Nakon što je prošloga tjedna glavna vijest u medijima bio
famozni "gej imenik", nastala je panika među homoseksualnom
populacijom. Samo na Iskorakovu SOS liniju prošli se tjedan
javilo preko tisuću ljudi koji su htjeli znati nalazi li
se njihovo ime nalazi u imeniku ili su se pozalili da primaju
razne ucjene i prijetnje. Jedna je osoba prijavila da već
nekoliko dana prima anonimne pozive u kojoj joj se prijeti
prebijanjem, pa ćak i ubojstvom. No ćinjenica je da se u
"gej imeniku" nije nađla ni jedna osoba koja ne
skriva svoju seksualnu orijentaciju, bez obzira na to je
li riječ o običnim građanima ili javnim osobama. Naime,
interes autora imenika, kao i osoba koje su imenik nadopunjavale
imenima i rasparčavale ga e-mailovima, blogovima i forumima,
nije bio popisivanje osoba koje su out. Najmanje
problema, dakle, imaju upravo ljudi koji svoju homoseksualnost
ili biseksualnost ne skrivaju i takve se osobe najlakše
integriraju u društvo.
"Situacija u kojoj ljudi doslovce drhte od straha
te ideja sastavljanja i plasiranja nekakvog 'gej imenika'
može biti samo plod zlih namjera. To nije zafrkancija ni
dobra namjera kad se ljude s imenika dovodi usituaciju da
mogu dobiti otkaz, biti pretučeni ili mozda nešto još gore.
Ići s otkrivanjem nečijih podataka u situaciji kad je grupa
ljudi u koju ih se svrstava potpuno prestrašena i ne usudi
se reći ništa o sebi, sramotan je i nemoralan čin. No takve
se devijacije upravo javljaju kod društvenih grupa pod opresijom.
Da netko to napravi u Njemačkoj, nikoga ne bi bilo briga",
tvrdi novinar HTV-a Drazen Ilinčić koji je u studenom prošle
godine zapanjio javnost kad je u emisiji "Otvoreno"
Hloverke Novak-Sržić javno obznanio da je homoseksualac.
Stravična anketa
Iako na zapadu takve stvari već odavno ne izazivaju senzaciju,
u Hrvatskoj se na to odlučilo svega nekoliko ljudi, pretežito
aktivista. Unatoč tome što se emisija bavila problematikom
homoseksualnosti, izazivajući podijeljena mišljenja, Ilinčićev
potez je izazvao pretezno pozitivne reakcije.
"Na to me nagovorila moja velika prijateljica i suradnica
Branka Kamensky. Povod je bilo to što sam joj tada ogorčeno
komentirao rezultate famozne ankete gdje je bilo upitano
kakav treba biti dobar hrvatski predsjednik. Preko sedamdeset
posto ljudi je izjavilo da se on ne bi trebao zalagati za
gej prava, što je za mene bio stravičan podatak. U tom sam
trenutku pomislio da se doista odselim u Njemačku jer ja
ne mogu živjeti u zemlji u kojoj većina ljudi želi da ne
postojim.
Mukotrpni iskorak
'Žene su bitne u mom životu?'
Ilinčić o autsajderima
Kada sam imao 18 godina, za mene je to bilo još ono doba
eksperimentiranja. U to sam doba čak imao i jednu djevojku.
No to na mene nije ostavilo neki dojam pa sam zaključio
da to ne bih ponovio. Iako, žene su izuzetno bitne u mom
životu, a rekao bih i u zivotu svake gej osobe. Postoji
i onaj klišej da su ženama najbolji prijatelji gejevi, i
obratno. Homoseksualci i žene se mogu razumjeti po jednom
principu autsajderstva. Postoji jedna knjiga "Outsider",
u kojoj se analizira najčešće autsajderske grupe, žene,
Židovi i homoseksualce. Upravo te skupine ne pripadaju samoj
matici ovoga svijeta, a to je heteroseksualni muškarac,
pred kojim je veliki teret, ali i veliki prostor. Za mene
su žene bile iznimno bitne u životu. Gurale su me u privatnom,
ali i u poslovnom smislu, poput moje kolegice Branke Kamensky
koja me i dovela na HTV. Osim toga, žene često i pomažu
popraviti sliku o homoseksualcima, a i nerijetko su puno
tolerantnije od muškaraca. No bitan moment opuštanja društva
prema toj temi je u ljudskoj identifikaciji. Dakle, kad
što veći broj ljudi napravi taj coming out i kad
ti ljudi postanu popularniji, to će sve biti bolje za gej
prava. Mislim da će sunce zasjati za homoseksualce kada
jedan nogometaš bude rekao da je gej.
