Bootstrap Framework 3.3.6

[jagodicaa]

Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
i petoj, i sedmoj,
pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
onima koje ne vole čekanje,
kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
odmah, bez razmišljanja,
a da ga prime još manje.
Pokloni ga njima, meni nemoj,
jer moj osmeh predugo sanja
dok ne ugleda svitanje,
predugo čezne da izleti,
predugo plete šarene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za sve to vreme
moje usne su neme.

Dragana Konstantinovic, Prva ljubav

[jagodicaa]

Мика Антић: ДА ЛИ САМ СВУДА ГДЕ СУ ТРАГОВИ
Да ли сам свуда где су ми трагови,
Ко зна с чим сам се спајао,
А нисам ни такао?

Можда сам боравио и у свом животу,
Можда постоје извесни знаци,
Али као да је неко стран.

Али ипак уз мене се може, мада је необично.
Са мном је опасно ићи, ја се никад не умарам.

Ваљда сам једини сведок који сумња у себе
Све чешће ми се чини
Да нисам никакав облик
Већ да слободно једрим кроз сопствено
Пијанство – препуштен сунчевом ветру
Одливам се и доливам.

Али ипак уз мене се може, мада је необично,
Са мном је опасно хтети, ја никад не одустајем.

Неискварен искуством, посебан случај самоће.
Понекад измислим садашњост,
Да имам где да преноћим.
И сувише сам видео, да бих смео да тврдим,
Много тога сам сазнао, да бих имао иједан доказ.

Али ипак уз мене се може, мада је необично,
Са мном је опасно волети, ја никад не заборављам.

Покушавам да схватим учења која мене схватају.
Нејасна ми је вера, спремна у мене да верује.
Тешко је бити окован у моју врсту слободе.
Лако ми је с немиром, не могу да умирим мир.

Али ипак уз мене се може, мада је необично.
Са мном је чудно чак и умрети, јер ја се не завршавам.
Да ли сам свуда где су ми трагови?

[Speculum Columbae]

Evo meni jedna rođendanska soneta

Take all my loves, my love, yea, take them all;
What hast thou then more than thou hadst before?
No love, my love, that thou mayst true love call;
All mine was thine before thou hadst this more.

Then, if for my love thou my love receivest,
I cannot blame thee for my love thou usest;
But yet be blamed, if thou thyself deceivest
By wilful taste of what thyself refusest.

I do forgive thy robbery, gentle thief,
Although thou steal thee all my poverty:
And yet, love knows, it is a greater grief
To bear love’s wrong than hate’s known injury.

Lascivious grace, in whom all ill well shows,
Kill me with spites; yet we must not be foes.

Sonnet 40, Will Shakespeare

[Dark Walker]

Marilyn Monroe je pisala pesme koje nije objavljivala. Međutim, o nekima od njih su njene kolege iste profesije imale visoko mišljenje. Zahvaljujući slavnom američkom pesniku Carlu Sandburgu postali su poznati neki tekstovi njenih pesama. Objavljujemo Marilynine dve pesme koje su prvi put ugledale svetlost dana 1972, deset godina posle njene smrti.

NE PLAČI LUTKO MOJA
Ne plači lutko moja
Ne plači
Ja te držim i ljuljam te u sanak
Smiri se, smiri, ja znam da nisam
tvoja majka koja je umrla.

POMOĆ, POMOĆ

Pomoć, pomoć
Pomoć. Ja osećam kako
mi život prilazi bliže.
A sve što ja želim je smrt.

[elizevin]

ono kad ti dragi bira pesmu

U mojoj glavi stanuješ

U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
soba i mali balkon s kog puca
vidik na moje misli najtananije.
Ponekad slušaš kako mi zakuca
srce ko živi leptir iz kutije.
Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
silaziš u vrt za kog niko ne zna.
Na povjetarcu lebdiš poput slamke.
(Dok za to vrijeme, možda: neoprezna
stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)
Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
u morsku pjenu, ispod sunca, gola)
spazim te kako po kiši preskačeš
barice i sva u blatu do pola
žuriš na posao s licem ko da plačeš.
Prolazi dan za danom i sva svota
vremena tvog se po dva puta zbira:
pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvoga lica punog mira
da ne znaš kako živiš dva života.
U mojoj glavi stanuješ i dubiš
crne i bijele hodnike za
misli: kako mi bježiš il me ljubiš?
Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nekud gubiš…

[tamanoir]

[Dark Walker]

Veris Leta Facies

The merry face of spring
turns to the world,
sharp winter
now flees, vanquished;
bedecked in various colours
Flora reigns,
the harmony of the woods
praises her in song.
Ah!

