Izvor: www.novilist.hr od 9.7.2005. god.

Slobodan Šnajder
''Pedere u logore!''

Sutra bi, budu li riješene još neke pretpostavke i dileme, središtem Zagreba trebala proći povorka homo-erotičnih ljudi, riječju, muškoljuba, lezbača, pedera, tople braće i sestara. Miroljubni purgerski svijet, koji se ne da inkomodirati, i koji je, osim eventualno psećim Clochmerleom (pisoarom, kakilištem), teško impresionirati, možda će, prije pohanih piceka, izaći u šetnju, promenirati se zrinjevačkom promenadom, e da bi si pogledao te čudake, koji se, Bogu hvala na visini, baš u svemu razlikuju od normalnih ljudi. Poneki od normalnih će se eventualno prekrstiti, kao što to čini sav normalni svijet u prizoru nečeg nenormalnog, čak skarednog, a kako i među normalnim svijetom imade i onih koji ekstremno normalni, dakle, na neki osobiti način normalni, neki od tih najnormalnijih među normalnima, možda će rečenoj povorci doviknuti nešto kao - ''A tko je vas pravio?''. Tvrda je, naime, i normalna pretpostavka da normalni ljudi prave normalne ljude.

kao prvi put

U tom će trenutku oni koji su samo normalni, dakle, nisu osobito normalni, možda dometnuti nešto kao - ''Jest, imate pravo! Zbiljam ih je grdo gledati!''. No i u malenoj grupici ekstremno normalnih imade još ponekih koji su ultra i turbo normalni, koji su već po svojoj prirodi tako jako normalni da su za taj normalitet u stanju počiniti sve, ama baš sve; i time od njihova normaliteta ništa nije svetije niti dragocjenije. No baš je ta vrsta normaliteta, sveta, dragocjena, vrijedna svakojakih muka, pače i života, nekako i najugroženija, najkrhkija; riječju, najnesigurnija u sebe. Otud se ona mora, tako reći na licu mjesta, i u svakoj prilici, braniti od svakojakih ugroza i pogibelji. Najveće ugroze i pogibelji za tako pojmljeni normalitet jesu baš homoerotični ljudi. Teško da su to ljudi: muškoljubi, pederi, lezbače, topla braća i sestre, peškiri i homići, nisu ljudi, iako se priviđaju ljudima. A jer se tako priviđaju ljudima, a nisu ljudi, oni su baš zato strašno opasna prijetnja ne samo javnom redu i miru, već i životu samome. Po njima, života i ne bi bilo, a osobito ne bi bilo normalnih ljudi, pa otud, logično, niti turbo, odnosno ultra normalnih. Ljudi bi se vriježili kao biljke, dijelili kao praživotinje, ili jedni u druge gurali svoje sjeme, kao da se radi o kakvoj piluli. Tko bi onda izjeo pohane piceke, tko bi se promenirao Zrinjevcem, tko bi, konačno, a to je najvažnije, hrabro stao na Termopilama normaliteta, tko bi obranio našu vrstu pred svakojakim izopačenjima i perverzijama koje prijete da je unište? I onda će netko u taboru turbo-normalnjaka odvažno doviknuti sablasnoj povorci koja sebe krsti veselom i ponosnom (ta zamisli samo!), zove se gay i pride; planetarni pigeon English nazive slične povorke, od Madrida, Berlina, do New Yorka i Montreala, upravo tako, veselim, vedrim i ponosnim. Ljudi i žene, veselo, vedro i ponosno nose svoju razliku, boreći se za njezino pravo. Tako je to i u onim sredinama gdje su temeljna prava istospolnih zajednica već izborena, i u našoj, gdje se problem tek nekako profilira, i iz godine u godinu iznosi na vidjelo kao prvi put.

