SEKS PO SVAKU CIJENU

Piše: PERO KVESIĆ

Izvor: START, jul, 1978.

Navršilo se 30 godina od pojave biblioteke «Erotikon», biblioteke koja je trajala više od 10 godina i koja je nesumljivo dala svoj doprinos kakvoj-takvoj «seksualnoj revoluciji» u «jugoslovenskom» društvu. Ova Prosvetina biblioteka, koju je uređivao književnik Milan Komnenić, od početka je trpela kritike ali i bila miljenik publike. Zagrebački magazin START, koji takođe odavno više ne izlazi, pisao je 1978. god. o porođajnim mukama i uspesima ove biblioteke i ostavio  nam krajnje zanimljiva svedočanstva o vremenu kada većina posetilaca našeg sajta nije bila ni rođena.

Naslada nas, na kraju, obeznani. Ustadosmo i ozbiljno se pogledasmo. Gospođa Edvarda me je opčinjavala, nikada nisam video lepšu — ni obnaženiju ženu. Ne skidajući pogled sa mene, ona iz fijoke izvadi bele svilene čarape: sede na krevet i navuče ih. Bila je do ludila opijena sopstvenom golotinjom: ona još jednom razmaknu noge i otvori se. Opora nagost naša dva tela bacala nas je u istu malaksalost. Ona navuče beli bolero, prikri golotinju dominom: kapuljača domina pokrivala joj je glavu, obrazina sa koprenom od čipke zaklanjala joj je lice. Tako odevena, otrže mi se i reče: — Hajdemo napolje!“

Poput gospođe Edvarde, pred javnost je izašla knjiga u kojoj je štampan gornji odlomak, „Plavetnilo neba“ Georgesa Bataillea. Predvođeni „Istorijom seksualnosti“ Michela Foucaulta, u njezinoj sviti bili su još i „Posljednje skretanje za Bruklin“ Huberta Selbyja i „Aura“ Carlosa Fuentesa; time je beogradsko izdavačko poduzeće „Prosveta“ na prošlogodišnjem sajmu knjiga prikazalo svoju novu biblioteku „Erotikon“.

Od tada su u toj ediciji izašle još „Venerina delta“ Sandra Zanota, „Profesor žudnje“ Philipa Rotha, „Prsten“ Anais Nin i „Crven ban“, zbirka lascivnih narodnih pjesama koju je sakupio još Vuk Stefanović Karadžić.

Naklada prvoga kola bila je pet tisuća, no time je očito potcenjena žeđ čitalačke publike za takvim štivom. Skladišta izdavača su se ispraznila za mjesec i po, a nakon tri mjeseca u knjižarama se nije više moglo nabaviti nijednu od tih knjiga. Naklada slijedećeg kola podignuta je na deset tisuća, s tim da je „Plavetnilo neba“ i „Posljednje skretanje za Bruklin“ ponovo odštampano u dvostrukoj količini.

U toku dva mjeseca, koliko se prodaje to drugo kolo, prodano je već oko osam tisuća primeraka svakog naslova. Izuzetak je „Crven ban“, čiji je poslovni uspjeh još veći. Ne postoji kod nas urednik izdavačkog poduzeća kojemu pri navodenju tih tiraža i takve dinamike prodaje ne bi izrasle zazubice.