Lying in Flora's lap
Phoebus once more
smiles, now covered
in multi-coloured flowers,
Zephyr breathes nectar-
scented breezes.
Let us rush to compete
for love's prize.
Ah!

In harp-like tones sings
the sweet nightingale,
with many flowers
the joyous meadows are laughing,
a flock of birds rises up
through the pleasant forests,
the chorus of maidens
already promises a thousand joys.
Ah!

[Dark Walker]

Also known as Norma Jeane Baker.

[Dark Walker]

Jovan Jovanović Dragon

Pesma jednog najlojalnijeg građanina

Sve sam želje iščup'o,
pa čuvam zahvalnost;
crkva mi je dinastija,
molitva lojalnost.
Udrite me na muke,
stav'te me na probu,
spustite mi najcrnji
komadić u torbu;
metnite me gladnoga
da čuvam kordone, -
al' dopust'te jedino
- da mrzim špione!

Učiću se ćutanju,
da mi bude dika,
slobodu ću izbrisat
iz moga rečnika.
Vladaću se k'o da sam
u kom prošlom veku,
namignite, spaliću
svu biblioteku;
pogoreću Šilere,
Milje i Bajrone, -
al' dopust'te jedino
- da mrzim špione!

Ako j' dužnost građanska,
hraniću se travom,
naučiću klimati
prepokornom glavom,
i kurjuk ću oplesti,
k'o u mandarina,
i srkaću samo slast
zvaničnih novina.
Pobeći ću kad mi ko
spomene Prudone, -
al' dopust'te jedino
- da mrzim špione!

Za šampanjac veli se:
rđav primer daje,
kako lufta dobije,
stegu ne priznaje.
Kloniću se brižljivo
te francuske mode,
neću piti šampanjca,
pa ni same sode,
neću sesti ni za sto,
gde spazim sifone, -
al' dopust'te jedino
- da mrzim špione!

Nećete me videti
da se na što durim,
kad opazim nepravdu,
ja ću da zažmurim.
Od boga su zvanija,
od boga su vlasti,
pa baš da me oglobe,
neću nikom kaz'ti.
Kad bog hoće, i pravo j',
ber'te milione, -
al' dopust'te jedino
- da mrzim špione!

Kad ministri namignu,
leći ću da spavam,
a u snu ću šaptati:
"Ja se pokoravam!"
Dok ne reknu: "Ustani!"
donde ustat neću,
zapovede l' da umrem,
dobro, i umreću.
Ako falim, nemojte
davat mi pardone, -
al' dopust'te jedino
- da mrzim špione!

(1871)

Horrific!!!

[Dianna]

Bukovski -Znaci, ti bi da budes pisac?

Ako ne navire iz tebe
bez obzira na sve…
i ne pokušavaj.
Ako se ne pojavi iz čista mira
iz tvoga srca, tvog uma, tvojih usta
iz tvog stomaka…
i ne pokušavaj.
Ako moraš da sjediš satima
buljeći u monitor
ili pogrbljen nad
pisaćom mašinom,
tražeći riječi…
i ne pokušavaj.
Ako to radiš zbog novca
ili slave…
i ne pokušavaj.
Ako to radiš samo zato
da bi odveo žene u krevet…
i ne pokušavaj.
Ako moraš samo da sjediš
i pišeš sve to iznova i iznova…
i ne pokušavaj.
Ako ti je teško pri samoj pomisli da to moraš raditi…
i ne pokušavaj.
Ako pokušavaš da pišeš kao neko
drugi…
zaboravi.
Ako moraš čekati da izbije iz
tebe,
onda čekaj strpljivo.
A ako nikada ne izbije,
nadi nešto drugo da radiš.
Ako moraš prvo da to pročitaš svojoj ženi,
djevojci,
svojim roditeljima
ili bilo kome drugom…
nisi spreman.
Ne budi kao većina drugih pisaca,
ne budi kao hiljade drugih
koji sebe zovu piscima.
Nemoj biti tup i dosadan
i pretenciozan,
nemoj biti izlizan egoizmom.
Sve biblioteke ovog svijeta
zijevaju od dosade
nad takvima kao što si ti.
Ne dozvoli im to.
Budi svoj.
Ako ne izlijeće iz tvoje duše
kao raketa,
ili ako te tvoja tišina
ne dovodi do ludila,
samoubistva ili ubistva…
i ne pokušavaj.
Ako te to sunce unutar tebe
ne prži do bola…
i ne pokušavaj.
Ali zato kad dode vrijeme
i kad dode “tvoj red”,
TO će se desiti samo od sebe
i nastaviće tako da se dešava
sve dok ne umreš TI
ili dok ne umre TO u tebi.

