Da bismo preživjele, svaka od nas je manje-više internalizirala homofobiju, rasizam i seksizam i to utječe na našu svakodnevicu. Vanjska i unutrašnja ograničenja određuju jednu sasvim drukčiju egzistenciju - to što je neka žena lezbijka, utječe na sve njene izbore, i na to što će studirati, hoće li imati obitelj, kakvu i gdje, hoće li napredovati na poslu ili će se, iz straha da je ne otkriju kao lezbijku, zaposliti gdje bude manje upadljiva. Jednom smo u >Labrisu< provodile anketu među lezbijkama o tome koliko ih često komunicira sa susjedama. Zaključak je bio da je ta komunikacija rudimentarna, sporadična i površna jer se lezbijke boje razgovarati sa susjedama! Boje se da se ne bi saznalo da su one lezbijke, i da ih onda ne bi odbacili...

Na Prvoj lezbijskoj nedjelji na Pohorju 1997., otišle smo u šumu i zajedno vikale riječi: lezbejka, lezbijka, lezba... Držale smo se za ruke i derale smo se na sav glas, to je bilo čarobno i oslobađajuće - Lepa Mlađenović

Lepa Mlađenović, jedna od začetnica feminističkog i lezbijskog pokreta u Jugoslaviji, održala je koncem ožujka u zagrebačkom Centru za ženske studije predavanje na temu >Feministički lezbijski aktivizam - odgovor homofobiji, seksizmu, rasizmu<. Predavanje je ustvari bila dinamična radionica na kojoj je petnaest sudionica promišljalo o svojim identitetima, odnosu aktivizma i politike, hijerarhiji i moći u heteronormativnom društvu, o feminističkoj etici brige koja oslobađa i patrijarhalnoj brizi koja ograničava patroniziranjem.

Na razgovor koji je uslijedio nakon tog vrlo inspirativnog događaja, a koji smo pred sam njezin povratak u Beograd vodile u ne odviše privlačnom kafiću blizu Glavnog kolodvora, Lepa Mlađenović je došla s rupcem duginih boja - karakterističnim queer simbolom - vezanim oko vrata. Za susjednim su stolovima sjedili navijači: iščekivala se važna nogometna utakmica. Iako bi zbog povišene razine seksizma u okolišu mnoge vjerojatno stišale glas i pokušale prigušiti beogradski naglasak, naša je sugovornica s uobičajenom ležernošću otvoreno govorila o tome kako je bilo očitovati se kao lezbijka u Srbiji osamdesetih, kako je bilo suprotstaviti se ratu i što se u susjednoj državi promijenilo - nabolje i nagore - do danas.

Lepa Mlađenović, dobitnica međunarodne nagrade za promicanje lezbijskih prava Felipa da Souza, aktivistica je organizacije Labris koja radi na eliminaciji svih vrsta diskriminacije nad lezbijkama i ženama drukčije seksualne orijentacije od heteroseksualne. Ključno joj je načelo da je pravo na različito seksualno opredjeljenje jedno od osnovnih ljudskih prava.

Građanska prava za lezbijke i gay muškarce

Poznati ste kao začetnica feminističkog pokreta u Srbiji. Kako je sve počelo?

 - Presudna je bila ta davna 1978. godina i sad već legendarna međunarodna konferencija Drug-ca žena, održana u Beogradu, na kojoj su sudjelovale feministice iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i Ljubljane. Inicijatorice toga skupa bile su moje feminističke prethodnice Žarana Papić i Rada Iveković, koje sam obožavala i pratila u stopu, iako tada nisam baš razumjela njihove teorije. Sudionice iz zapadnoeuropskih zemalja došle su s nama razgovarati o odnosima spolova. Skup je bio povijesni jer se po prvi put osobno imenovalo političkim - s argumentima, istraživanjima i debatama na javnom mjestu.Na toj konferenciji sam srela istraživačice i teoretičarke feministice koje su me fascinirale jer su uzimale žene za objekt svojih istraživanja. To je bilo novo za mene; bio je to prijelomni tjedan u mom životu - od tada, zajedno s drugaricom Vesnom Kesić, brojim i slavim godine svog i njenog feminističkog aktivizma.

Prve aktivnosti koje su uslijedile u osamdesetima u jugoslavenskim urbanim centrima od Ljubljane do Beograda - poput osnutka ženskih organizacija Žene i društvo u Zagrebu i Beogradu i Lilith u Ljubljani - bile su produkt činjenice da smo počele zajedno razmišljati o tome kako to što smo žene utječe na naše živote od jutra do večeri: na primjer, zašto je čistiti prašinu političko pitanje. Ta se faza promišljanja feminizma u Jugoslaviji transformirala u drugu, aktivističku fazu kada je Lilith 1987. godine organizirao Prvi feministički jugoslavenski skup u Ljubljani - ove godine ćemo obilježiti 20. obljetnicu tog događaja.