„Erotikon“ je krenuo s „Istorijom seksualnosti“, posve teorijskom knjigom, kao da se željelo reći da se iza njegova pokretanja ne kriju samo razlozi profita, što bi moglo prvo pasti na pamet, nego razlozi koje treba iznijeti izravnije no što samo djelo — izdavanje biblioteke i slika svijeta koju njezine knjige daju — sobom govori. U odnosu na Marcuseovu knjigu „Eros i civifizacija“, koja razmatra potiskivanje erotske sfere ljudskog života u sklopu razvoja civilizacije, Foucault se koncentrira uglavnom na posljednjih nekoliko stoleća, i to naročito, što je za ovu biblioteku značajno, na govor o seksualnosti. Foucault utvrđuje da se doba početka gušenja seksualnosti u zapadnom društvu poklapa s razvojem kapitalizma i sjedinjeno je s građanskim redom. Kad to uočimo, riječima Foucaulta „... mala hronika seksa i njegovog kinjenja istog se časa prenosi u svečanu istoriju načina proizvodnje; njena ništavnost iščezava. Samim tim ističe se načelo objašnjenja: ako se seks obuzdava s toliko oštrine — to znači da se on ne može usaglasiti sa opštim i pojačanim uvođenjem u rad; u vreme kada se radna snaga sistematski iskorišćuje, može li se trpeti da se ona rastura u uživanjima, osim u onima, svedenim na najmanju moguću meru, koja joj omogućuju rasplođivanje?“ U tako ocrtanoj situaciji „... pošto je seks obuzdan, odnosno potpada pod zabranu, nepostojanje i ćutnju, već i sama činjenica da se o njemu govori i da se govori o njegovom gušenju poprima vid hotimičnog prekoračenja. Ko se tako izražava, stavlja se, do izvesne mere, van vlasti; on uzdrmava zakon; on unapred uzima, ma kolicno bilo, buduću slobodu... A mi, od pre nekoliko desetleća, gotovo uvek kada govorimo o tim predmetima, zauzimamo donekle poseban stav: tu je svest da prkosimo utvrdenom poretku, ton glasa koji otkriva da znamo da smo prevratnici... ".

Sigurno je da bi probrana biblioteka „krimića“ ili „SF-a“ donijela „Prosveti“ istu ili veću financijsku dobit, ali izostao bi svojevrsni pedagoško-prevratnički moment — potiskivanje preduvjerenja ne samo u shvaćanju slobode nego i u slobodnom ponašanju. Erotska literatura nasrće na granice između dopustivog i nedopustivog, časnog i skarednog, „čistoće“ i „grijeha“, na svu onu skalu najviše kršćanskih dihotomija vrijednosti, koje vučemo već stoljećima, i time djeluje poput detonatora koji želi razdrmati postojeću strukturu vrijednosti i načine mišljenja.

U „Prosveti“ kažu da će se, tek pošto izađe dovoljan broj naslova, bjelodano otkriti jedna od njihovih skrivenih ambicija — odajmo je! — da nam prikažu paralelnu historiju erotske misli. „Paralelnu“ zato što su erotske knjige uvijek bile izraz opozicije službenom, pa ih službene historije književnosti nisu ni bilježile. A erotsko, usprkos svim potiskivanjima, nikad nije bilo uništeno. Trebamo postati svjesni te konstante ljudskog roda i, prema načinu i mjeri kako se ispoljuje, ocjenjivati dosege razvoja ljudskog društva. Pretjerano? Možda valja pretjerati da bi se uspostavila ravnoteža.

Jedna je od Foucaultovih tvrdnji da, usporedo sa stvarnim ograničavanjem seksualnosti, raste upravo pretjerivanje u govoru o seksualnosti.

	Prvi naslov u ediciji Erotikon - Michel Foucault, "Istorija seksualnosti", 1978. Danas u novom izdanju i prepravljenom prevodu J. Stakić.

„Od osamnaestoga stoljeća seks ne prestaje da izaziva izvesnu opštu govorničku uzrujanost... Od neobičnog zahteva koji svakoga prisiljava da od svoje polnosti tvori govor do višestrukih sklopova koji, u ravni ekonomije, pedagogije, medicine, pravosuđa, podbadaju, izvlače, uređuju, poustanovljavaju govor o polu — naša je civilizacija izdejstvovala i ustrojila strahovitu preopširnost Možda nijedna druga vrsta društva nikada nije nagomilala, i to srazmerno tako kratkoj povesti, toliku količinu govora o polu. Lako je moguće da o njemu govorimo više no o bilo čemu drugome; ostrvili smo se na taj zadatak; iz neke čudnovate savesnosti ubeđujemo sebe da o njemu nikada dovoljno ne kazujemo, da smo odveć bojažljivi i sramežljivi, da iz tromosti i pokornosti krijemo od sebe dokaze koji bodu oči dok nam ono bitno uvek izmiče, da tek treba krenuti u traganje za njim. Kada je seks posredi, najnezajažljivije, najnestrpljivije od svih društava možda je baš naše.“