Branka je odmah nazvala Hloverku Novak-Sržić i već smo
sljedeći tjedan to napravili. Iako je meni život bio potpuno
sređen, osjećao sam da mi je to bila građanska dužnost.
Reakcije su bile pozitivne. Kad sam nedugo nakon toga bio
na sajmu vina, jedan krupniji gospodin je viknuo: 'Gospodine
Ilinčić ja vam čestitam. Ja nisam homoseksualac, ali vam
čestitam što ste vi to tako otvoreno rekli.' Jedna cura
mi je poslala poruku: 'Idem sad to mami nabiti na nos jer
ona strašno voli tebe i tvoje priloge.' Nažalost, nisu svi
u mojoj poziciji da bi mogli takvo nešto napraviti. Treba
uvijek misliti na one koji nemaju takve mogućnosti - ljudi
koji žive u netolerantnim obiteljima, oni koji studiraju
ili koji se boje za svoje radno mjesto, a ponegdje i za
život. Treba se izboriti da i takvi ljudi dobiju pravo da
se izraze", objasnjava Ilinčić. No, kao i za većinu
gej ljudi, i za Dražena Ilinčića pravi iskorak je bio onaj
osobni, prema obitelji.
| |
 |
| |
|
"Coming out" ili "iskorak" najteža
je stvar u životu homoseksualca, a u mnogim slučajevima
je, zbog netolerancije društva, teško izvediva. Iako velik
broj roditelja u Hrvatskoj na homoseksualnost gleda kao
na nešto neprirodno i često se odriču vlastite djece ili
ih izbacuju iz kuće, roditelji Dražena Ilinčića nisu imali
drastične reakcije."Oko 17. godine prvi put sam razvio
emocije prema jednom dečku. Mene zapravo nikada, pa ni onda,
nije mučio moj gej identitet, već sam bio nesretno zaljubljen.
No ta se ljubav nije mogla izraziti onako kako bi mogla
da je bila usmjerena prema zeni. Sljedećih godinu, dvije,
daleko sam više razmišljao o toj osobi nego o svom seksualnom
identitetu, a tada sam negdje rekao i svojim roditeljima.
Nisam bio prisiljen na to, ali nije to bio ni potpuno voljni
i svjesni coming out. Srećom, moji su roditelji
vrlo pitomi i dragi ljudi i nikad mi nisu radili probleme.
Roditeljima se teško pomiriti s homoseksualnošću njihove
djece, ali ne samo zato što imaju nešto protiv toga, nego
zato što ne žele da njihova djeca pate. Roditelji prvo pomisle:
'Bože, kako će mom djetetu biti teško u životu, ismijavat
će ga okolina, neće dobiti posao, tući će ga.' Roditelje
to često više inhibira nego činjenica da njihovo dijete
voli isti spol", tvrdi Ilinčić.
Zrinjevac 80-ih
Kako 80-ih godina nije bilo interneta, a u Hrvatskoj nije
bio ni jedan gej klub, homoseksualci su partnera morali
pronalaziti na neuobičajenim mjestima. Osim rijetkih i uglavnom
privatnih gej zabava, to su najčešće bila javna mjesta poput
parkova, poznata kao cruising zone. Zrinjevac je
80-ih predstavljao glavnu zagrebačku cruising zonu.
"Da sam gej, shvatio sam s deset godina, ali sam prvo
seksualno iskustvo čekao do 21., tako da je bio dug put
od shvaćanja do realizacije.
Cijela je stvar krenula kada sam počeo studirati, jer mi
se tada intenzivirala želja da krenem u gej zivot. Smijesno
je sto sam prve informacije o tome gdje se gej ljudi skupljaju
našao u rječniku satre. Bilo je kasno navečer i šetao sam
Zrinjevcem, ali mi se činilo da neću nikoga pronaći jer
je bilo malo ljudi. No onda sam naletio na tog dečka, koji
je bio moj vršnjak, i jedna stvar je jednostavno vodila
drugoj."