[Over the rainbow]

"If You Forget Me"
Pablo Neruda

I want you to know
one thing.

You know how this is:
if I look
at the crystal moon, at the red branch
of the slow autumn at my window,
if I touch
near the fire
the impalpable ash
or the wrinkled body of the log,
everything carries me to you,
as if everything that exists,
aromas, light, metals,
were little boats
that sail
toward those isles of yours that wait for me.

Well, now,
if little by little you stop loving me
I shall stop loving you little by little.

If suddenly
you forget me
do not look for me,
for I shall already have forgotten you.

If you think it long and mad,
the wind of banners
that passes through my life,
and you decide
to leave me at the shore
of the heart where I have roots,
remember
that on that day,
at that hour,
I shall lift my arms
and my roots will set off
to seek another land.

But
if each day,
each hour,
you feel that you are destined for me
with implacable sweetness,
if each day a flower
climbs up to your lips to seek me,
ah my love, ah my own,
in me all that fire is repeated,
in me nothing is extinguished or forgotten,
my love feeds on your love, beloved,
and as long as you live it will be in your arms
without leaving mine.

[Dark Walker]

https://www.facebook.com/notes/miroslav ... 616953428/" target="_blank

[Speculum Columbae]

Io mi senti’ svegliar dentro a lo core
un spirito amoroso che dormia:
e poi vidi venir da lungi Amore
allegro sì, che appena il conoscia,

dicendo: "Or pensa pur di farmi onore";
e ’n ciascuna parola sua ridia.
E poco stando meco il mio segnore,
guardando in quella parte onde venia,

io vidi monna Vanna e monna Bice
venire inver lo loco là ’v’io era,
l’una appresso de l’altra maraviglia;

e sì come la mente mi ridice,
Amor mi disse: "Quell’è Primavera,
e quell’ha nome Amor, sì mi somiglia"

[Speculum Columbae]

http://posledevedesetgodina.blogspot.rs ... skila.html" target="_blank

[.:Q:.]

http://www.thing.net/~grist/ld/koppany/laxeng.htm" target="_blank

[Speculum Columbae]

evo u čast najduže noći u godini drevna orfička himna boginji Noći, zapisana u III v. p.n.e. ali verovatno daleko starija od toga:

Opjevat ću Noć, majku bogova i ljudi.
Ona je izvor svega. I mi je još zovemo Kipridom.
Čuj me, zvjezdana i sjajnocrna božice sveta
što se veseliš tišini i spokojnom snu!
Ti si nam sreća, ti si puna čarolija,
ti si prijatelj bdjelaca
i majka snova.
O tješiteljice, ti si melem naše bijede.
O uspavačice, o majko svega
ko i putnika što jezde, -
o sjajna,
o beskrajna što pripadaš nebu i zemlji!
U te tonu svi vremenski krugovi, -
ti se igraš zanosima tajnim.
O ti što iz carstva mrtvih donosiš svjetlo
i opet silaziš u krilo tamnog Hada!
Jao, strašna Sudba nad svim vlada i caruje.
O blažena Noći,
o usrećiteljice, o blaga,
o ti svega živog utješiteljice,
sad kad čuješ glase i molbe ponizne,
rastjeraj utvare noćne
čije se sablasno oči svijetle u tami,
te blaga s blagošću nam dođi,
nama ljudima koji smo sami!

[alexandermagic]

Vicious thirsty hunting winds,
Chasing always down,
Emotion's infinite unchained vortex,
Thought claws raking bloody trails,
The wild silent scream disappears,
Upon leaving your speechless mouth.

Walls of cyclical caged fire,
Slippery mouth of Venus,
Slavering fangs hungry,
Ready to swallow the fly,
All else lost in moment's loss,
Sense confusion,
arrogance of intellect, curiosity;
The silent killers.

Falling deeper,
Hollow chasms of despair,
Black walls,
Ceiling and floor;
All greased with missed perception.

To late within forgotten prisons,
Bitter thought of the key;
You left outside the hole,
By the open doors of sanity,
Teasing jealous memory.

Material brooding led you here,
With grim abstraction of purpose,
To show you opaque headstones;
Of what was once visceral thought,
In the graveyard of your mind.

[Speculum Columbae]

http://posledevedesetgodina.blogspot.rs ... -rime.html" target="_blank

[Speculum Columbae]

Te usne, koje stvari Ljubav sama,
Reči "Ja mrzim" izustiše ružno
Meni što za njom ginem u čežnjama;
Al kad mi vide lice tako tužno

Srce joj smekša i poče da kori
Svoj jezik, koji bi meden do tada
Što mi izreče to što jad mi stvori
I nauči ga nečem novom sada:

"Ja mrzim", reče sa dodatkom ona
Koji naiđe poput dana bela,
Posle te noći što je ko sotona
U pakao sa neba odletela.