Dakle, otpori erotskoj literaturi nisu otpori temi nego načinu prilaska temi. Govor o seksualnosti dopušta se u sudnici (da se prekršitelji seksualnih zabrana kazne), u medicini (da se seksualnost prozre), u nauci (da je se spozna i da se može njom upravljati), u demografiji (da se kontrolira brojčano jačanje naroda ili ukroti „populacijska bomba“, već prema potrebi), no progone ga u literaturi, koja se prvi trenutak čini bezazlenijom od bilo čega spomenutog. Razlozi progona postaju jasni kad se prisjetimo da je prvenstveni cilj erotske literature da se ljudi zabave, da je njezin predmet užitak sam, da ona potiče maštu koja potom može zahtijevati svoje oživotvorenje u stvarnosti, da sve to vodi ljudima koji užitak postavljaju kao važnije načelo, a užitak je — kako znamo od Marcusea — neproduktivan. Društvo, civilizacija, orijentirani na produktivnosti, ne mogu to dopustiti u svojemu krilu, ali to ujedno i trebaju: svaki novi „erotski“ eksces novi je ventil kroz koji se ispuhalo nakupljeno nezadovoljstvo, njegovo zatvaranje novi primjer kojim se zaplašuju potencijalni prekršioci, a akcija „sređivanja“ upošljava sve društvene mehanizme (sudstvo, znanost, obrazovanje, politiku...) koji, poput morskog psa, moraju stalno plivati da ne bi potonuli, a „erotski eksces“ je najbenigniji od svih s kojima se ti obrambeni mehanizmi društva mogu sukobiti. U „tijelu“ društva o kojemu Foucault govori, erotska je literatura nešto poput — recimo to „naučno“ — fekalija u ljudskom tijelu: tijelo izbacuje ono što nije moglo preraditi, ali, niti ne bi moglo dugo funkcionirati da nije imalo što preraditi, niti bi moglo još dugo da se ne može neprovarivog oteretiti.

Dopušteni govor o seksualnosti pripada „scientiji sexualis“ — nauci o seksualnosti, a ona je, zapravo, seksualna statistika i opisivanje tipičnih situacija, koju se neprekidno i sve to više precjenjuje: od tog se marljivog analitičkog govora očekuje višestruko premještanje, pojačavanje, preusmjeravanje, preformiravanje same želje, sve sa ciljem da bi se koristila sama želja kao još jedan od elemenata kojim se vlada ljudima. Nasuprot „scientiji sexualis“, imamo „ars erotica“ — umjetnost erotike, preko koje ne možemo vladati nikim, ali možemo spriječiti, ili barem okrnjiti, već postojeću ili tek prijeteću vlast bilo koga. Imajući to na umu, možemo ocijeniti biblioteku „Erotikon“ kao pokušaj uspostavljanja ravnoteže sa „scientijom sexualis“, otpor jednostranosti u koju nas „nauka o seksualnosti“ uvaljuje.

I „Plavetnilo neba“ i „Prsten“ i „Poslednje skretanje za Bruklin“ izazvali su otpore tamo gdje su se najprije pojavili; tako je i jedina knjiga u „Erotikonu“ koja je izazvala uzbunu kod nas upravo ona čija je građa proistekla s našega tla — „Crveni ban“. O polemici u „Politici“ i „NIN-u“ razgovarali smo s Milanom Komnenićem, urednikom „Erotikona“.

„Ta je knjiga, po mom mišljenju, dobra i zdrava i poželjna jer se na njenom primeru razotkrivala čitava skala predubeđenja, otpora i — rekao bih — floskula ove sredine.

Zašto se oko te knjige podigla prašina? Između ostalog zato što ljudi danas još nisu spremni da pređu granicu licemerja, da pogaze to licemerje, u svojim porodicama, u svom opštenju na radnom mestu, na javnom mestu, u sredstvima informiranja... Mislim da se neće još dugo prevazići da se nominacija, imenovanje pojedinih delova ljudskog tela ima smatrati samo po sebi skarednim. Tako, ako netko kaže 'kurac, pička'... to je već samo po sebi dovoljno za osudu.