Na konferenciji 1978. godine nije još bilo riječi o lezbijskim pravima. Kad su i kako ona došla u fokus zanimanja?

 - Nije bilo riječi jer nije moglo biti - jer je to bio početak ženskog gibanja u Jugoslaviji. To nije bilo na dnevnom redu, iako su mnoge inozemne sudionice bile lezbijke, Christine Delphy ili Alice Schwarzer na primjer. Ali na ljubljanskom skupu '87., već je bilo feministica lezbijki, tako da smo imale nekoliko diskusija na tu temu. Nije nam bilo lako govoriti o lezbijskoj egzistenciji, pogotovu ne na javnom mjestu. Znakovit je u tom smislu citat Adrianne Reich koji kaže da smo mi lezbijke došle iz zemlje bez jezika, da ne možemo svoj identitet prepoznati u društvenim simbolima koji bi nas podržavali, nego same izmišljamo načine da izrazimo sebe. Nakon tri tisuće godina negiranja lezbijske žudnje, termometar je puknuo, a živa se slijeva po mapama koje su odavno zastarjele, rekla je Adrienne Rich. Te mape su patrijarhalne rodne uloge koje nam s jedne strane ne znače ništa jer se u njima ne možemo pronaći, a s druge strane nas guše. Sama činjenica da smo se organizirale u traženju građanskih prava za lezbijke i gay muškarce je velik politički čin i proces našeg osobnog oslobađanja.

Riječi koje izazivaju strah i drhtanje

Na predavanju u ženskim studijima opetovano ste naglašavali kako je sve što lezbijka govori i radi - politički čin. U čemu se, u tom smislu, sastojao vaš coming-out, odnosno što je političko u izjavi >Ja sam lezbijka<?

- Sve je u toj izjavi političko. U homofobičnom društvu govoriti o lezbijskom identitetu je revolucionarno. Politična je i činjenica da izgovaranje određene riječi izaziva strah i drhtanje. Kad se riječ >lezbijka< ne smije ni zamisliti, a potrebno ju je izreći. Za nas, jezik je i stvarnost i proces. Na Prvoj lezbijskoj nedjelji na Pohorju, koju su organizirale grupe Kasandra i LL u Sloveniji 1997., sve mi smo prvi dan otišle u šumicu i zajedno vikale riječi lezbejka, lezbijka, lezba... i tako redom. Držale smo se za ruke, i derale smo se na sav glas. To je bilo čarobno i oslobađajuće. To što smo tih pola sata uradile pomaklo nas je za milenij! Izbacile smo iz naših tijela slojeve stoljeća sramote, poniženja i krivnje i iz šumice izašle s novim lezbijskim ponosom. Proces mijenjanja sebe ide kroz riječi i kroz tijelo: potrebno je mnogo uvida, razgovora, kretanja u stvarnosti, da jednu patrijarhatom kontaminiranu ženu, sebe, preobrazim u neku drugu, čiju slobodu želim.

Taj proces svog mijenjanja ne mogu proći sama: zato, kad govorim, potrebno je da me čuje druga koja je slična meni, koja će me razumjeti, potvrditi, čuti. Dakle, potrebno je da neprekidno razgovaramo jedna s drugom i vjerujemo u podršku. Naša autonomija zavisi od druge.

Kažete za sebe da ste radikalna feministica. Podrazumijeva li se time i ovo žensko umrežavanje o kojemu pričate, izgradnja mreže podrške i prijateljstva među ženama, stvaranje sestrinstva?

- Sestrinstvo i ženska solidarnost su veliki ciljevi radikalnih feministica i uvijek ispočetka ih želimo i ispočetka ih preispitujemo. Nije lako biti sestra drugoj ženi, jer to podrazumijeva da nijedna nije nadređena drugoj. Inače, moj proces biranja feminističke politike za svoj politički dom je imao razne faze. Osamdesetih sam bila neko vrijeme angažirana u pokretu antipsihijatrije i talijanske demokratske psihijatrije. Tada je slogan feministica u antipsihijatrijskom pokretu bio >Nismo lude, nego smo bijesne!< Izučavala sam kako žene postaju >lude< i kako ih prvo institucija obitelji, a onda institucija psihijatrije - obje nasilne prema ženama - slome do kraja! Početkom devedesetih počela sam intenzivno ulaziti u pitanje nasilja nad ženama - tada sam odlučila da će muško nasilje nad ženama biti tema kojom ću transformirati svoju politiku u aktivizam i profesiju. I preko lezbijske egzistencije i preko teme nasilja naišla sam na radikalne feministice. Od njih sam polako učila da su patrijarhalne hijerarhije u društvu osnova svih nepravdi, diskriminacija, ratova... na čijem ukidanju treba raditi. Sjećam se kad sam prvi put flomasterom pisala na ploču >ŽENE NE VOLE NASILJE<, 1989. godine, i kad smo izašle na ulicu! U to vrijeme u Jugoslaviji nije moglo biti mnogo javnih prosvjeda, tako da je naše stajanje bilo čudno ne samo prolaznicima, nego i nama samima.  