Tolerantnost novog vala
Ilinčić tvrdi da je seksualnost kod istospolnih partnera
ipak nesto drukčija nego kod heteroseksualaca. "Treba
imati u vidu da gej identitet nije isti kao heteroseksualni,
o čemu je sjajno pisao Jean Genet. Muško-muški odnos nije
isto što i muško-ženski. Gej muškarci su prvenstveno muškarci,
što često znači i da su promiskuitetniji. Postoji i jedna
kontroverzna misao da su gej muskarci najveći muškarci,
s apsolutnim viškom testosterona, jer mogu ostvariti osnovnu
težnju muškarca, što je seks bilo kada i bilo s kim, bez
ikakvih emotivnih ili moralnih posljedica", objašnjava
Ilinčić.
Iako je i u tadašnjoj Jugoslaviji homoseksualnost bila
tabu, prije nego što su počele nacionalno-političke napetosti,
život u Zagrebu nije bio posve zatvoren. Glazbenici novog
vala svojim su pjesmama na različite načine podržavali homoseksualnost,
poput grupe Prljavo kazalište koja je, iako se u devedesetima
povezala s desnim i konzervativnim strankama, u refrenu
pjesme "Neki dječaci" zagovarala "slobodnu
mušku ljubav". Osamdesetih je coming out napravio
i Toni Marošević, a u svojoj emisiji na radiju 101 "Frigidna
utičnica", puno je puta na direktan i otvoren način
progovarao o homoseksualnosti.
Pomirenje sa sobom
"Kada sam ja počeo izlaziti u gej svijet, najpopularnije
mjesto u Zagrebu bio jekafić Bacchus na Trgu kralja
Tomislava. To je bila lijepa konoba gdje se moglo popiti
i pojesti, ali i vrlo trendy mjesto, gdje je dolazilo
i puno heteroseksualnih ljudi. U Jugoslaviji je 80-ih stega
počela popustati i u političkoj i u društvenoj sferi života.
Iako nije bilo službenih okupljališta kao danas, gej život
je bio prilično živahan. Moj je privatni život tekao normalno,
sa svim usponima i padovima, bolnim i lijepim situacijama",
ističe Ilinčić. Još od studentskih dana Ilinčić je pisao
filmske kritike za Večernji list a za njegovu spolnu orijentaciju
su znali svi njegovi suradnici na poslu. To potkrjepljuje
i nedavni tekst Milana Ivkosića, koji je tada bio urednik
kulturne redakcije u Večernjem listu i Ilinčićev nadređeni,
u kojem je istaknuo kako je znao da je Ilinčić homoseksualac,
ali da s tim nikada nije imao problema jer mu je bio dobar
suradnik. "Ja to nisam nikada krio, ali ni razglasavao.
Ljudi su me uvijek prihvaćali prije svega kao osobu s imenom
i prezimenom, što mi je jako drago. Ja sam Dražen, a među
ostalim sam i gej. Nikada nije dobro ako čovjeka prihvaćaju
na temelju samo jedne karakteristike. Seksualnost je samo
jedan dio života i sto je mi prirodnije uklopimo u svoj
život, to će je bolje prihvatiti i drugi. Ljudi često kazu
da ih okolina ne prihvaća, ali mnogi ne prihvaćaju ni sami
sebe. Vjerujem da je okolina samo odraz našeg ponašanja.
Ako smo mi duboko u sebi pomireni sa svime, vjerujem da
će i veći dio okoline pozitivno reagirati", kazao je
Ilinčić.
Upravo poput Ilinčića, i 55-godišnji direktor Baleta HNK
Dinko Bogdanić svoju je homoseksualnost javno obznanio na
televiziji. No, za razliku od Ilinčića, Bogdanić dolazi
iz relativno male sredine, Starigrada na Hvaru. Iako se
može činiti da je u takvoj sredini teže biti gej, Bogdanić
tvrdi suprotno: "Bio sam vezan uz familiju i moja obitelj
mi je najviše pomogla kada sam imao konflikte u sebi. Moji
roditelji su od samoga početka znali. Što se tiče roditelja,
ja sam rođen pod sretnom zvijezdom.
Upravo me moj otac uzeo za ruku i odveo u baletnu školu.
Kada sam 1971. prvi put putovao u Ameriku, kupili su mi
povratnu kartu i rekli da mogu sjesti na avion i vratiti
se kada god hoću."