"Ja mrzim", reče, pa se od zla trže -
"Ne tebe" šapnu kao spas još brže.

Šekspir, Sonet 145

[Speculum Columbae]

U zraku širiš, stari hraste, grane,
a korijen tvrdiš u zemlji gdje niče;
ni potresena zemlja, ni kad stane
driješiti nebo severac što psiče,

nit išta što u groznoj zimi bane,
s tvog stalnog mjesta nikad te ne miče;
ti jesi prava slika moje vjere
koju strahote nikad ne pomjere.

Ti istu grudu milu
zauvijek grliš, plemeniš i svojiš,
i korijenje po utrobi joj gojiš

što zahvalno je darežljivu krilu.
Ja tek uz jednu stvar
prikovah čuvstvo, duh i uma dar.

Đordano Bruno, Gli eroici furori

[Urbana_Seljanka]

Tin Ujević – Samo je san stvarnost

https://youtu.be/tjWMWN0gzik" target="_blank

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra …
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe
i da se skupe esencije proliju u ljubavno izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju,
svečanu muziku energije koja pročišćuje.
Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put,
s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.

[Urbana_Seljanka]

https://youtu.be/nEbIuDuW7l8" target="_blank

your life is your life
don’t let it be clubbed into dank submission.
be on the watch.
there are ways out.
there is light somewhere.
it may not be much light but
it beats the darkness.
be on the watch.
the gods will offer you chances.
know them.
take them.
you can’t beat death but
you can beat death in life, sometimes.
and the more often you learn to do it,
the more light there will be.
your life is your life.
know it while you have it.
you are marvelous
the gods wait to delight
in you.
-- by Charles Bukowski

[Urbana_Seljanka]

Mostarske kise


https://youtu.be/puqnLPLGdQU" target="_blank


U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još nedozrele
Govorio sam joj ti si derište ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg
Nije bilo
Pitala me je imam li brata, šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me
Je pitala
Pitala me je da li bih mogao sa svakom
Tako sačuvaj bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre
Kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da čini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali ljubičasti ili mi
Se čini
Pitala me je da li sam Hrvat imam li
Devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko božićni zvončići moga
Detinjstva zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju
Mahalu
Ej Sulejmana othranila majka
Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oči bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople ko mali psići
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi
Važna
Svetlana Svetlana znaš li da je
Atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam
Joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku po
Aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke Neretva
Ždrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan
Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino ko
Prvi ljiljani
U džamije je vodio Karađoz beg mrtav
Premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantićev cveće je odnela malo
Plakala kao i sve žene
Svuda sam je vodio
Sada je ovo leto
Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I ništa više
A padale su svu noć nad Mostarom neke
Modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al nije htela to da čini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Ni ono nebo ni ono oblačje ni one
Krovove
Bledunjavo sunce izgladnjelog dečaka
Nad Mostarom
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh što je umeo zaboleti kao
Kletva
Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadživeće naša
Ni one teške modre kiše
O jesen besplodna njena jesen
Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu
Sve je govorila malo tužno malo
Plačljivo o Karenjini
Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
Ni mrava zgaziti
Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
Ti si dete
Ni one ulice one prodavnice poslednjeg
Izdanja Oslobođenja
Ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne
Umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
One kiše
Ljubila me je po cele noći, grlila me i
Ništa više
Majke mi ništa drugo nismo
Posle su opet bila leta posle su opet
Bile kiše
Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane
Otkud tamo
Ni ono lišće po trotoarima ni one dane
Ja više ne mogu, ja više ne umem
Izbrisati
Piše mi pita me šta radim, kako živim
Imam li devojku
Da li ikad pomislim na nju na onu našu jesen
Na one kiše
Ona je i sad kaže ista kune se Bogom
Potpuno ista
Da joj verujem da se smejem davno sam
Davno prokleo Hrista
A i do nje mi baš nije stalo klela se
Ne klela
Mora se tako ne vrede laži
Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu
Sve sam joj govorio
Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu
Knjigu čitala popodne
U kosi joj bilo zapretano leto žutilo
Sunca malo mora
Prve joj noći i koža bila pomalo slana
Ribe zaspale u njenoj krvi
Smejali smo se dečacima što su skakali
Sa mostova za cigarete
Smejali smo se jer nije leto a oni skacu baš
Su deca
Govorila je mogu umreti mogu dobiti
Upalu pluća
Onda su dolazile njene ćutnje duge
Preduge
Mogao sam slobodno misliti o svemu
Razbistrit Spinozu
Sate i sate mogao sam komotno gledati
Druge, bacati oblutke
Dole niz stenje, mogao sam sasvim otići
Nekud otić daleko
Mogao sam umreti onako sam u njenom
Krilu, samlji od sviju
Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
U stenu, sve sam mogao
Prste je imala dugačke krhke beskrvne
A hitre
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izađi eto te pod stenom nisam
Valjda ćorav
Nisam ja blesav hajde šta se kaniš
Dobićeš batine
Kad je ona tražila mogao sam pobjeći u
U samu reku našla bi me
Namiriše me kaže odmah pozna me dobro
Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
Curila kroz prste
Volela je kestenje kupili smo ga po
Rondou
Nosila ga je u sobu vešala o končiće
Volela je ruže one jesenje ja sam joj
Donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
Pitao sam je šta misli o ovom svetu
Veruje li u komunizam
Da li bi se menjala za Natašu Rostovu
Svašta sam je pitao
Ponekad glupo znam ja to i te kako
Pitao sam je da li bi volela malog sina
Recimo plavog
Skakala je od ushićenja hoće hoće