represivna tolerancija

No da se u povorci zagrebačkoj nađu i jedan Platon, Michelangelo, Oscar Wilde, sama velika pjesnikinja Sapho s otoka Lezbosa, naši će ultraši normaliteta ipak učiniti ono što im njihov normalitet nalaže učiniti. Oni će se zgroziti, oni će, po mogućnosti, krenuti i u fizički obračun, e da bi oprali s lica našega grada ljagu i sramotu. Iz njima nerazumljivih razloga, povorku će osiguravati organi koji raspolažu sredstvima prisile Grada i Države, a njima će to biti još jedan znak da Grad i Država idu dođavola. Da su baš oni, to jest turbo-normalnjaci, razlog ovoga, po njima nerazumnog, rasipanja novca poreznika, dakle i njih samih, njima tako skoro neće svanuti. Ta oni ionako znaju da svijetom drma koalicija muškoljuba i Židova, masona i komunista. U ovom se kontekstu srpski lobi obično ne spominje, osim u pozitivnom smislu; o Srbima se inače misli sve najgore, ali taj nebeski narod ipak s vremena na vrijeme svojski ispraši svoje muškoljube i peškire na Terazijama, u prilici sličnih povorki kakva će biti, ako je bude, ova sutrašnja, zagrebačka. Srbi su narod zajeban ali zdrav. Dakle, u povodu pederskih, lezbijskih i sličnih ispada, mi se Hrvati, mi ultra-normalni ljudi, hvatamo ukoštac s nečim planetarnim, s jednom planetarnom zavjerom, a Srbi ovaj put nisu referentni; čak štoviše, naši bi narodi morali surađivati na otklanjanju ovog zla.

I tako: čudit će se ljudi. Povorka, po svoj prilici dobro osigurana, proći će, kao sve što prolazi, a frustracije, obostrane, teško da će se tako skoro smanjiti. Homo-erotični ljudi dugo će još čekati da se forma njihove želje prizna kao potpuno ravnopravna, a ne tek tolerira. I dok budu u tom statusu čekanja, oni će, po mojemu sudu više nego opravdano, s vremena na vrijeme isticati svoju razliku. Nije ovdje riječ samo o toleranciji; tolerancija može biti i represivna, itekako. Preporučujem svima iznova pročitati Marcuseovu knjižicu Kritika čiste tolerancije, koju smo kasnih šezdesetih gutali. Herbert Marcuse uvodi tom malom teorijskom raspravom pojam represivne tolerancije, pokazujući da u nekim uvjetima i sama tolerancija služi potiskivanju razlike, pa i njezinom proganjanju pod firmom građanskih sloboda. Razmislimo samo što se sve u današnjoj Hrvatskoj tolerira, a što se ne tolerira.

pretvorba svega u ništa

Sjetimo se gospićkoga silovanja, koje će, sada izgleda, ipak biti procesuirano, javnost otpočetka podijeljena, kao i u brojnim sličnim slučajevima u smislu: Dobila je (silovanjem) to što je tražila! Dozovimo u pamet samo činjenicu zloporabe same ideje humanitarne pomoći, a da se i govori o spolnim zloporabama podređenih, koji bi po statusu imali biti štićenici milosti, milosrđa, dakle, samoga Neba! Pa čak je i u tom slučaju javnost puna oklijevanja, čak i u tom slučaju pojedinci vide sotonske prste medija, ako se zasad još i ne spominju masoni, Židovi, komunisti, ateisti... No ostavimo ovo područje spolnosti i različito artikulirane ljudske želje. Sjetimo se samo brojnih politički i rasistički motiviranih ubojstava - ubojstvo bismo mogli smatrati ekstremnim slučajem silovanja - koja, gotovo sva, padaju u zaborav, i onaj sudski i zaborav same javnosti. Unatrag bismo morali zaključiti: Njih se u stvari tolerira!

Da se i ne govori i svim ''pojavnostima'' desnog ekstremizma, koje se, ne samo tolerira, već se političkim sredstvima, jučer doduše nešto više nego danas, čak i potiču. Da se i ne govori o famoznoj hrvatskoj pretvorbi svega u ništa, potom toga ništa u sreću odabrane klijentele, koja je danas nagusto isprepletena s političkom vlašću, ako u njoj baš i ne sudjeluje izravno; ljudi se drže za jaja, kako se to lijepo hrvatski kaže, u strasnom su zagrljaju politika i novac, a ovu uistinu perverznu vezu ne progoni nitko, i nitko joj, osim u rijetkim prilikama, ne viče da je nemoralna, prljava, sramna, i napokon, sa stajališta ''reprodukcije narodnoga bića'' - štetna. Pornografiju nitko ne vidi tamo gdje ona totalno vlada - a vide je mnogi tamo gdje je ne može biti: u slobodno odabranim formama želje, u slobodno formiranim zajednicama ljudi, u slobodnim oblicima odnosa ljudi međusobno. Spram forme svoje želje nitko nije slobodan, ali ono što s njom čini njegova je stvar. Potonje je velika tekovina civilnog i građanskog društva za koju vrijedi, ako treba, izaći na ulicu.