Prekretnica samospoznaje
Kako objašnjava, tada je prvi put osjetio privlačnost prema
drugom muškarcu. No u početku ona nije bila seksualna. "S
20 godina upoznao sam jednog profesora i u njega se platonski
zaljubio. U to vrijeme sam imao jednu veliku žensku ljubav
s kojom sam bio zaručen, ali tada se desila ta prekretnica
u mom životu. Nisam ni pomisljao da je on gej jer uopće
nije tako izgledao. Fizičku ljubav ostvario sam tek kasnije,
kad sam imao 21 godinu", objašnjava Bogdanić. Tada
je otišao studirati u Pittsburg u Americi. Kako priča Bogdanić,
njegov profesor i on nastavili su korespondenciju poštom
i telefonom, a tijekom studija nije ni pomisljao da nade
nekoga drugoga.
"Ljubav je ostala sve do mog povratka u Zagreb 1975.,
a onda smo se razišli jer smo se oboje promijenili. Srećom,
ostali smo prijatelji sve dok on nije umro. Sljedećih nekoliko
godina, ljudi oko mene i svi moji prijatelji u Zagrebu znali
su da sam imao puno avantura, sa ženama i s muškarcima.
Nikada nisam doživio ni najmanji problem i bio sam prihvaćen",
prica Bogdanić.
No zbog poslovnih neslaganja Bogdanić 1978. odlazi u Minhen.
Iako je tamo gej scena bila daleko razvijenija, Bogdanić
se, kako tvrdi, nije odmah bacio u to, već je završio na
potpuno drugom kraju - okrenuo se ženskoj strani. "Nazalost,
u Minhenu sam napravio i jednu mladenačku glupost: bio sam
s jednom plesačicom koju sam jako volio, ali neplanirano
je ostala u drugom stanju. Vjenčali smo se i ona je rodila
sina, koji sada ima 25 godina. Nikada nismo živjeli u pravom
braku jer je ona htjela klasičan obiteljski život, a ja
joj to nisam mogao pružiti. Dvije godine kasnije smo se
razveli. Nasreću, i danas sam u dobrim odnosima sa svojim
sinom koji je također plesač", zorno opisuje Bogdanić.
"Nakon tog braka, bio sam u vezi s jednim baletanom,
a zatim sam imao ljubavnu vezu s balerinom. Kada se bavite
baletom, vrtite se u tom fizičkom kontaktu sa ženama i s
muškarcima. Tu se stvori neka nevjerojatna struja između
dvoje ljudi. Balet kod mene potencira nevjerojatnu privlačnost,
a ta strastvenost se osjeti i u mojim osjećajima i u samoj
umjetnosti", opisuje Bogdanić.
| |
 |
| |
|
Inat protiv dvoličnosti
Iako je svoju karijeru nastavio u Njemačkoj, često je gostovao
i u Zagrebu. Jednom ga je prilikom pozvao intendant HNK
Mladen Tarbuk i ponudio mu posao direktora Baleta. Bogdanić
je izazvao veliku senzaciju kada je u emisiji "Glamour
Caffe" priznao svoju biseksualnost. "Kada sam
napravio coming out u u Glamouru, napravio sam
to iz inata. Ionako su svi to znali, a ja nisam htio da
itko ima ikakav adut protiv mene. Htio sam biti prvi i svima
poručiti da živim svoj život: kakav sam unutra, takav sam
i vani. Nemam tajni i nisam dvolična osoba kao puno Hrvata.
Iako sam se u emisiji zezao i rekao da ću sada dobiti milijun
telefonskih poziva, ja do danas nisam primio ni jedan. Meni
je to definitivno pomoglo jer sam se prestao brinuti o tome
kako će netko reagirati ako sazna. Moj posao je puno važniji
od svega i ja se tu dokazujem", poručuje Bogdanić.