D. H. Lawrence je jednom rekao da svaki deo tela ima pravo na ravnopravni tretman. Kad kosa ima pravo da bude spominjana u lirskim pesmama, zašto to nema ženska guzica ili muški polni ud?

Na toj puritancima 'osetljivoj' materiji narod je ispevao pesme koje smo objavili u „Crvenom banu“. Vuk ih je sakupio, pre ovoga bile su objavljene samo jedanput, u izdanju Akademije nauka u ograničenom tiražu od 500 primeraka i sa izričitom naznakom 'Samo za naučnu upotrebu'!“

Jedan od argumenata onih koji su zamjerili tom izdavačkom potezu bilo je da je Vuk sakupljao te pjesme da bih ih sačuvao, a ne objavio! Ocjenjujući taj prigovor, Komnenić je, između ostalog, rekao:

„Naša sredina može da prihvati jednog markiza de Sadea, jednog Bataillea, jer su oni importovani... Neka izvole drugi pokazati svoju dekadenciju, a mi ćemo zauzvrat, pokazati naše virilno,  naše čestito ponašanje i moral...

A, osim toga, ima jedna stvar: ova knjiga detronizuje predstavu o srpskoj prošlosti kao prošlosti samo u znaku junaštva i patnje. Uvažavajući istorijsku realnost tog junaštva i patnje, moramo videti da je taj narod imao i prilike i volje da životu prilazi i drugačije... to nije bilo, kako je rekao Bogdan Tirnanić u NIN-u samo oranje drumova s Turcima već je bilo i drugoga, noćnog oranja. sa ženama, i nije bila naša sudbina samo u znaku dva vrana gavrana već i u znaku onog ženskog gavrana.“

Deset tisuća primjeraka „Crvenog bana“ prodano je u tjedan dana! Odmah je štampano još dvadeset tisuća, od čega je petnaest prodano slijedećih dvadesetak dana! To je vjerojatno jedna od najbrže prodavanih knjiga u našoj povijesti. Jasno, ne možemo reći koliko je spomenuta polemika tome pridonijela, ali možemo biti sigurni da jeste.

„Crven ban“ pokreće još jedno pitanje koje u polemikama nije bilo dotaknuto: kad već imamo narod tako sklon erotičnom stvaranju, zašto nemamo nijednog književnika čije bi stvaranje bilo izričito obilježeno erotskom komponentom?

Doduše, tu i tamo nailazimo u knjigama živih i mrtvih autora na neke natruhe erotičnosti, ali sve je to još daleko od erotskih djela kakva nastaju na drugim dijelovima svijeta, o čemu i „Erotikon“ svjedoči. U prvi mah moglo bi se pomisliti da su nam svi pisci odreda, bivši i sadašnji, stvaralački kastrirani: da je riječ o nedostatku hrabrosti da se svojim potpisom stane pred djelo koje bi moglo biti osuđeno i kao da ta hrabrost ne igra nikakvu ulogu u narodnom stvaranju pod koje se nitko ne potpisuje. No, i narodno je stvaralaštvo vezano uz pojedinca, i on se, kad izvodi nešto prvi put, kad to tek prenosi, ne može sakriti iza nekakve „anonimnosti“ jer je čak i fizički prisutan pred prosudiocima svojega čina. Hrabrost se, dakle, pojavljuje kao ona mjera odvažnosti koju je potrebno pokazati pred određenim krugovima, u ovom slučaju onim koji formiraju „javnost“ koja nekomu priznaje status pisca, pa ta mjera više govori o toj „javnosti“ no o piscima.

Kako je sloboda govora o seksualnosti jedna od prvih, ako ne i prva, koja se zatomljuje kad se guše ostale slobode, iako govorenje o seksualnosti samo po sebi nije bogzna što, ono je — ako ga ima — garancija da je i s ostalim slobodama sve u redu. „Erotikon“ svjedoči da smo kao društvo već gotovo spremni da slušamo. Još samo da progovorimo, pa sve možemo početi zaboravljati.