao sam da dam lice svakome od Dilana prema onome kako ih vidim. Od glumaca se pre kastinga očekivalo da svoju scenu snime na traci i da potom dođu i pročitaju ulogu. Izuzetak je bila Kejt Blančit. Moj asistent je pratio biografije glumica i imao je zadatak da mi nabavi njihove crno-bele fotografije koje sam ja posle ručno bojio u potrazi za tim posebnim efektom, sličnošću sa Dilanom. Ne sećam se tačno momenta kada sam shvatio da to mora da bude Kejt, ali se dobro sećam trenutka kada sam je spopao – to je bilo baš one večeri kada je dobila Oskara za ulogu u „Avijatičaru”.

Da li već radite na novom filmskom projektu?

Ne. Suviše sam preokupiran svojim besom prema Džordžu Bušu. Sve što je taj čovek ikada uradio baca me u stanje očaja. Razmišljam o filmu koji bi se bavio njime, ali ne dokumentarnog tipa...


Marina Bauer

© 1999-2015 GAY-SERBIA.COM. ALL RIGHTS RESERVED. GEJ-SRBIJA.COM. SVA PRAVA ZADRŽANA.