Iako to sam ne zeli biti, najpoznatiji homoseksualac u
Hrvatskoj je 30-godišnji predsjednik udruge Iskorak Dorino
Manzin. Naime, mnogi su 2002., kada je s grupicom istomišljenika
pokrenuo Iskorak, njegov coming out protumačili
kao okretanje novog poglavlja u gej pravima. "Na samome
početku naisao sam na veliko negodovanje i protivljenje,
osobito u obitelji. No to je bilo više zbog opravdanog straha,
nego zbog predrasuda. Mnogi su mi rekli: 'Što ti to treba
u životu? Pusti druge. Što će reći susjedi? Što će reći
rodbina? Znaš da ti je ujna zatucana kao mazga.' Ja sam
flegmatično odgovarao da mi se jebe što misle susjedi i
tete iz dućana. No, nakon kraćeg vremena, uvidjeli su da
nije bilo negativnih reakcija. Štoviše, svi su mi se počeli
smješkati, puštati me na blagajni u trgovini, čak su me
i profesori i spremačice na fakultetu počeli pozdravljati
na hodniku. Meni je to bilo smiješno jer
sam htio i dalje ostati anonimni dečko iz kvarta, ali to
je cijena 'slave'. Sad mi je jasno da je to bilo pomalo
donkihotovski iako ljudi koji me poznaju znaju da sam poprilično
proračunat i pragmatičan. Govorili su mi da sam hrabar,
a ja sam rekao da sam lud, a ne hrabar. Ako nista drugo,
znam da sam i ja dijelom mijenjao svijet; što bi Englezi
rekli: 'I made a difference'", govori Manzin.
Ratno odrastanje
Iako je najpoznatiji po svom angažmanu u Iskoraku, Manzin
priznaje da su mu u životu mnoge stvari važnije od njegove
seksualne orijentacije. Odrastajući u ratom pogođenom Osijeku,
Manzin u svojim tinejdžerskim godinama nije stigao razmišljati
o homoseksualnosti. "U vrijeme 'Oluje' imao sam 19
godina, a nisam imao vojnu obuku, pa sam se dobrovoljno
prijavio u Civilnu zaštitu grada Osijeka i neko sam vrijeme
tu služio. Tada nije bilo riječi o gej pravima, već o tome
kada će vam doletjeti kakva
granata i ubiti. Daleko su me vise pogađali rat i siromaštvo,
nego seksualni identitet. Sazrio sam uz rok 90-ih i to je
uvelike odredilo moje stavove i život.
Vjera u reinkarnaciju
Danas ponekad radim kao rock DJ i to mi je jedno od najvećih
zadovoljstava. Nisam se posebno razlikovao od ostalih vršnjaka.
Zanimljivo, mnogi moji prijatelji su me smatrali najboljim
savjetnikom za ljubavne probleme. Danas sam smiren, bavim
se reikijem i bioenergijom, vjerujem u karmu, reinkarnaciju
i izvanzemaljce, obožavam zmije i udomljujem ih. Boli me
što ih ljudi mrze, a to rade iz neznanja. Ipak, najviše
se razumijem u lingvistiku i zapravo bih se time htio najviše
i baviti.
Danas bez imalo patetike mogu reći da se ne bojim ničega,
pa ni smrti. Preživio sam rat, potres u kojem je poginulo
17.000 ljudi, prometnu nesreću, nekoliko fizičkih napada,
pa čak i prvi zagrebački Gay Pride", objašnjava Manzin.
Gay Pride je bio prvi protestni skup homoseksualaca na kojem
su mnogi od njih prvi put svoje lice pokazali javnosti.
Skup je bio dočekan s neodobravanjem, huligani su okupljene
gađali pepeljarama, kamenjima, pa i bacali suzavac. Ana
Lučić je organizirala skup neonacista koji su vikali: 'Za
dom spremni!', a na drugoj strani su u znak potpore stajali
političari poput Sime Lučina ili Đurđe Adlesić.
Kvazikatoličko licemjerje
Za Manzina život je i danas nesiguran, ponajviše zbog njegove
prepoznatljivosti. Krajem prošle godine skupina kvartovskih
huligana kamenovalo mu je kuću zbog čega se uskoro i preselio.
"Strah je opravdan. Mnogi gej muškarci gotovo su svakodnevno
žrtve fizičkog nasilja na zagrebačkim ulicama. Meni se prijetilo
smrću što s uličnih fasada, što s interneta, razbijen mi
je prozor na kući, a javna sam osoba. Kako bi se onda trebao
osjećati do jučer anonimni, a danas raskrinkani gej, čije
su ime i prezime, brojevi mobitela i telefona, ulica i kućni
broj odjednom javni i svima dostupni podaci? Kada je izbila
afera s 'gej imenikom', nazvao me jedan čovjek čak iz Moskve
i rekao da je čuo kako sam ja objavio popis članova Iskoraka
na web stranicama. Zamislite koja je to panika. Otkako djelujemo,
govore nam da bismo svoju seksualnu orijentaciju trebali
ostaviti za sebe. No kako onda objašnjavate toliko zanimanje
za gej imenik. Ne samo da živimo u društvu duboke hipokrizije,
već je sada jasno i to da se pod velom kvazikatoličkog čudoreda
krije lice voajerskog fetišizma ove nacije", objašnjava
Manzin dodajući kako vjeruje da se takva situacija može
promijeniti. "Optimist sam i vjerujem da će trend coming
outa postupno uzimati maha.