A onda odjednom padala je u neke tuge
Ko mrtvo voće
Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
Živu glavu
Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to recimo Zubac Pera da baš on a
Ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi
Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
Ti si đavo
Ti si anđeo sve sam joj govorio ništa mi
Nije verovala
Vi ste muškarci rođeni lažovi vi ste hulje
Svašta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni
Kad bi' znao sa kim sada spava
ne bi mu glava
Ne bi mu glava jao kad bi' znao
ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
kad bi' znao ko to
U meni bere kajsije još nedozrele.


1965.

[Urbana_Seljanka]

charles bukowski all the way

https://youtu.be/k6_QUhUPrF4" target="_blank

If you're going to try, go all the way. Otherwise, don't even start. This could mean losing girlfriends, wives, relatives and maybe even your mind. It could mean not eating for three or four days. It could mean freezing on a park bench. It could mean jail. It could mean derision. It could mean mockery--isolation. Isolation is the gift. All the others are a test of your endurance, of how much you really want to do it. And, you'll do it, despite rejection and the worst odds. And it will be better than anything else you can imagine. If you're going to try, go all the way. There is no other feeling like that. You will be alone with the gods, and the nights will flame with fire. You will ride life straight to perfect laughter. It's the only good fight there is.

[Urbana_Seljanka]

https://youtu.be/90IHOTEYs0I" target="_blank

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU – TIN UJEVIĆ

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

[Urbana_Seljanka]

Obična pjesma
https://youtu.be/6jh0_BR7F8s" target="_blank

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć’ glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob

[Dark Walker]

Gete - Imetak

Znam da mi ništa ne pripada
Osim misli koje neometano
Teku iz moje duše.
I svakog lepog trenutka
U kojem mi ljubazna sudbina
Dopusti da uživam do kraja.

[Dark Walker]

Gete - Pronalazak

Ušao sam u šumu
Sasvim sam,
Ne tražeći ništa
To mi je bio naum.

Ugledao sam u senci,
Mali blistav cvet,
Kao oči sjajan
Kao zvezda venci.

Želeo sam da ga uberem,
Ali obratio mi se mednim glasom:
Da li svenuti moram
Slomljenih lati?

Izvadio sam ga sjajnog
Sa čitavim korenom.
Odnio do kuće vrta bajnog

I zasadio kao snove
Na tihom mestu;
Gde mu se cvetovi šire
Stvarajući bokore nove

[Urbana_Seljanka]

Bluebird
https://youtu.be/lyMS4qJ8NXU" target="_blank

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say, stay in there, I'm not going
to let anybody see
you.
there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I pour whiskey on him and inhale
cigarette smoke
and the whores and the bartenders
and the grocery clerks
never know that
he's
in there.

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say,
stay down, do you want to mess
me up?
you want to screw up the
works?
you want to blow my book sales in
Europe?
there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too clever, I only let him out
at night sometimes
when everybody's asleep.
I say, I know that you're there,
so don't be
sad.
then I put him back,
but he's singing a little
in there, I haven't quite let him
die
and we sleep together like
that
with our
secret pact
and it's nice enough to
make a man
weep, but I don't
weep, do
you?

[Urbana_Seljanka]

https://youtu.be/DVbqRjNVoMI" target="_blank
Vladimir Vidrić
Adieu
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada.
— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.