Antiratne demonstracije

Kao aktivistica za vrijeme rata preorijentirali ste se s inzistiranja na lezbijskim pravima na prosvjede protiv Miloševića i organiziranje podrške ženama koje su ratom bile izravno pogođene. Kakvo je bilo to iskustvo?

 - Ulične demonstracije su se u Beogradu od 1991. godine usmjerile prema državi i jednom fašističkom režimu. Rat je nas, lezbijske aktivistice, zatekao s mnogo otvorenih pitanja. Samo imenovanje lezbijskih prava je bilo nepoznato ranih devedesetih jer su se u to vrijeme nevladine organizacije bavile najviše nacionalizmom, i oni nisu imali pojma o čemu mi pričamo. U to vrijeme, devedeset-i-neke, u Srbiji nije bilo svijesti o tome da su ljudska prava nedjeljiva i univerzalna, dakle da se ne može reći: prvo ćemo riješiti nacionalizam, a onda idu lezbijska prava, prava Romkinja, prava osoba s invaliditetom. Početkom rata 1991. prvi put sam se suočila s onim famoznim sloganom >Ne agoniziraj - organiziraj!< Bio je to šok za šokom; slušati vijest s tranzistora i hodati gradom koji sve manje prepoznajete... Logično je bilo da sam odmah izašla na ulicu! To je bilo sa >Ženama u crnom protiv rata<, a onda i ostalim antiratnim demonstracijama. Godinama smo stajale na trgu, svake srijede, svih godišnjih doba, odjevene u crno, i šutjele. 

Paralelno s uličnim aktivizmom, nas desetak sa SOS telefona 1993.smo radile na osnivanju Autonomnog ženskog centra (AŽC), kroz koji smo organizirale profesionalnu feminističku podršku ženama rata i muškog nasilja, što u obitelji, što u zajednici.

Bijele i crne lezbijke

Izlažući na zagrebačkom predavanju kratku povijest feminističkog pokreta u SAD-u, govorili ste o bijelim i crnim lezbijkama. Bijele su ustvari pripadnice povlaštene rase, višeg srednjeg sloja, obrazovane žene. One su tražile ravnopravnost s bijelim muškarcima, pripadnicima iste klase. Crne lezbijke, naprotiv, nisu tražile ravnopravnost jer biti ravnopravna heteroseksualnom muškarcu crncu na jugu Amerike - i nije bila neka sreća.

 - Da, ja sam to osvijestila kroz rad s Romkinjama u Srbiji - da sam ja, kao pripadnica bijele srednje klase, povlaštena u odnosu na Romkinje. Jednog sunčanog dana nas nekoliko iz centra išle smo k mladoj Romkinji Nazi u posjet jer je rodila dijete. Našle smo je u baraci na periferiji grada sastavljenoj od kartona, šperploča i nešto cigli, u dolini smeća, a njen najveći strah je bio da joj štakori ne pojedu bebu.

Ta Romkinja iz barake ne želi slobodu koju ima njen partner iz barake, kao što i Afroamerikanke feministice ne žele jednakost sa svojim partnerima-čistačima ulica! Zato je važno stalno ispočetka inzistirati na nedjeljivosti diskriminacija, jer Romkinja i Afroamerikanka žele uvjete koje ima bijeli povlašteni muškarac, kao što to želi bijela žena. I zato je termin >rodna jednakost< problematičan, ako o njemu govore samo bijele žene bez imenovanja drugih oblika društvenih ugnjetavanja.

Što je onda za vas podrška Romkinjama?

 - Podrška Romkinjama ponajprije podrazumijeva svijest o svojim društvenim privilegijama. Na primjer, još jedna slika koja me je obilježila: romska aktivistica koja je radila u Autonomnom ženskom centru prije šest-sedam godina, jednog dana mi je rekla da je tog jutra, kad je dolazila u centar, stajala pred vratima i kao uvijek pozvonila dolje na portafon. Riječ je o lijepoj, velikoj zgradi u centru Beograda. Uto je iz zgrade izišao fino odjeven muškarac i ona je pred njim zadrhtala i pomislila da će je pitati: >Što tu radiš, prljava Ciganko!< Imala je dubok osjećaj straha, krivnje i sramote. Za mene je to što mi je tada rekla bilo od ključne važnosti jer ja na ta vrata ulazim svaki dan, a i druge Romkinje isto tako. Smatram da je moja građanska odgovornost da znam da moje sugrađanke pred tim istim bijelim vratima nisu isto što i ja, bijela žena. Kao što i moje drugarice u invalidskim kolicima nisu isto što i ja.