Koliko god smatrali da je to osobna stvar svakoga pojedinca,
Iskorak ohrabruje ljude da javno iskažu svoju seksualnu
orijentaciju. Trenutačno je to važno za pojedince, ali ja
zapravo težim tomu da to više ne bude važno. Volio bih da
jednoga dana netko kaže: 'Ja sam gej', a da mu sugovornik
odgovori: 'Fino, a ja igram tenis'."
| |
 |
| |
|
'Izbacili su me iz stana kad sam istupio kao gej'
Za razliku od Ilinčića i Bogdanića, student germanistike
i lingvistike Branimir Luka Tomić imao je prilično težak
coming out. "Najteže mi je bilo kada je moj otac
saznao da sam gej. Morao sam učiniti coming out
jer ne bi dugo izdržao da sam se nastavio pretvarati. To
je jedan vrlo usran osjećaj. Buditi se svako jutro, gledati
se u ogledalo i uvjeravati se da će biti bolje ako imam
dobre ocjene, ako me svi vole i ako me svi poštuju. Neće
sve biti bolje. Mogu podnijeti da me ljudi napadaju i vrijeđaju,
ali ne mogu podnijeti da me tretiraju kao nešto imaginarno,
što ne postoji. Nažalost, neki se ljudi ne mogu pomiriti
s time da se njihov prvorođeni sinrodio takav kakav je,
pa čak i kad im to kažete u lice", priča Tomić. Iako
je rođenu Slavonskom Brodu, Tomić i njegova obitelj živjeli
su u Minhenu. Unatoč tome što je to tolerantan grad, Tomić
nije htio stupiti u gej svijet zbog svoje obitelji koja
je, kako priznaje, bila prilično konzervativna. "Nisam
imao hrabrosti da stupim u taj svijet. Bilo me je stid i
osjećao sam se prilično usamljenim u to vrijeme. Iako sam
uvijek suptilno propitkivao svoju obitelj o njihovim stavovima
o homoseksualnosti, nikada nisam dobio afirmativnu reakciju.
Zato dugo nisam ništa ni govorio", priča Tomić.
Nedugo nakon što mu se familija vratila u Hrvatsku, Tomić
je nastavio studij u Zagrebu, gdje je prvi puta i našao
ljubavnog partnera. " Samnom je studirao jedan dečko
iz Kanade. Bio je 14 godina stariji od mene i šokiralo me
što je pokazao interes za mene. Nikada nisam ni pomišljao
da bi se mogao zaljubiti u nekoga tko ima sređen život,
tko je situiran i toliko stariji od mene. Međutim, on je
bio jako nevjeran pa je ta veza nakon šest mjeseci završila.
Svjestan sam da mnogo ljudi odvaja seks od emocija, ali
za mene to ipak puno više znači", istaknuo je Tomić.
Poput većine studenata, i Tomić se odlučio na podstanarski
život. Međutim, na vlastitoj koži je osjetio nešto s čim
se homoseksualci koji ne skrivaju svoju orijentaciju često
susreću. "Nedavno sam našao novi stan u koji sam uselio
s par cimera. Međutim, vlasnik stana me prepoznao na TV-u
kada sam pričao nešto u ime Iskoraka, nakon čega me izbacio
iz stana. S obzirom na to da su mi ljudi koji tamo žive
bliski, nisam htio dizati prašinu, već sam jednostavno otišao.
Iako ne mogu ostati ravnodušan na takve stvari, one neće
previše utjecati na moj život. Za razliku od drugih ljudi,
meni je puno važnije što radim i kako ću uspjeti u osobnom
životu nego činjenica da sam gej. Neću odlaziti iz Zagreba
i neće me se ova sredina tako lako riješiti", zaključuje
Tomić.
Viktor Zahtila, Nacional
