Slavimo 20 godina postojanja
Gej Srbija
iz štampe

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 
 
Izvor: Pobjeda
27. mart 2005., Društvo
Stanica Marinković, virdžina iz zatona kod Bijelog Polja:
Stanica, sine, hajdemo u drva!


Od osam sestara, jedna je morala raditi muške poslove, pa je Stanica od rođenja za oca Petka bila - sin. Družila sam se sa muškarcima, tako i ponašala, orala, brala drva, pjevala uz gusle i svirala harmoniku... Ova bjelopoljska virdžina je i u fabrici radila sa monterima i na mašinama za muške ruke, a danas od penzije ne može da kupi ljekove


I danas, u šezdesetsedmoj godini, Stanica Marinković iz Zatona, kod Bijelog Polja, ima muške manire. Ponaša se onako kako je naučila od rođenja. U porodicama gdje su se rađala samo ženske djeca običaj je bio, u nekim krajevima, da jedna kćerka preuzme ulogu muškog djeteta. U porodici Petka Marinkovića, koji je imao osam kćeri, ulogu virdžine preuzela je njegova četvrtorođena Stanica. Od tada do danas - pantalone, kratka frizura, odsječan glas i ruke umorne od teških poslova. Baš kao i Stana Cerović, posljednja virdžina iz Tusine, nadomak Boana, o kojoj je "Pobjeda nedjeljom" već pisala.

- Sta ima da pričamo - dočeka nas na vratima svog stana u Bijelom Polju. Da me pokazuju Bjelopoljci prstom, a i moji se ljute - jer šta ima tu strašno. Bila sam ocu desna ruka.Poslije kraćeg ubjeđivanja Stanica, ipak, pristade na razgovor, ali uz upozorenje: "Nemoj što da ispane naopako, da sjutra imamo grke, jer vi novinari ćerate po svome".- Oboljela sam od šećera, a i želudac me muči, pa svako malo idem kod doktora, a nemam novca za ljekove.

Radila sam u Vunarskom kombinatu, ovdje u Bijelom Polju, i primam 100 eura penzije. Radila sam muške poslove. Nijesam htjela za onim ženskim mašinama, već tamo dje trebaju muške ruke. Sa monterima sam popravljala strojeve i tako zaradila penziju.

Mladost, to je već posebna priča! Poslije osam kćeri, Stanicini roditelji su dobili sina, ali ona je ostala muška glava u porodici. Ne prva i jedina, ali sigurno posljednja crnogorska virdžina ili tobelija.- Od malena sam radila teške poslove - priča Stanica Marinković. Bile su zadruge. Bilo mi žao oca da se sam muči, da upreže volove i gura raonik. Pantalone i opanke, pa s njim u njivu. On bi vodio volove, a ja držala ralo. Koliko smo tek skupa preorali. Orala bih ja i danas, iako sam bolesna. Da mi je samo traktor sa priključcima...

 
 
Kad bi došlo vrijeme žetve, Stanica je bila među prvima. Birala je i tada najteže poslove, da oca ne obruka... Kad nestane sijena, išla bi da bere list, a za zimu je, zajedno sa ocem, išla u šumu i sjekla drva.- Kosila sam, kao pojedan moj vršnjak, dizala teške snopove, a kad bi uveče pošli na sjednik ili prelo-kako smo ga zvali - sjedjela sam u muškom društvu. Žene se zapričaju, ogovaraju. Muškarci su ipak drugačiji. Često bih uzela gusle koje su svi rado slušali. Voljela sam gusle, ali sam uvijek željela da imam harmoniku.Od prve plate, Stanica je i kupila harmoniku. Naučila da svira, a posebno je voljela starobosanski melos. Voljela je da sluša Nadu Mamulu i druge tadašnje narodnjake. Kad društvo zasjedne, zabavljala ih je svirkom.

- Jedna komšinica me je, dok je bila djevojka, pitala hoću li da joj sviram na svadbi. Obećala sam i obećanje ispunila. Obukla nove pantalone, harmoniku preko ramena i sa zdravicom na svadbu. Davno je to bilo, sada me na ta vremena slike podsjećaju. Evo, imam jednu sa harmonikom - dodaje na iz podebljeg snopa fotografija jednu iz mlađih dana. Harmoniku sam prodala zbog brata. Učio je gimnaziju i stanovao kod mene. Kad bih ja izašla, on bi uzeo harmoniku, i zaboravljao na knjigu. Eto, zato sam je prodala. Stanica nikad vezivo i pletivo nije uzela u ruke, nije se ni ženskim poslovima u kući bavila. Radile su to sestre. Nijesu čak htjele ni džemper da joj opletu.


- Opleti sama, tako su mi govorile. A, ja ne znam. No, kad bih pošla na sjednik, uzmu komšinice predivo, pa jedna rukav, druga leđa, treća... Dok sjedimo, gotov džemper. A da vezem, bože sačuvaj.- Bila sam i akcijaš na izgradnji puta Ljubljana - Zagreb. I tamo sam radila muške poslove. Ženske su se grabile za lopatu, a ja sam najčešće s krampom bila na trasi. E, odmah poslije akcije zaposlila sam se u Vunarskom kombinatu. Tri i po decenije sam tu radila. Sa svakim sam bila dobro. Zvali su me Stanoje. I direktor bi me tako zvao. A, kući Dagić, Dago. Znali su svu ovu priču o meni da se ponašam kao muško.

Pa, stalno sam nosila pantalone, mušku frizuru... E, jesam samo jedanput obukla suknju. Davno je to bilo! Krenuli na sabor u Brzavu, pa me nagovoriše Kad tamo, gledaju me kao da sam s neba pala. Te ja brže - bolje sa biciklom jednog komšije kući da obučem pantalone. Maramu nikad na glavu nijesam stavila, pa čak ni crnu kad mi je otac umro. Ispunila sam obećanje. Sestre su se poudavale a ja, kako mi je on rekao: "Ostani uz brata da ne bude sam". I bi tako!

Teški radovi utisnuli su tragove na Stanicinim rukama i licu. Bore ispisuju njenu proslost i ožiljke jednog običaja. A u tijelu žensko srce. Osjetljivo, jer da nije tako, ne bi sa emocijama pričala o prošlosti.- Oboljela sam - žali se Stanica. Šećer mi je ostetio vene, eto, i sad sam zbog vas zakasnila
da primim infuziju. Nego, već su me dobro upoznali i u Domu zdravlja, pa izađu u susret. Ljekove treba kupovati, pa i pumpicu za astmu, a nema se novca.

- Uh, za malo da zaboravim! Ja sam učestvovala i na međjuopštinskim igrama i na prvenstvu Crne Gore u šahu. Igrala sam šah, ali i to prođe. Sada mi je preostalo da sa ovim bjelopoljskim penzionerima sjednem i popričam. Svratim do jedne drugarice u trafiku, prelistam novine i onda se vratim ovdje, među ova četiri zida. Dođu bratanici da me posjete, pa sve velim: "Što će mi ova priča, da se ne ljute". No, pazi da ne bude što naopako, da sjutra nemamo grke!

Milutin Labović

+Preporučujemo

 
svet srbija region scena sport kolumna art & s-he-istory coming out zdravlje queeropedia queer filmovi muzika priče teorija prikazi i recenzije religija porno antibiotik intervju istorija sociologija psihijatrija & psihologija putovanja linkovi