Proizvodnja straha i mržnje

Važno je da napomenem da podrška Romkinjama nije humanitarni čin, distribucija pet kila brašna. To je moja prilika da narastem, da otvorim svoj osobni politički prostor k Drugoj, da vidim tko sam ja prema njoj i tko je ona prema meni. Da je čujem. Da pronalazim načine da podijelim svoju moć bijele žene, a da je pritom ne ugrozim, da nisam iznad nje, da smo jedna pored druge. Sestrinski. Da budem ženski solidarna - to je izbor koji ukida patrijarhat i daje prostor drugom svijetu i drugim vrijednostima.

Iako se, kažete, tretman lezbijki, gay i transrodnih osoba u Srbiji promijenio nabolje u protekla dva desetljeća, diskriminacija lezbijki, osoba s invaliditetom i Romkinja je i dalje golema.  Što ih čini sličnima?

- Slična je neprekidna proizvodnja straha, mržnje i poniženja od strane svih društvenih mehanizama, države i obitelji. S druge strane, da bismo preživjele, svaka od nas je manje-više internalizirala homofobiju, rasizam i seksizam i to utječe na našu svakodnevicu. Vanjska i unutrašnja ograničenja određuju jednu sasvim drukčiju egzistenciju - to što je neka žena lezbijka, utječe na sve njene izbore, i na to što će studirati, hoće li imati obitelj, kakvu i gdje, hoće li napredovati na poslu ili će iz straha da je ne otkriju kao lezbijku, uzeti posao gdje će biti manje upadljiva.

Jednom smo u Labrisu provodile anketu među lezbijkama o tome koliko ih često komunicira sa susjedama. Zaključak je bio da je ta komunikacija rudimentarna, sporadična i površna jer se lezbijke boje razgovarati sa susjedama! Boje se da se ne bi saznalo da su one lezbijke, i da ih onda ne bi odbacile... Mnoge su zato učahurene u svoje mikrosvjetove, često izolirane, i osjećaju se sigurno samo među nekoliko ljudi. I sama sam proživjela godine straha i nesigurnosti pred svojim hetero-susjedama - mislila sam da će me pitati što tu radim, u njihovoj zgradi. Pogotovo u jednom razdoblju prije petnaestak godina kad su nas napali tipovi na ulici s transparentom >Lezbijke, gubite se, prljate naše ulice!< To su činovi dubokog poniženja i mržnje s kojima treba živjeti.

Muško nasilje, a ne domaće

Primjećujem da dosljedno govorite o >muškom nasilju nad ženama u obitelji< i čini se da to nije slučajno. Je li inzistiranje na tako preciznom opisu onoga što obično zovemo obiteljskim nasiljem također dio politike radikalnog feminizma i one priče o jeziku kao generatoru stvarnosti?

- Da. Jezik je stvarnost. Ako se radi o muškom nasilju nad ženama i djecom u obitelji (a upravo su istraživanja pokazala da je muškarac nasilnik u 93 posto slučajeva), nije dovoljno reći >obiteljsko nasilje< ili >domaće nasilje<. Riječ >domaće< je topla i asocira na dom i nešto pozitivno, zato >domaće nasilje< zvuči kao >domaća salata<. To nasilje je muško nasilje, a muško nasilje u obitelji je zločin. Važno je da jezik označi informaciju i emociju koja je adekvatna zločinu, a ne salati.

Što bi rekla za kraj?

- Sigurno imate u svom okruženju neku lezbijku,  Pitajte je kako je - to je moja poruka heteroseksualnim sestricama.  U tom susretu, hetero-žena ima više moći i na njoj je da prva pita, da je pozove na kafu.  Kao što je na meni da pitam moju susetku Romkinju kako je, da stanem na ulici i porazgovaram s njom.  Osim toga ima odličnih vesti: u Zagrebu, Ljubljani, Skopju, Sarajevu, Rijeci, Novom Sadu... ima lezbejskih, gej, trans i queer organizacija iza kojih je ogroman rad, intenzivno organiziranje koje uvek podrazumeva rizike i izlaganje homofobičnim prijetnjama.  Da bi ove organizacije postojale uložena su životna dela aktivistkinja i aktivista.  Naša tela, naše politike i naše kreacije su postale deo civilnog društva u gradovima - da bi moja ljubav bila ljubljena suncem, kaže Joan Nestle.  Sada ima puno srećnih lezbejki, gej muškaraca, queer osoba medju nama, i ja sam jedna od nas - mi dolazimo punih ruku. 

Maja Hrgović | Novi list