---

Od osam sestara, jedna je morala raditi muške poslove, pa je Stanica od rođenja za oca Petka bila - sin. Družila sam se sa muškarcima, tako i ponašala, orala, brala drva, pjevala uz gusle i svirala harmoniku... Ova bjelopoljska virdžina je i u fabrici radila sa monterima i na mašinama za muške ruke, a danas od penzije ne može da kupi ljekove

I danas, u šezdesetsedmoj godini, Stanica Marinković iz Zatona, kod Bijelog Polja, ima muške manire. Ponaša se onako kako je naučila od rođenja. U porodicama gdje su se rađala samo ženske djeca običaj je bio, u nekim krajevima, da jedna kćerka preuzme ulogu muškog djeteta. U porodici Petka Marinkovića, koji je imao osam kćeri, ulogu virdžine preuzela je njegova četvrtorođena Stanica. Od tada do danas - pantalone, kratka frizura, odsječan glas i ruke umorne od teških poslova. Baš kao i Stana Cerović, posljednja virdžina iz Tusine, nadomak Boana, o kojoj je "Pobjeda nedjeljom" već pisala.

- Sta ima da pričamo - dočeka nas na vratima svog stana u Bijelom Polju. Da me pokazuju Bjelopoljci prstom, a i moji se ljute - jer šta ima tu strašno. Bila sam ocu desna ruka.Poslije kraćeg ubjeđivanja Stanica, ipak, pristade na razgovor, ali uz upozorenje: "Nemoj što da ispane naopako, da sjutra imamo grke, jer vi novinari ćerate po svome".- Oboljela sam od šećera, a i želudac me muči, pa svako malo idem kod doktora, a nemam novca za ljekove.

Radila sam u Vunarskom kombinatu, ovdje u Bijelom Polju, i primam 100 eura penzije. Radila sam muške poslove. Nijesam htjela za onim ženskim mašinama, već tamo dje trebaju muške ruke. Sa monterima sam popravljala strojeve i tako zaradila penziju.

Mladost, to je već posebna priča! Poslije osam kćeri, Stanicini roditelji su dobili sina, ali ona je ostala muška glava u porodici. Ne prva i jedina, ali sigurno posljednja crnogorska virdžina ili tobelija.- Od malena sam radila teške poslove - priča Stanica Marinković. Bile su zadruge. Bilo mi žao oca da se sam muči, da upreže volove i gura raonik. Pantalone i opanke, pa s njim u njivu. On bi vodio volove, a ja držala ralo. Koliko smo tek skupa preorali. Orala bih ja i danas, iako sam bolesna. Da mi je samo traktor sa priključcima...

Kad bi došlo vrijeme žetve, Stanica je bila među prvima. Birala je i tada najteže poslove, da oca ne obruka... Kad nestane sijena, išla bi da bere list, a za zimu je, zajedno sa ocem, išla u šumu i sjekla drva.- Kosila sam, kao pojedan moj vršnjak, dizala teške snopove, a kad bi uveče pošli na sjednik ili prelo-kako smo ga zvali - sjedjela sam u muškom društvu. Žene se zapričaju, ogovaraju. Muškarci su ipak drugačiji. Često bih uzela gusle koje su svi rado slušali. Voljela sam gusle, ali sam uvijek željela da imam harmoniku.Od prve plate, Stanica je i kupila harmoniku. Naučila da svira, a posebno je voljela starobosanski melos. Voljela je da sluša Nadu Mamulu i druge tadašnje narodnjake. Kad društvo zasjedne, zabavljala ih je svirkom.

- Jedna komšinica me je, dok je bila djevojka, pitala hoću li da joj sviram na svadbi. Obećala sam i obećanje ispunila. Obukla nove pantalone, harmoniku preko ramena i sa zdravicom na svadbu. Davno je to bilo, sada me na ta vremena slike podsjećaju. Evo, imam jednu sa harmonikom - dodaje na iz podebljeg snopa fotografija jednu iz mlađih dana. Harmoniku sam prodala zbog brata. Učio je gimnaziju i stanovao kod mene. Kad bih ja izašla, on bi uzeo harmoniku, i zaboravljao na knjigu. Eto, zato sam je prodala. Stanica nikad vezivo i pletivo nije uzela u ruke, nije se ni ženskim poslovima u kući bavila. Radile su to sestre. Nijesu čak htjele ni džemper da joj opletu.