grčevita obrana normaliteta

	"Völkerschau" - Afričko selo u zoološkom vrtu u Augsburgu, od 9. do 12. juna 2005.

Prvoga travnja 1910. godine u berlinskom magazinu Ilustrirte Zeitung, toj preteči news-week časopisa i ranom, pravom masovnom mediju respektivnoga doba (za Europu posljednje mirno doba relativnog prosperiteta), osvanula je fotografija jedne egzotične grupe domorotkinja s otoka Samoa - sve same žene u svojim tradicionalnim, za zapadnjačke pojmove dosta škrtim nošnjama (mnogo prije bikinija). Žene su stjerane u tor koji opasuje jednu livadu. Iza takvoga tora šeću se normalno bizoni, deve, poniji, nojevi... I rečeni je tor snimljen u zoološkom vrtu, i to u jednom od najpoznatijih na svijetu: u zoološkom vrtu u hanzeatskom gradu Hamburgu! Urođenice izložene su, baš u jednu takvu sunčanu nedjelju kakva će, nadam se, biti sutrašnja zagrebačka, u zoološkom vrtu! Tu je, na licu mjesta, u zvjerinjaku, njemački malograđanin onoga doba, uoči prvoga rata o kojemu se još ništa nije slutilo, dakle, časni pripadnik one ljudske vrste koju je tako opulentno ismijao jedan Heinrich Mann (u romanu Podanik), mogao studirati, ismijavati, grditi - razliku. Razliku između sebe, koji je normalan, čak veoma normalan, i ovih čudačkih žena dovučenih tko zna otkamo, upravo s tom svrhom da bi se on mogao uvjeriti u svoj normalitet. Ta on dobro zna da nije ni deva, ni bizon, iako jest već uvijek pomalo noj; zna što nije u odnosu na živinski svijet, ali je razlika u odnosu na sve ono što pretendira biti čovjekom ta razlika pomalo nesigurna.

Slično je i s našom sutrašnjom povorkom. Oni koji najviše viču i ruže nekoga zbog njegove razlike, obično su baš ti koji u svoju razliku u odnosu na tu razliku baš i nisu jako sigurni. I netko u taboru ekstremno normalnih, u očajničkom pokušaju da odbrani Termopile normaliteta, vjerojatno će, sutra kao što je već to bilo, zavikati: ''Vas treba zatvoriti u koncentracioni logor!'' ''Pedere u logore!'' Stavimo malo pamet na ovaj borbeni poklič. Zoološki vrtovi i jesu nešto poput koncentracionog logora za životinje. Hamburški primjer iz 1910. pokazuje da je već dosta rano normalni svijet počeo izlagati ''nenormalne'' u torovima i kavezima. Idući korak i jesu bili koncentracioni logori, s tom razlikom što ljudi na takvim mjestima nisu više bili ''koncentrirani'' u svrhu izučavanja njihove razlike, već isključivo u svrhu njihova izrabljivanja i uništenja. Među tako proizvedene koncentrate ljudi, njemački su nacisti zatvarali i homoerotične ljude, u svrhu preodgajanja, kastriranja i uništavanja. Otuda naši zrinjevački turbo-normalnjaci smiju i moraju imati, u osjećaju na svoje esesovske predšasnike, osjećaj punog kontinuiteta ''revolucinarne'' akcije kojom se ljudska vrsta čisti od svega ''nevrijednog da živi''. Što se pri svemu tome ''ljudsku vrstu'' pljačka do gole kože, što je se ponižava, siluje, preprodaje kao roblje, pa i ubija, po crti političkih i rasističkih motiva, to je sve manje važno. Važna je jedino grčevita obrana ''normaliteta'', jer on nema cijene.